foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Kad sam bio mali

Kad sam bio mali, na moru, imao sam prijatelja vršnjaka iz Amerike po imenu Eddy. Glavna igračka mu je bila mala palica za bejzbol koju je nosio sa sobom gdje god da pođe. Ja sam imao svoj šlauf za plivanje, još nisam naučio plivati i poput većine nedavno rođenih nisam želio izaći iz mora, tako da je šlauf bio moj glavni saputnik. Nisam znao izgovoriti slovo l, umjesto njega govorio sam r. Tako da sam znao reći: Mama, srana ti ova pita, u slučaju da je presoljena i sl. U razmjeni kultura, kako to biva kod nas homo sapiensa, Eddy i ja smo zamijenili svoje omiljene igračke, on je meni dao bejzbol palicu, ja njemu šlauf. Nakon kratkog vremena, shvatio sam da ne mogu ništa s tom palicom, a želio sam ići u vodu, pa sam rekao Eddyju: Evo tebi tvoja okragija, vrati meni moj šrauf. Bio sam najsretniji u plićaku sa svojim šlaufom.

Kad sam bio mali, vjerovao sam da je svijet u prošlosti bio crno-bijel, zbog filmova. Mislio sam da su boje tek kasnije izmišljene.

Kad sam bio mali, mislio sam da su mrlje na Mjesecu astronautske stanice i da ću jednom ići gore. Jednom sam na Jahorini po noći vidio tri svjetla na nebu, jedno je stajalo mirno a druga dva su se kretala kružno. Bio sam ubijeđen da je to leteći tanjir.

Jednom sam rekao svima u raji da ću im kupiti po motor.

Sa Draženom sam pokušao u konzervi topiti ugalj koji smo nalazili u dvorištu kako bismo napravili naftu od koje ćemo se obogatiti.

Kad sam bio mali, nije mi naumpalo da tražim sebe.

Htio sam biti izumitelj pa sam napravio nacrt skejta s amortizerima. Htio sam biti i skijaški takmičar.

Kad sam bio mali, mislio sam da mogu sve.

Kad sam bio mali, govorio sam: volim te.

Kad sam bio mali, mislio sam da je kul biti vojnik.

Volio sam od naslonjača na kauču napraviti pilotsku kabinu i voziti svoju letjelicu. Skakao sam gore-dole i bilo mi je najbolje na svijetu. Vodio sam duge razgovore sa sobom.

Imao sam zlatnu ribicu koju sam jedan dan našao mrtvu na krevetu, bio sam siguran da je izvršila samoubistvo jer je bila nesretna u zatočeništvu.

Alan je pročitao sastav pred razredom o snu koji je sanjao, gdje ja propadnem kroz led i umokrim se. Nastavnik Stevo je rekao: Znači Nedim se upišao? Kasnije su svi mene zajebavali.

Mislio sam da su prijatelji i ljubavnici zauvijek. Omiljena knjiga mi je bila Robinzon Kruso. Nikad nisam imao spomenar. Bio sam poslušno dijete. Dok sam se vraćao kući iz škole, prišao mi je nizak čovjek i upitao me za adresu. Rekao je: Hoćete li na kafu sa mnom? Odgovorio sam: Ne. Jednom sam vidio muškarca u školskom dvorištu kako drka stojeći kraj drveta. Ne znam je li bio nastavnik. Mama me je potjerala kući.

Kad sam bio mali, principe sam zamišljao kao mostove. Vjerovao sam da dobro uvijek pobjeđuje zlo.

Jednom sam dobio ljubičastu Milka čokoladu iz Njemačke. Bila je tako ukusna da sam je štedio.

Bila je zimska noć kad je Sejfo uhvatio dječaka iza škole i počeo ga udarati koljenom u glavu. Samo ga je zgrabio za kosu i lupao po glavi iz čista mira, nismo znali ko je on, prolazio je tuda. Bili smo samo nas trojica. Sejfo mene nikad nije maltretirao, pokazivao mi je kako se tuče. Ja sam samo stajao i gledao. Nas trojica, u tišini zimske noći. Snijeg je škripao, para iz usta.

Bio sam opsjednut fokama. Kada bi me odveli u zoološki vrt u Zagrebu, trčao bih odmah do bazena sa fokama i ponavljao fok, fok. Hranio sam ih ribama.

Jednom sam na trafici pokušao ukrasti novine, tek tako da nešto ukradem, i bio odmah uhvaćen, otad ne kradem.

Brata sam gađao violinom. Poslije makazama.

Ništa mi nije bilo teško i bio sam spreman na sve. Nisam mogao zamisliti kostobolju ili reumu, mislio sam da nikad neću imati glavobolju. Čudio sam se što odrasli uvijek pričaju o lijekovima i bolestima.

Kad sam bio mali, sve mi je bilo ogromno, jednom sam se izgubio na Babinom Kuku. Bilo je mini-golf igralište, beskonačno veliko. Pravili smo mačeve od palminih grana, satima čeprkali smolu.

Svijet je bio nevjerovatno, uzbudljivo i lijepo mjesto. Sve je čekalo na mene.

Kad sam bio mali, sve je imalo smisla, iako ništa nisam znao. Čekao sam da porastem. Mislio sam da su odrasli pametniji.

Sad samo starim. Sad samo znam da ne znam.

Dodatak iz notesa:

Tegla Nutele

spremni smo na sve
čak i na to da te ne bude
ogulićemo posljednju brazdu
onako kako tebi ne bi palo na pamet
strpićemo se do sutra
kad ćeš opet zasjati…

Tu sam stao, jer znam da ima granap iza svakog ugla.
Motivi su isti, iskustvo je ono što čini razliku (na temu nove umjetnosti).
Granap – gradsko nabavno preduzeće.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Hiljadu brda
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Crne rupe
Zlatar: Sazrio kašalj
Zlatar: Pismo Zlaji
Zlatar: Umjetnost odustajanja
Zlatar: Žitelj zatočeništva
Zlatar: Zabluda nedjelje
Zlatar: Prvi bubanj
Zlatar: Nostalgija
Zlatar: Šta bi rekao Kafka?