foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Ratne priče iz četvrte dimenzije – 2. dio

Priče iz susjedstva

Svako toliko zaskoče me priče iz vlastite prošlosti koje su u službi nekakvih rekapitulacija i post festum interpretacija primjenom „metode naknadne pameti“. To je ono kad stare, već prerađene osobne priče čitamo i razumijemo na nove načine, jer nam se perspektiva u međuvremenu promijenila, izoštrila ili zamutila. A hoćeš-nećeš nama Bosancima i Hercegovcima, makar onima iz srednjih i starijih generacija s prtljagom ličnog ratnog iskustva, ma gdje da smo se danas skućili na ovoj planeti, to nesretno razdoblje 1992-1995 predstavlja svojevrstan graničnik u historijskom doživljaju vremena. Recimo, kada kažemo „to je bilo prije“ ili „to je bilo nakon“, mislimo na rat naravno. Na „naš“ rat.

Pisao sam prije nekoliko mjeseci na istom ovom mjestu o fragmentima lične iskustvene dimenzije rata što sežu s onu stranu uobičajenih predstava koje taj pojam asocijativno priziva u glavama onih koji nemaju usporediva iskustva. Pa sam tom prilikom pokušao otvoriti neke perspektive doživljaja koje se svojim profilima ne uklapaju u predvidljive i stereotipne slike ratnih razaranja, umiranja i patnje. U kulturu smrti, ukratko. Ovom ću prilikom nastaviti na mjestu na kojem sam 11.12.2021. stao, ali s promijenjenim vrijednosnim profilom priča koje ću prepričati. Zadao sam si zadatak koji ima formu spiralne trake. Želim neke stvari sačuvati od zaborava, znači javno ih podijeliti, ali i istovremeno ih ponovo, na nove načine promisliti.

Zanima me na primjer gdje se, na kojim mjestima ličnog ratnog iskustva, sidre vlastite mini epizode na osnovu kojih ću naknadno, mjesecima i godinama poslije, interpretirati ekonomsko-političke dimenzije procesa koji je već tada uvelike trajao. Dakle, iskustva čijom ću naknadnom misaonom preradom dospjeti do sadašnjih spoznaja i kategoričkih zaključaka koji mi oblikuju konture vlastitog svjetonazora: nema te države, nacije i identiteta na ovom svijetu zbog kojih bi vrijedilo ratovati doslovno jednu jedinu sekundu; ne postoje okolnosti – društvene, historijske, životne… – koje bi praksu ratovanja mogle opravdati.

Spomenuti sam ekonomsko-politički proces tada, 1992-1995, pomalo naslućivao, ali ću ga zapravo razumjeti tek nešto kasnije. Jer tada, tek na pragu dvadesetih godina života – nedovoljno oboružan znanjima i iskustvom, a poput nemalog broja ljudi iz bližeg okruženja i nevino opterećen prvim iskrenim patriotskim (bosanskohercegovačkim) impulsima, stavom da na agresiju nemaš pravo odgovoriti bijegom, već ostankom i obranom sebe, svojih i „svoga“ – mogao sam, kao i mnogi drugi oko mene, samo osjetiti duboku nelagodu, ljutnju i bijes na prve simptome svinjarija.

To su recimo ona nelagoda, ljutnja i bijes koji nastaju kada gledaš i svjedočiš rađanju buduće kaste ratnih i poratnih „pobjednika tranzicije“, odnosno ratnih profitera, kako već u drugoj sekundi rata, usred pogibelji i razaranja, počinju provoditi prakse prvobitne akumulacije kapitala. Sjećate se neki sigurno, imate te likove u memoriji, one ljudske bagre što s početnim kapitalom od nekoliko hiljada njemačkih maraka kupuju prve vreće brašna, prve kutije ulja i šećera, te prve kanistre benzina na ratnom crnom tržištu, robu koju će nama ostalima, „svojima“, prodavati za „suho zlato“.

E da bi onda isti ti, s tako zarađenim novcem, u poraću krenuli otvarati lance hotela i restorana, pa su tako s vremenom postali ugledni poslovni ljudi, danas odreda postarija i dobro zbrinuta gospoda. Rani kapitalistički poduzetnici iz našeg sokaka, čijim će se likom i djelom, kao svojevrsnim role modelom, inspirirati i rukovoditi oni mlađi, ali već stasali, „ambiciozniji“ iz generacija rođenih za vrijeme ili netom nakon rata u BiH.

Zanimljivo i neobično da nigdje i nikada, ni u jednom ratu, barem koliko je meni poznato, nismo okrenuli puške prema takvima. A trebali smo i trebali bismo. Kako ispravno kazuje stara poznata mudrost iz nepresušnog marksističkog arhiva: ne postoje ratovi među narodima, već samo među klasama. No umjesto toga, svi mi odreda, lobotomizirani ideološkim drilovima, do zadnjeg trena disciplinirano držimo puške uperene prema proklamiranim neprijateljima s druge strane rovova.

Priča prva

Jedan period rata, tamo negdje 1993., proveo sam u jedinici 5. korpusa Armije BiH koja je pokrivala linije obrane na zapadnom rubu Cazinske krajine, duž same granice s Hrvatskom. Tada je to bilo područje tzv. SAO Krajine (Srpska autonomna oblast Krajina), odnosno Republika Srpska Krajina (RSK), srpska ratna paradržava nastala na okupiranim dijelovima Hrvatske.

Linija se protezala kilometrima duž rijeke Korane, a bila je poznata kao manje-više mirna i bezopasna. Jer bila je to ratna zona namijenjena za ratno trgovanje, za šverc svime i svačim između „zaraćenih strana“, ali očito zainteresiranih za unosnu ekonomsku razmjenu. Provodio sam tamo smjene duge 10-15 dana u kontinuitetu.

Trgovanje je bilo naročito intenzivno u okolici sela Tržačka Raštela koje pripada općini Cazin. Na središnjem mostu preko Korane i na nekoliko punktova uzduž rijeke, naveliko se prodavalo i kupovalo. Sjećam se vlastitog zaprepaštenja kada sam prvi put ugledao te prizore. Prava pijačna pazarna vreva usred rata, deseci štandova i zaprežnih kola s različitim tipovima roba, stotine natiskanih ljudi u gužvi i žurbi, među kojima i mnogi od nas u uniformama različitih vojski, a nominalno međusobno „zaraćenih strana“.

Utoliko je bila šokantnija naredba koju je moja jedinica primila iz štaba jednog popodneva. Glasila je, otprilike: večeras nema spavanja, svi u rovove cijelu noć, puške „na gotovs“ jer se očekuje napad! Ostali smo zbunjeni, pomalo u nevjerici. Čekaj malo, kakav napad, ko će koga ovdje napasti, pa ovdje se ne ratuje, ovdje se pazari… Kakogod, naredbu je trebalo izvršiti i tako bi.

Srećom, bio je ljetni period godine. Sjećam se da je noć bila ugodna, više topla nego prohladna, a nebo zvjezdano kao u bajkovitim pričama. Jedino što su mrak, pa potom duboka tama koja ga je zamijenila, u kombinaciji s naređenjem imali svoj psihološki učinak. Kako je noć odmicala tako smo sve manje razgovarali, a sve čvršće stezali puške u rukama i naprezali buljave neispavane oči u tminu iz koje se satima nije ništa pomaljalo.

Sve negdje tamo do dva ili tri poslije ponoći, do onog perioda noći kada mrak postaje najgušći. Tada smo na drugoj strani rijeke, na „neprijateljskom teritoriju“ ugledali liniju svjetala koja su se približavala mostu. Došla je naredba da ne pucamo. Kako su svjetla postajala veća, tako je do ušiju dospio i zvuk. Zvuk motorâ dugog konvoja kamiona koji su uskoro počeli prelaziti most i cestom iza naših leđa odvoziti se u dubinu „našeg teritorija“.

Bili su to deseci velikih šlepera. Njihov prelazak rijeke trajao je barem petnaest-dvadeset minuta. Prijatelj suborac u rovu pored mene, napola glasno, malo za sebe, a malo za mene: „Jebote, šta je ovo“? Kratko mi je trebalo da shvatim kako upravo svjedočimo ratnoj trgovini ogromnih razmjera, teškoj milione maraka. Kako „Srbi“ naveliko prodaju oružje, hranu, gorivo… „neprijateljima Muslimanima“.

Nešto malo duže mi je trebalo da epizodu iz te noći doživim kao metaforu i shvatim da smo u toj situaciji bili brutalno, u trenutku prevedeni iz statusa boraca Armije BiH u nekakve neplaćene zaštitare neimenovane „zaštitarske firme“. Odnosno, da smo te noći bukvalno bili u funkciji zaštite transporta robe jedne mafije koja je neposredno poslovala s drugom mafijom.

Priča druga

Ali nisu poslovali samo „veliki dečki“. Tragali su za svojim komadićem „kolača“ i tzv. mali, obični ljudi, zapravo svi mi koji smo se tamo našli u svakojakim ulogama. Razumijem i mogu opravdati lokalne seljake. Vjekovima su tamošnji pravoslavci Srbi sa zapadne strane Korane razmjenjivali dobra i robe s muslimanima Bosancima s istočne strane rijeke. I obratno. Sada su se i jedni i drugi, ne po prvi put u historiji, našli u situaciji otežane trgovine. A trgovati se mora.

Istovremeno smo i mi, vojnici sa svih strana, u takvoj situaciji zaglavili u pomalo neočekivanim ulogama. S obzirom da se puno poslovalo, a pucalo skoro nikako, i vojska je morala doživjeti transformaciju, naći svoje mjesto, interes i smisao u takvom poretku stvari. Pa smo tako završili i u neformalnom statusu svojevrsnih ratnih graničara carinika.

Naime, iako je bio rat i stvari nisu funkcionirale na legalan administrativan način, indirektno se u praksi poštivala novouspostavljena „međudržavna“ granica. Stoga je seljak musliman iz Tržačkih Raštela morao smisliti način kako da kupi i prevede kravu, bika ili ovcu od srpskog seljaka iz Kordunskog Ljeskovca, te da istovremeno zadovolji i nas vojnike koji smo „nadzirali rijeku“ i tražili svoj materijalni interes u cijeloj toj priči. Najjednostavniji i najefikasniji način bio je da nam se plati, ali i da nas pritom uključi u poslovnu praksu.

To je konkretno značilo da smo jednom zgodom drug suborac iz Armije i ja bili „unajmljeni“. Otišli smo do dogovorenog punkta na rijeci u zadano vrijeme. Obično se birao neki uži i mirniji dio riječnog toka, bez brzaca, gdje je vodostaj bio niži, pa se rijeka mogla pregaziti uz manji rizik da vas odnese. Otišli smo s novcem koji nam je dao muslimanski seljak, s iznosom koji je dogovorio sa srpskim seljakom za prodaju bika.

Seljak Srbin nas je dočekao s druge strane riječnog korita. Već je pripremio dvostruko uže s prikačenom vrećicom koje je razvukao preko rijeke i zavezao za dva debla. Mi smo stavili novac u vrećicu, a on ju je potom povlačenjem jedne strane konopa privukao k sebi. Nakon što je prebrojao novac, zavezao je uže čvrsto biku za rogove, drugi kraj prebacio nama na našu stranu i kazao da počnemo snažno povlačiti konop, dok je on sa svoje strane naguravao bika prema rijeci.

Nikada prije, a ni poslije, nisam bio u tako bliskom kontaktu sa životinjom takvog kalibra. Bik je snažno trzao, jako se opirao dok smo ga prevlačili preko rijeke. Dijelom po inerciji, a dijelom možda i zato jer je intuicijom životinjske inteligencije osjećao da ide na skoro klanje. Nakon što smo ga konačno izvukli na drugu stranu rijeke, smirio se i ostatak šetnje preko livade do imanja našeg „poslodavca“ prošao je dosta mirno.

Nakon što smo ga predali u ruke muslimanskom seljaku koji ga je sproveo u štalu, dobili smo obojica po stotinu njemačkih maraka. Cijeli je posao trajao maksimalno nekih pola sata. Nikad prije, a ni kasnije, do dana današnjeg, nisam dobio višu nadnicu za obavljeni posao. I nešto mislim da je opravdano pretpostaviti da nikad neću.

Naravoučenje ove priče vjerojatno već naslućujete: ako sam ja, jedan nevažan mali vojnik u ratu, zaradio stotinu njemačkih maraka za pola sata besmislenog posla, kakvi novci – kolike puste stotine miliona, ma milijarde maraka – su se vrtjeli i izvrtjeli u „pravim ratnim poslovima“? Šta su i koliko su zaradili „veliki momci“ dok smo mi u uniformama po rovovima glumili bikove, krave i ovce spremne za klanje?

Priča treća

A pogodio me iz sjećanja i jedan trenutak kada je žrtvovana marva (čitaj: mi vojnici i tzv. običan narod) umalo mogla doći u priliku da odgovori privilegiranom ljudskom šljamu (čitaj: ratnim vojskovođama, političarima i švercerima) na primjeren način, odmazdom. Bilo je rano ljeto 1995., vrijeme kada su padale okružene enklave u istočnoj Bosni, malo prije genocida u Srebrenici. I mi u „bihaćkom džepu“ bili smo u poprilično nezgodnoj situaciji. Ofenziva kvislinških „babinih autonomaša“, združenih s četničkim formacijama, bila je u punom jeku i na momente je izgledalo da nećemo izdržati.

Kada se danas sjećam tih dana i sedmica, čini mi se da onako razbijeni i izmoždeni od višegodišnje opsade, nismo pali samo zato jer im je Bihać, s obzirom na ljudske vojne kapacitete kojima je srpska strana u tom trenutku raspolagala, bio prevelik zalogaj. Za osam-devet puta brojniji i veći grad od Srebrenice, trebali ste više desetaka hiljada pripremljenih i svježih vojnika da biste ga osvojili i zadržali. Trebali ste biti spremni na užasno opasne, teške i dugotrajne ulične borbe u samom gradu. Četnici, razvučeni na više frontova istovremeno, u tom trenutku niti izbliza nisu imali kapacitete za takvo nešto.

Uglavnom, tada sam bio sa svojom jedinicom na improviziranom aerodromu u zaseoku Mutnica, selo Ćoralići u općini Cazin. Bila je tamo velika livada na kojoj je izgrađena improvizirana pista na koju su mogli slijetati veliki transportni helikopteri koji su nam iz Zagreba dopremali vojnu opremu i pomoć doniranu od islamskih zemalja. Oružje su dakle plaćala „braća muslimani“ iz arapskog svijeta, susjedi Hrvati su uzimali veliki fee za transfere, a helikopterima su na opasnom letu preko Srpske Krajine manevrirali profesionalni vojni piloti iz Ukrajine i Rusije za velike honorare. Ako se dobro sjećam, pilot je naplaćivao 10 hiljada maraka po letu (podsjećam, bilo je to prije skoro trideset godina). I tako je funkcionirao globalizirani svijet u uvjetima bh. rata potkraj 20. vijeka.

Helikopteri bi sletjeli noću, puni oružja, brzo bismo ih praznili, te bi najčešće odmah potom polijetali nazad prema Zagrebu. I tako je to išlo dvije-tri godine, sve do spomenutog ranog ljeta 1995. kada su dva takva helikoptera ostala „parkirana“ i dobro zakamuflirana u zapećku aerodroma. Nikada do tada helikopteri nisu ostajali u Mutnici. Bilo je to opasno jer su mogli predstavljati atraktivnu metu za četničku artiljeriju koja je znala dobaciti do tog kraja. No, napravljen je izuzetak i dva su helikoptera nekoliko sedmica tako čučala u selu. Nisam o tome previše razmišljao sve dok me prijatelj iz jedinice jednom prilikom nije priupitao znam li zašto su helikopteri ostali tamo.

Tada mi se odgovor, i dalje mislim da je ispravan i vjerojatan, spontano nametnuo. Helikopteri, svaki kapaciteta da primi barem 40-50 potencijalnih putnika, su tu da bi se bihaćka i cazinsko-krajiška ratna elita, znači nekoliko desetaka ljudi s familijama (ako su im familije kojim čudom ostale tamo za vrijeme rata), na vrijeme evakuirala u Hrvatsku u slučaju da enklava padne i doživi pokolj nalik onom u istočnoj Bosni. Izustio sam takvo razmišljanje prijatelju, a on mi nato reče: „U tom slučaju, ako stvarno bude tako k'o što pričaš, onda neće biti druge nego da pucamo po njima“. Bihać i Cazinska Krajina nisu pale, helikopteri sa spomenutom klijentelom nisu odletjeli u Zagreb, ali sam poprilično siguran da im, u slučaju da se to i desilo, ne bi falila ni dlaka s glave. Kao što nije falila ni većini iz vojne i političke vrhuške koji su vodili obranu Srebrenice.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid

Zubčević: Život bez nade
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Škrgo: Pitica