Naš je svijet savršen bez nas
Analize. Predviđanja. Osude. Prijetnje. Propaganda. Ubijanja. Frcaju klišei s naslovnica. Nemoć zamaskirana kao sila evidentna je, i može biti samo gore, prije nego krene ka boljem, ako krene. Stotine hiljada ljudi spremno je ubiti ili biti ubijeno. Za šta – to još uvijek sa sigurnošću ne mogu znati. Ne mogu znati koji se konačni cilj krije iza strategije koju provode oni kojima služe. Možda neki od njih vjeruju da rade to za svoj narod, domovinu. Možda se neki i ne pitaju šta je to uopšte “narod” ili “domovina”, možda neki vjeruju da je to nešto određeno zastavom i čvrsto postavljenim graničnim prelazom, njihova religija, način na koji kuhaju hljeb, pigment kože, svi ti faktori koji sačinjavaju pripadnost. Možda neki vjeruju da će u raj. A možda samo vjeruju serviranim lažima.
Možemo naučiti nešto iz svjedočenja preživjelih vojnika od Velikog rata naovamo, a bilo ih je dosta, procjenjuje se da je samo prošlo stoljeće odnijelo 175 miliona života u ratovima. Mnogi vojnici kažu sličnu stvar: da ih je bilo strah, i da su upravo ubijali iz straha. Stotinu i pedeset hiljada vojnika je mnogo uplašenih i naoružanih ljudi. Ali su samo ljudi, nisu demoni. Baš kao što su to i oni kojima služe. Obični ljudi. U zabludi. A ljudima je teško sebi priznati da su u zabludi. I što ga se više ubjeđuje da griješi, to on postaje tvrdoglaviji i posvećeniji svojoj grešci, gledamo to svakodnevno, najslikovitije kroz lokalno uređenje gdje ratni zločinci sjede u “demokratskoj” skupštini ili na rukovodstvenim stolicama, ili propale umjetnike koji se odriču svoga starog ja. Ta vrsta agresivnog neprijateljstva i zabijanja glave još dublje u pijesak, čini se, dolazi iz duboke ogorčenosti nemogućnosti sopstvenog priznanja o pogrešnom koraku. Pogrešnoj riječi. Zabludi.
Heinrich Böll, za govornicom prilikom primitka nagrade grada Wuppertala iz 1959. godine, priča o tome kako u zemljama u kojim vlada sila (a ja pitam u kojoj to danas ne vlada?) riječ je veća prijetnja i strah od oružanog otpora. Izreka da riječi ubijaju je prešla iz kondicionala u indikativ, kaže njemački nobelovac davne godine, ukazujući na snagu propagandne mašine i slabost ljudskog uma da joj se odupre. Pa iako znamo za ovo, barem zadnjih stotinu godina unazad, upadamo u istu zamku. Iako se svijet promijenio brže nego ikad, ostaje isti, pun ljudi koji ratuju, ne znajući zašto. Uvijek misle da znaju, ali nikad ne znaju istinu, jer se ona dobija sastavljanjem različitih perspektiva u stvarnost, što će reći, nikad nismo u stanju da je sagledamo u potpunosti, pogotovo ako se nađemo na jednoj od zaraćenih strana, uprkos nastojanju da ne pripadamo nigdje, tj. da nas se ne svrstava, ne etiketira i samo da nas se pusti na miru.
U svojim tinejdžerskim godinama, kada je rat počeo oko mene, išao sam da se prijavim u vojsku, bilo mi je petnaest i bio sam spreman da služim. Kome, nisam znao. Za šta, pojma nisam imao. Znao sam da neko puca po nama i bio spreman dati svoj doprinos, šta god da je to. Tada smo mogli naučiti da ratove započinju paravojske, naoružane bande, danas znamo da ih ima svuda po svijetu, horde ljudi koji žive za ratovanje i onih koji ih plaćaju. Ali ništa od toga ne može zaustaviti mašinu da uvuče većinske obične ljude u svoj tornado uništenja. Vidjeli smo, i opet gledamo. Slušamo izjave raznih predsjednika, “vodećih” figura, i većinu ne razumijemo, jer nemaju smisla. Sve se odvija tako brzo, a za pametnu riječ treba vremena, i pametnih ljudi, kojih je sve manje u pomenutom miljeu, a sve više agresivnih luđaka koji trabunjaju, i previše brzopletih loših medijskih objava. Ne možemo ne primijetiti podudarnost lažnih objava i nerazumnih optužbi kako bi se agresija opravdala, nešto što smo ne tako davno prošli, što ustvari i živimo svakodnevno, pod veoma sličnim zastavama.
Uzalud svete knjige i dogme, uzalud tolike bogomolje, rituali, molitve, spomenici božanstvima, ratni poklič nadjačava sve, smrt ima pune ruke posla. Uzalud nauka i tehnološki napredak, čovjek ostaje ono istovjetno primitivno stvorenje vjere, rob aktuelne zablude, starih mitova u novom pakovanju. Čak se možda može reći da je gore nego ikada, jer zadivljeni tehnologijom i brzinom komunikacije, previđamo kako lako upadamo u konstrukt laži, kontekst koji nam se servira i zarobljava nas. Previđamo kako smo ustvari slabi. Građani svijeta su pod apsolutnom kontrolom bankarskih, državnih, korporativnih, medijskih i drugih bogataških sistema. Da je jaz među jednocifrenog postotka bogatih i većinskog siromaštva nezamislivo velik, govori i ideja da postoje ljudi koji žele ovaj svijet uništenim, kako bi započeli neki novi, po njima bolji, na ovoj ili nekoj drugoj planeti. Film iz 1964. “Dr. Strangelove” je sada realizovana stvarnost. Bizarno je čovječanstvo ako se pogleda mogućim očima vanzemaljca: bića nastanjena na bogatoj planeti koju ne njeguju. Imaju vođe i rade sve što im se kaže. Imaju bogove i mole im se, ali često ubijaju u njihovo ime. Imaju nešto što se zove “novac”, što im je svrha postojanja, vrijedonosne cifre na papiru. Ne vole se. Vode rat protiv droga i prirode, a najviše protiv sebe. Imaju jako puno automobila i vole sport. Vrlo im je važno da pobijede. Imaju nešto što se zove “moda” i svi gledaju YouTube. Iako su ista rasa, imaju nešto što se zove “rasizam”. Veoma vole zastave.
Neću se danas više baviti ljudskom glupošću, bezizlaznim labirintom. Nedjelja je tmurna i hladna, savršena za kauč, deku i daljinski. Opraću suđe i osjećaću se kao pobjednik.
Hvala vam, gospodine Attenborough, što ste nam pokazali kako je lijepa bila ova planeta, savršen svijet, bez ljudi.