foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Kulturocid

Ratne priče iz četvrte dimenzije, treći dio

Rat nije samo praksa i simbol ljudskog i materijalnog razaranja. Rat je, znamo to, i kulturološko prevrednovanje društva koje je njime zahvaćeno. Krajnji rezultat takvog procesa možemo imenovati kulturocidom.

Omladinski i studentski mediji, časopisi, radijske emisije, rock festivali (popularne gitarijade), stripovi, književni kružoci… bili su zanimljivi i važni kulturalni proizvodi iz druge faze jugoslavenskog socijalizma. Stidljivo započeti kasnih 1960-ih, razvijali su se kroz sedamdesete, a intenzivno širili i popularizirali u 1980-im, kada su poprimili svoje krunsko simboličko obličje u vidu tzv. novog vala.

Bio je to konkretan odraz liberalizacije socijalističkog režima koji je započeo sredinom 1960-ih. Iako pod evidentnim utjecajima liberalne kulture sa kapitalističkog Zapada, stvoren je iznimno zanimljiv, produktivan i po mnogo čemu specifičan oblik jugoslavenske popularne kulture koji se artikulirao u svim ključnim domenama, muzici, filmu, književnosti, stripu, teatru, performansu.

Središta takve kulture razumljivo su bila u većim gradovima, ali nisu bile zaobiđene ni neke manje sredine. Gradovi i provincije intenzivno su rasli i modernizirali su se. Prva masovnija i moderna jugoslavenska srednja klasa – ljudi rođeni u 1930-im i 1940-im koji su, zbog ubrzane industrijalizacije i posljedične potrebe za radnom snagom, u stotinama hiljada hrlili iz sela u gradove – rodila je djecu tokom 1960-ih i ranih 1970-ih koji će postati nosivi akteri spomenute popularne kulture. Bilo kao autori/ce, tako i kao publika.

Ratovi u 1990-im, iako brutalni, nisu u jednom trenutku, „preko noći“, mogli izbrisati sve tekovine i tragove dugo stvarane i na kraju stvorene jugoslavenske popularne i rock and roll kulture. Preživjela je ista, makar u transformiranim oblicima, još neko vrijeme. Vukla je svoje repove u novim nenormalnim okolnostima. U bosanskohercegovačkom ratnom kontekstu simbol toga postao je i ostao sarajevski Rock Under the Siege.

Ovdje želim sačuvati od zaborava sjećanja na neke male, ali znakovite i simptomatične momente iz ratnog Bihaća koji imaju obilježja prethodno skiciranih kulturalnih obilježja, te odnos prema njima tokom  ratnog razdoblja.

***

Radio Bihać počeo je s radom 1966. Nisu mi poznati detalji, ili sam ih zaboravio, kako je grupici mladih ljudi, tada u dvadesetim godinama života, uspjelo usred ratnih 1993-1994. nagovoriti nekog s pozicije autoriteta odlučivanja na lokalnom radiju da im „otvori vrata“ i dopusti dvosatni nedjeljni termin za emisiju koju su nazvali Omladinski radio.

Možemo ga sebi predstaviti kao jedan mali djelić veće cjeline koju je u to vrijeme reprezentirao sarajevski Radio Zid. Za njega ćemo u Bihaću čuti tek koju godinu kasnije.

Bihaćki Omladinski radio bio je smjesa pop-rock muzike, pripadajućih popratnih informacija iz svijeta, dobrohotnih zajebancija i studijskih razgovora… Sve rokerski neobavezno, zafrkantski, amaterski izmiksano i sirovo isporučeno u radijski eter. Ali i kao takav, bio je taj program potpuno iščašenje i osvježenje, drugi svijet u odnosu na našu neposredno živuću ratnu stvarnost i društvenu surovost. Kroz ta dva sata s užitkom smo zaboravljali na rat i prepuštali se sanjarenjima.

Dovijalo se tih 5-6 ljudi, koji su proizvodili sadržaj Omladinskog radija, kako su znali i umjeli. Davali su sve od sebe ne bi li se u tim nemogućim okolnostima dokopali neke svježe muzike i informacija iz svijeta pop-rock kulture te ih plasirali radijskim valovima. Jedan od tih ljudi živio je bukvalno pored mene, u susjednom stanu, pa sam se na svoje oči i uši uvjerio o kakvoj se upornosti, dovitljivosti i spretnosti radilo. Recimo, uspjelo mu je razvući žice iz radija, koji je zbog nedostatka električne energije pokretao automobilski akumulator, po cijelom stanu, sve dok nije u jednom uglu sobe uhvatio besprijekorno čist zvuk nekad kultnog zagrebačkog Radija 101. Od tamo bi skidao, na kasete presnimavao najnovije svjetske hitove koje su potom puštali u eter i na top liste ratnog bihaćkog Omladinskog radija.

Za uredbe o autorskim pravima tada te niko nije pitao. Bilo je to neko drugo vrijeme i neka druga pravila.

Slušao sam emisiju te nedjelje kada je nazvao slušatelj koji je tražio da se odmah u program pusti pjesma „501. Slavna besmrtna brigada“. Bio je to ratni hit, jedna od onih tipičnih ratnih budnica proizvedenih u svrhu bildanja borbenog morala, obrambenog prkosa i tada mladog patriotizma. Naivno su ga pustili uživo u eter, umjesto da su mu na vrijeme poklopili telefonsku slušalicu. Pokušavali su mu biranim riječima objasniti da to „nije takva emisija“, ali da će mu pjesma koju traži biti puštena odmah nakon završetka Omladinskog radija.

No čovjek nije popuštao. Htio je „svoju pjesmu“ baš sad. Nespretno izrečena formulacija da to „nije takva emisija“, samo ga je dodatno razbjesnila i učinila agresivnijim. Bio je to klasičan provokator koji je koristio status borca Armije BiH kako bi se ničim pozvan i izazvan iživljavao nad oblicima (sub)kulture koju vjerojatno nije dobro ni razumio, ali je prema istoj i onom što ona simbolizira, očito osjećao neki nejasan no snažan otpor. Ispoljavao ga je na verbalno agresivan način, uz otvorene prijetnje da će „doći tamo i baciti im bombu u studio“, ako mu ne puste pjesmu koju je tražio.

I popustili su. Zbog straha vjerojatno, ali moguće i zbog naputaka iz radijske uprave da se ne konfrontiraju. Ubrzo su se tonovi i stihovi „501. Slavna besmrtna brigada“ uglavili između Rage Against the Machine i Alice in Chains, stvorivši tako morbidan muzički mikrouradak koji je na ponajbolji način oslikavao šizofrenu situaciju u kojoj smo se neki tamo tada zatekli.

No bila je to samo uvertira u ono što će se desiti tek koju sedmicu ili mjesec kasnije. Do trenutka kada je definitivno odzvonilo i presudilo Omladinskom radiju Bihać. A taj je trenutak doista bio ružan. Na radio je uletio, usred emitiranja emisije, jedan od ratnih brigadnih zapovjednika sa svojom pratnjom, čovjek iz samog vrha zapovjedne strukture 5. Korpusa Armije BiH, i direktno naredio da se „taj program odmah prekine“. Jer da „neće njegovi borci slušati te gluposti“.

I tako bi. Bila je to konačna smrtna presuda Omladinskom radiju. Nakon tog incidenta emisija se više nikad nije emitirala. Mislim da svega jedna ili možda dvije osobe koje su radile taj program, danas živi u Bihaću. Vjerojatno je sličan statistički omjer i kada je publika te davne emisije u pitanju. Naprosto smo suptilno otjerani.

***

Još mi je jedna srodna situacija u sjećanju kada je već ova tema na tapetu.

Kao što je postojala radijska emisija poput opisane, tako je bilo tek nekoliko kafića u gradu tokom rata u kojima se nije puštala narodnjačko-patriotska, već strana pop-rock muzika. Tamo smo se skrivali, kada nismo bili na borbenoj liniji, i opušteni u stimulativno zadimljenoj tami maštali šta ćemo sve napraviti i postići „kada jednom ovo sranje od rata završi“.

No iz nekih dubokih atavističko-agresivnih poriva tih par „oaza“, u koje smo se nenametljivo povlačili, s vremena na vrijeme bile su mete posjeta „nekih drugih ljudi“. Tako je jednom prilikom, u „Pepeljuginim“ noćnim satima, do jednog od tih mjesta navratila naoružana grupica lokalnih kabadahija predvođenih neformalnim lokalnim ratnim šerifom. Bio je dotični bihaćka verzija sarajevskih lordova rata, Ćele, Cace i Juke. Slavno ovjekovječen znakovitim nadimkom. Nadimkom koji je inače imenica za jednu klasičnu divlju životinju.

Ušla je ta uniformirana ekipica u kafić, sjeli su u jedan separe, odložili oružje pored sebe i naručili pive. Nakon par minuta pozvaše gazdu kafića, „jednog od nas“. Čovjek s nadimkom-imenom divlje životinje tutnu mu kasetu u ruke, reče da isključi to sranje od muzike i pusti prave pjesme. Za razliku od ljudi s Omladinskog radija koji su barem nemušto pokušavali pregovarati, ovaj put nije bilo prigovora. Šutke je uzeo kasetu i napravio što je šerif zatražio. Kafićem su se zaorili stihovi od kojih tih godina nisi mogao pobjeći: „U boj, u boj, u boj, u boj za narod svoj. Mi smo sila nebeska, 5. Korpus Armije BiH“; „Ide Prva bihaćka brigada, ponos Bosne i našega grada“…

Kukavički smo šutjeli, poklopili se ušima svi do jednog i sve do jedne koji smo se tamo zatekli. Riječ nismo zucnuli. A bilo nas je puno više naspram njih četvorice-petorice. Bilo je neugodno, bili smo posramljeni i bili smo uplašeni. Jer smo na mjesta poput tog kafića bježali i zato što smo se grozili svekolikog nasilja koje je tih godina oblikovalo naše individualne i kolektivne živote.

***

Kada se sada, evo već trideset godina nakon tih dešavanja, prisjećam takvih situacija, razmišljam i pišem o njima, nagovara me perspektiva razumijevanja koju je tada bilo teško naslutiti. No post festum mi se ona čini jedinom smislenom i važnom.

Nije se rat vodio samo između Srba, Hrvata i Bošnjaka – četnici, ustaše i balije svako protiv svakog i svako sa svakim – niti isključivo zbog predominacije velikosrpskih, velikohrvatskih ili bosansko-unitarističkih ideoloških planova i nacrta. Provuklo se tu i mnoštvo suptilnijih, manje upečatljivih, iz šire perspektive nevidljivih oblika nasilja u pozadini onih klasično krvavih koji su se logično gurali u prvi plan naših percepcija.

Jedna od meta tadašnjim gospodarima naših života bili smo i svi koji smo na neki način simbolizirali ostatke omražene jugoslavenske modernosti, urbanosti i zapadnjačke popularne kulture. Svi obilježeni stilovima života koji su se spontano opirali samopodrazumijevajućem uskakanju u novokreirane kalupe reafirmiranih nacionalnih identiteta, konzervativno shvaćenih oblika kulture življenja i religioznih svjetonazora. Trebalo nas je naprosto eliminirati.

I ne radi se pritom, kada tako o tome mislim i pišem, o nekakvom urbano-elitističkom rasizmu, optužbama da je „selo pobijedilo grad“ i slično, kako su već glasile i glase neke pogrešne interpretacije o društveno-kulturološkim uzrocima i karakteristikama jugoslavenskih ratova. Upravo obratno. Opće je mjesto da su ideološke platforme za ratove nastajale upravo pod okriljima književnog i akadememskog intelektualizma, građanske kulture i visokoparne samodopadne umjetnosti. Mnoge takve institucije i pojedinci jako su „lijepo“ servisirali nove vladare, snašli su se u novonastalim okolnostima i fino se lukrativno ušuškali pod kišobranima radikalnih nacionalizama.

Na vjetrometini smo ostali oni koje nije zaveo sirenski zov novih političko-društvenih realnosti.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi