Ratne priče iz četvrte dimenzije
Već sa drugom zimom bosanskohercegovačkog rata, dakle na prijelazu 1993.-1994., jedna je ideja sve opsesivnije kružila među nemalo ljudi u čijem sam se krugu tada kretao: kako se izvući, pobjeći iz tog pakla. Bilo je to sasvim razumljivo. Odavno je već prošao onaj kratki uvodni period dug nekoliko mjeseci, početak rata obilježen snažnim patriotsko-domoljubnim osjećajima koji su posebno karakteristični za ljude u tzv. mladim državama, one izložene agresiji, te za okružene i napadnute etničke, vjerske, rasne, nacionalne skupine. A bili smo brutalno napadnuti, okruženi i odsječeni od ostatka svijeta.
No u međuvremenu smo – u vremenskom intervalu ljeto 1992.-zima 1993./1994. – ponešto važno naučili. Gledali smo u živom prijenosu neposredne stvarnosti kako među nama nastaje nova pobjednička klasa ratnih profitera. To jest, shvatili smo kako je rat mnogima rat, ali je nekima i brat. Polako smo uviđali kako se mijenja početni profil vojske koja je nastajala i stasavala kroz rat. U početku bosanskohercegovačka Armija BiH, s vremenom je u sebe inkorporirala sve više islamsko-muslimanskih elemenata, sudjelujući tako aktivno na trasiranju budućeg puta ideološko-nacionalne preobrazbe bosanskohercegovačkih Muslimana u današnje Bošnjake.
Postajala nam je jasnija sva ispraznost demagogije o herojstvu i žrtvovanju, s prijezirom smo prozreli ideološko-propagandne tlapnje o potrebi da se ako treba i život položi na oltar napadnute Domovine. O da, nema ništa ispraznije od takvog agitpropa, tvrdim to s punom uvjerenošću. Kakav užas, kakva šteta sve one nepregledne gomile mladih i nešto malo manje mladih ljudi koji uzalud poginuše u tom, ali i u svim ostalim ratovima. Žrtvovani životi za jedno veliko ništa.
Nema niti jednog jedinog razloga da se na tako besmislen način potencijalno ugrozi, a vrlo moguće i izgubi život. Znam što pišem. Kada se danas sjetim s kakvom slučajnošću i ludom srećom sam kao borac Armije BiH, tada dvadesettrogodišnjak, izbjegao pogibiju u ljeto 1995. – pa sam „samo“ ranjen i zato sam danas „ponosni“ ratni vojni invalid s gelerima u tijelu koji za tu žrtvu mjesečno prima ciničnu milostinju, zapravo šamar u lice od države u visini od 58 KM – dođe mi da se smijem i plačem istovremeno. Kako bi to uzaludna smrt bila, bukvalno NI ZA ŠTA.
Mnogi od nas koji smo bili socijalizirani i oblikovani kroz razvijenu jugoslavensku socijalističku modernost (revizionisti mogu mačku o rep okačiti priče o „tamnici naroda“) – pa su nam habitusi ostali obilježeni vrijednostima ateizma, sekularizma, rada i radništva, lijevim političkim stavovima i popularnom zapadnjačkom kulturom – ubrzo nakon početka rata nismo nalazili više ništa inspirativno u spomenutim bosanskohercegovačkim ratnim procesima i vrijednostima koje su ih pratile u vidu pojačano ideologiziranih naracija. Početni iskreni impuls napadnutih, da branimo građansku republiku Bosnu i Hercegovinu, topio se iz dana u dan, ustuknuo je i nestao pred obrisima novih bosanskohercegovačkih etnokonfesionalnih podjela.
U rat smo bačeni kao građani i građanke napadnute Republike Bosne i Hercegovine, a ubrzo potom su nas SDA-ovci i slična bratija, izetbegovićevsko-cerićevski ideolozi započeli tretirati i nagovarati kao ljude kojima su životi ugroženi samo zato što imaju muslimanska imena i prezimena. Aktualni nastavljači bošnjačke nacionalističke ideologije takve preostale među nama danas smatraju i s neprikrivenim gađenjem tretiraju kao ostatke starog jugokomunističkog i navodno prevaziđenog bosanstva. Zbog toga smo, između ostalog, takvi već tada, usred rata, počeli sanjariti samo o jednom: kako izvući živu glavu i pobjeći negdje daleko.
***
Tako sam početkom 1994., kao i mnogi drugi oko mene, počeo maštati, a i pomalo planirati pokušaj bijega iz okružene bihaćke enklave s proljećem te godine. Ta je zima bila grozna, iscrpljujuća na sve načine – činilo se na momente da nećemo izdržati opsadu – što je samo pojačavalo nastojanja da se pokuša otići po svaku cijenu. Trebalo je izdržati još koji mjesec, dočekati zrelo proljeće, pa krajem aprila ili u maju, kada šuma prolista, pridružiti se jednoj od grupa koje su se pripremale za akciju prelaska Plješevice, planine koja je prirodna granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine u području Bihaća.
Bio je to vrlo riskantan pothvat. Plješevica je bila pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba, to jest tzv. Republike Srpske Krajine čije su jedinice patrolirale stazama te planine. Također, puno tih planinskih puteva bilo je minirano. Usto je i sam put, višednevno pješačenje uglavnom noću, zbog izbjegavanja četničkih patrola, bio jako naporan i iziskivao je dobru tjelesnu pripremljenost, kondiciju i koncentraciju, što nije bilo jednostavno postići zbog uvjeta života pod ratnom opsadom, loše prehrane i permanentnog stresa.
No pumpali smo entuzijazam uglavnom neprovjerenim i teško provjerljivim informacijama da je većem broju grupa uspjelo preći planinu, dokopati se Hrvatske i otići dalje prema zapadu tokom proljeća, ljeta i jeseni 1993. Ali smo čuli i priče s lošim krajem. O onima koji su uhvaćeni, zatočeni, ubijeni, o onima koji su naletjeli na mine… Pojavili su se i svojevrsni vodiči, oni s navodnim iskustvom, opremljeni dobrim mapama, kartama s planinarski precizno ucrtanim rutama kretanja, koji su za određenu svotu novca nudili usluge vođenja grupa na tom putovanju u jednom smjeru.
Zato sam sve više razmišljao i bio sklon ideji da se pridružim nekoj od grupa u gradu koje su se pripremale na takvu avanturu. No nisam to želio tajiti, iz priče isključiti najbliže, familiju, roditelje kojima sam rekao što mi se sve više vrzma po glavi i šta planiram. Sjećam se dobro da mi je pokojni otac zbog toga zakazao sastanak u jednom kafiću, da popričamo o svemu tome. Zanimljiv je to fenomen, čini mi se posebno karakterističan za patrijarhalna društva i mačističke kulture, u kojima muškarci kada trebaju obaviti važne razgovore, onda to nerijetko čine u kafani, dislocirani od privatnog prostora doma.
Došao je vrlo pripremljen na razgovor, kao uostalom uvijek kada su posrijedi bile važne stvari. Cijenio je temeljitost. S obzirom na poziciju u strukturi 5. Korpusa Armije BiH mogao je doći do određenih relevantnih i pouzdanih podataka. Pa mi je stoga podrobno objasnio situaciju. Te o kakvom se planinskom terenu radi, kakva je koncentacija mina i ljudstva u šumi, na kraju krajeva i koji su procenti uspješnih prelazaka na toj ruti. Uglavnom, kao i puno puta do tada, argumentima me uvjerio da se strpim, da ne vrijedi poduzimati tako veliki rizik opasan po život, da je bolje skupiti snagu i volju te izdržati još malo jer, tvrdio je, ovaj rat ne može još predugo trajati…
Često sam se svega toga podrobno prisjećao gledajući puno puta tokom proteklih godina grupe migranata, te nesrećnike iz dalekog svijeta, kako se u bihaćkim parkovima, alejama i na trgovima pripremaju za još jedan „gejm“, pokušaj da se preko Plješevice domognu Hrvatske, pa da od tamo, ako uspiju, krenu dalje… Danas je ta planina puna leševa tih ljudi. Historija stvarno može biti – i često jest – iznimno cinična. Dvije-tri decenije nakon našeg rata neki drugi ljudi, iz zemalja udaljenih hiljade kilometara, koristili su naše ratne mape i iskustva kako bi na istom mjestu pokušali napraviti ono što smo mi radili ili pokušali učiniti u prvoj polovini 1990-ih.
***
Drugo me sjećanje na ovu temu baca u vrijeme, ispostavit će se, pred kraj rata. Pisao sam već ranije na ovom mjestu nešto o iskustvu boravka na improviziranom ratnom aerodromu, zapravo uređenoj pisti na jednoj velikoj tratini za slijetanje velikih transportnih helikoptera u selu Ćoralići, zaseok Mutnica, u srcu Cazinske krajine. Tamo sam proveo duži period rata u sklopu jedinice koja je bila zadužena za obezbjeđenje aerodroma i pripadajućih mu objekata.
Stotina sati noćnih straža koje sam probdio na tom mjestu sjećat ću se zauvijek ne samo po hladnoći, zime su tada još uvijek bile hladne, već i po sanjarenjima i maštanjima što ću i kako ću nakon što rat jednom završi. Činilo se u tim dugim snatrenjima ispod zvjezdanog noćnog neba da će nakon rata sve u životu biti lako i jednostavno. Tada još nismo znali da su iskustva rata beskorisna za rješavanja problema u miru, to jest u tzv. normalnom životu. Takva aplikacija ne funkcionira. Upravo suprotno, iskustvo rata samo ti može odmoći pritom.
No jedne ću se ćoraličko-mutničke noći posebno sjećati kada je o ovoj temi riječ. Nakon što smo istovarili helikopter koji je sletio, ispraznili ga od svih teških kutija s oružjem, municijom i lijekovima koje su stigle, ostao sam sâm pored helikoptera, zadužen da ga čuvam. Ulazna vrata u središnji dio letjelice bila su otvorena. Helikopter je bio prazan, samo se u jednom uglu nalazila hrpa nabacane užadi, kanapa.
Odjednom me obuzela nekakva jaka luda želja, ideja da se kriomice uvučem u helikopter, sakrijem među tu užad i poletim s letjelicom tamo otkuda je i došla, nazad prema Zagrebu. Luđački sam vrtio scenarij filma, zamišljao situaciju da mi plan nekim čudom uspije, pa da s helikopterom za koji sat sletim na zagrebački Pleso. Pitao sam se kako ću se uprizoriti tamo u uniformi s amblemima Armije BiH (druge odjeće nisam imao pri sebi), što napraviti s oružjem (nekako sam anticipirao da bi bilo bolje baciti pušku u grm i ući u helikopter bez nje)…
Šta će se desiti nakon što izađem iz helikoptera i nakon što me Hrvatska vojska privede i odvede na saslušanje? Što da kažem, tko sam i odakle sam, šta radim tu, tko me poslao? Šta će na kraju biti sa mnom?
Što sam više i brže vrtio slike po glavi, to me adrenalin više odrađivao. Čak sam napravio i „generalnu probu“. Ušao sam u letjelicu i zavukao se među kanape. Činilo mi se da stvar funkcionira i da bih se mogao provući ukoliko nitko ne bude pravio neki detaljan pregled unutrašnjosti letjelice prije polijetanja. Onda sam pomislio na temperaturu u tom dijelu helikoptera nakon što se nađe na visini od par hiljada metara. Hoće li to biti problem, možda ću se smrznuti? O tome da helikopter uvijek može biti srušen protuzračnom artiljerijom Vojske Republike Srpske Krajine nisam razmišljao.
Hiljadu i jedna mala misao u svega sat-sat i pol vremena koliko sam imao na raspolaganju da se odlučim hoću li ili neću probati napraviti taj suludi potez, razarala me iznutra. Sav sam gorio od uzbuđenja. S obzirom da pišem i potpisujem ovaj tekst, jasno je što sam odlučio. Kako prije, a i poslije, tako ni tada nisam bio hazarder, kockar života. Pa sam onda lijepo dočekao rusko-ukrajinsku pilotsko-kopilotsku ekipu plaćenika koja se vratila na pistu nakon kratkog odmora i lagano ih ispratio pogledom u nebo na njihovom riskantnom letu preko tzv. Republike Srpske Krajine prema Zagrebu.
I nastavio se nadati da je otac bio u pravu. Da će rat uskoro završiti, kakav mu god epilog bio.
***
Naposljetku, naravoučenje/savjet svim današnjim mladim ljudima: nema te države i nacije na svijetu zbog koje bi vrijedilo makar jedan jedini dan – ma i sat! – provesti na nekom ratištu. Doslovno to mislim, odnosi se kako na one koji su mobilizirani u funkciji napadača, tako i na one upregnute u pozicije branitelja. Započne li vas netko nagovarati na nešto takvo, pokuša mobilizirati, govoriti vam kako imate nekakvu obavezu prema zemlji i narodu, sve obasuto imperativima ljubavi i svete misije prema jednoj i jedinoj Domovini, tada znajte da ste suočeni sa surovim interesdžijskim manipulatorima, obmanjivačima i prodavačima magle. I još gore, s ljudskim hijenama koji ne prezaju od ničeg. Zato je to znak da je zadnji čas da ih snažno odgurnete od sebe, dignete sidro i kako god znate i umijete potražite svoju sreću negdje drugdje.