Knjigama do predaka
Prezime zaista dolazi od zanata i negdje se još spominje kao Zlatarević. Prvi put ga nalazimo kod Mula Mustafe Bašeskije u zapisu iz 1771. godine, sa Muharemagom Zlatarom, o kojem ne piše ništa sem da je razvio bajrak (što će reći krenuo u boj) i uz čije ime stoji riječ ehli-zevk (čovjek koji ima smisla za uživanje). Moj amidža Mensur je zlatar: naslijedio je zanat od svog oca, mog dede Kenana, koji je opet naslijedio zanat od svog oca Muhameda. Muhamedov otac Alija je bio terzija (krojač), ali je njegov brat Husein bio zlatar, koji je zanat primio od svog pretka jalduždžije (jalduz – pozlata). Moj otac Muhamed, imenjak svoga dede, nije našao životni poziv u ovom zanatu već u građevinskoj nauci, ali često smo kao djeca vrijeme provodili u dedinoj i amidžinoj zlatarskoj radnji. Na zidu stoje zahvalnice Bečkog i Belgijskog dvora.
Moj dedo Kenan učio je zanat u Beču uoči onoga rata. Jednom se zadesio na ulici kada je govor držao Hitler – bila je to jedna od njegovih mnogih priča. Zanat je usavršio kod oca Muhameda, koji je bio gradonačelnik Sarajeva od 1939. do 1941. godine, što je bio prvi slučaj da zanatlija dođe na tu funkciju, u veoma nezgodno vrijeme – Češka je okupirana, Albanija anektirana, Poljska napadnuta, Kraljevina Jugoslavija je bila pod prijetnjom. Pradedo Muhamed je također završio školu u Beču i bio poliglota, govorio je njemački i mađarski, turski i španski. Iz gradonačelničke biografije saznajem da je bio omiljen u čaršiji i da je naučeno znanje iz Beča rado prenosio. Donio je prvu mašinu za brušenje dragog kamenja u Sarajevo (koja je još uvijek tu) i doveo majstora iz Njemačke, od koga je naučio ovu vještinu.
Sa dva svoja brata, Enesom i Ibrahimom, držao je radionicu Braća Zlatar – Radionica zlatnog i srebrnog nakita; zapošljavali su preko 50 radnika. Pošto mu je posao dobro išao, svoju gradonačelničku platu je znao podijeliti na putu od Vijećnice do radnje, kolegama zanatlijama kojima posao nije išao. Posjedovao je opel admiral kabriolet koralne boje, koji mu je služio i kao službena limuzina. Bio je na toj funkciji do 1941. Iste godine, 6. aprila, Njemačka je bez najave napala Kraljevinu Jugoslaviju, a 12. i 13. aprila njemački i italijanski avioni paraju sarajevsko nebo i istresaju bombe. Pogođena je želježnička stanica, zgrade suda i pošte, sravnjene su kuće oko Pivare, na Vratniku, Bjelavama, Širokači, prema prvim izvještajima bilo je više od pedeset mrtvih. Vlada Kraljevine bježi preko Pala prema Nikšiću odakle napušta zemlju. Jedinice 16. njemačke motorizovane divizije iz pravca Zvornika bez borbe ulaze u grad 15. aprila.
Za vrijeme fašističke marionetske Nezavisne države Hrvatske na Muhameda je vršen veliki pritisak da opet prihvati posao gradonačelnika, što on uporno odbija. Jedan dan u radnju mu dolazi šef policije i oduzima automobil pod prijetnjom smrću. Dedo Kenan je prisustvovao posjeti službenika NDH koji su donijeli telegram, rođendanske čestitke Kralju Jugoslavije. To protokolarno pismo, koje je Muhamed kao gradonačelnik poslao, koristili su za ucjene i prisilu. Umro je pod njihovim pritiskom 1943. godine. Jedno od posljednjih javnih pojavljivanja kao gradonačelnika je bilo u zimu 1940. na svečanosti povodom dvadeset godina postojanja Narodnog pozorišta, kada su postavljeni temelji za izgradnju nove zgrade pozorišta, kada je zabilježena i njegova izjava. Imamo i jednu fotografiju od 8. septembra 1940. sa otvorenja pravoslavne crkve Svetog Preobraženja. Prisustvovalo je, kako saznajem 50.000 građana, a svečanost je otvorio tadašnji patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Božić. Muhamedova supruga Fazila rođena Džafić, odrasla kao siroče u kući Denišlića, je svaku noć učila i otplakala jednu rundu za Muhameda do svoje smrti 1977.
Njegov brat Enes (po kome je opet moj brat dobio ime) je bio možda najveći majstor zlatarskog zanata. Otišao je u Istanbul pred svjetski rat i sa njegovim potomcima, koji se sada prezivaju Cevahircioğlu (u prevodu draguljar, juvelir) u redovnom smo kontaktu. Kažu za njega da je znao upasovati (ugraditi) brilijant u svoj nokat samo da se pravi važan toga dana, i da je bio izvrstan tenor: pjevao je arije iz opereta. Braća su imala dvije sestre Hasniju i Esmu, o kojima ne znamo skoro ništa, kao ni o dva brata Šerifa i Mehmeda, koji nisu bili zlatari.
Nakon rata Partija je preuzela radionicu i pretvorila je u državnu svojinu, preduzeće Zlatar. Tada je, govorio je Kenan, došao kraj umjetnosti, počelo se raditi po diktatu. Uspio je napustiti državnu službu i vratiti se u svoju malu radnju, u kojoj se i danas nalaze neke od mašina iz staroga doba.
Atlas štampan 1909. godine, koji je pripadao pradedi Muhamedu, nalazi se na polici mojih roditelja, nudi svjedočenje iz ovog vremena – između stranica 179. i 180. pronalazim rješenje od 23. septembra 1954. godine o ustupanju imovine Kenana Zlatara izvjesnom Maksi Slepčiću. Otac mi kaže da je u pitanju dio njihovog posjeda na kojem su se nalazile dvije omanje gostinjske kuće sa kuhinjom, gdje su držali fijaker i konja po imenu Soko. Soko je znao na pitanje koliko godina ima odbrojati naučenu cifru udarcima kopitom o tlo. Danas se na tom mjestu nalazi Muzej ratnog djetinjstva (u doba mog djetinjstva tu je bila kino-sala, uglavnom sa kung fu repertoarom). Pored spomenutog, oduzeti su im automobil, fijaker, konja, čak i bicikl. Konfiskovali su i veliko imanje i lijepu kuću u Butmiru kod današnjih bazena Terme. Oslobodili su nas svega, znao je reći Kenan.
Atlas je fascinatan, skoro metar dug i težak barem deset kilograma. Zabavan, pogotovo ako se istražuju tadašnji nazivi država, gradova i iscrtane granice. Stranica na kojoj je mapa Bosne i Hercegovine nedostaje i za to nema objašnjenja, ali nalazimo mapu Austro-Ugarskog carstva, zemlje u kojoj su živjeli naši preci. Pored Atlasa dobijam na uvid i članak, intervju sa dedom Kenanom, iz maja 1991. godine, u časopisu Zlatna Baščaršija, gdje pronalazim sljedeću priču: pradedo Muhamed imao je poslovne veze sa Jevrejima; kada se zaratilo, jedan od njih po imenu Haraši, prije nego što će biti odveden u koncentracioni logor ostaviće veću količinu vrijednog nakita kod dede. Pred smrt je Muhamed ostavio nakit sinu Kenanu u amanet, koji ga je čuvao još 12 godina, a 1953. godine na Muhamedovo ime doći će dopisnica iz Amerike, od supruge vlasnika nakita, izvjesne Beti Haraši, koja nije znala za Muhamedovu smrt. Na Kenanov poziv ona dolazi u Sarajevo, gdje joj on predaje nakit preminulog supruga. Ona odvaja dio njemu kao poklon ili nagradu, ali on odbija jer mu je to bio amanet od oca.
Na dedu Kenana mi je sjećanje izuzetno lijepo, dok radi za stolom sa zlatarskom lupom na jednoj strani naočala, kako strpljivo brusi prsten ili gravira zlato, često nasmijan, dok sa strane, na ivici drvenog izbrazdanog stola stoji mali bacač plamena za zagrijavanje metala. Tu spretnost kojom barata vatrom i alatom, još uvijek mogu vidjeti kod amidže Mensura, koji je i danas tu i radi, istom tehnikom. U radnji je bio par starinskih sefova, jedan veličine ormara, sa puno malih pregrada, koje su bile van dječijeg domašaja, velike mašine za obradu metala, kao i nešto antikvitetnog nakita i nekoliko ukrašenih sablji.
Kenan je bio pun priča i anegdota, i u radnji uvijek bilo interesantno, tim više što prijatelji često navrate u prolazu, upitaju se, promahala se, popije crni čaj ili kafa, odigra se tavle, ode se u džamiju. Bio je posvećen sufizmu i nekoliko puta me vodio u tekiju nakšibendijskog reda, gdje sam prisustvovao zikru, što je jedno od onih iskustava koja mijenjaju život.
Šezdesetih godina prošlog vijeka sagradio je kuću u Lozici kraj Dubrovnika, zajedno sa naninim bratom Avdom Kadićem. Kuća je bila naša porodična oaza do rata 1991. godine. Nas pet njegovih unuka gajimo mitske priče iz djetinjstva vezanog za Lozicu, gdje smo provodili ljeta i raspuste. Kuća je ratnih godina nakon devastacije jeftino prodata, da bi našu ranu zasolila informacija od prije nekoliko godina da se posjed, koji je bio nekad naš porodični, prodaje za više miliona eura.
Godine 1998. u vrijeme ramazana jedno popodne otišao sam po čorbu do aščinice Hadžibajrića. Mersiha, vlasnica, s vrata me upitala jesam li bio kod dede, na šta sam odrečno odgovorio. Kaže ona: Bašum sagosum, Nedo, dedo Kenan je preselio maloprije kod radnje. Otišao sam, još u šoku, saznavši usput da neki mrtav čovjek leži na Ferhadiji; kada sam došao tamo, amidža Mensur je stajao iznad svog oca, koji je ležao na ćošku optičarskog dućana Baroš. Krenuo je u svoju radnju, možda skrenuo prema trafici i sručio se, umro na nogama, na putu prema radnom mjestu. Kažu da je utjeha kad čovjek ode za ramazan, da tada odlaze najbolji. Ukopan je u svojoj tekiji.
Njegova supruga, moja nana Ševala, rođena je 1925. godine kao Kadić, jedna od četvero djece Ragiba. Imala je sestru Almasu i dva brata, Hajrudina i najstarijeg Avdu. Njihov otac Ragib ubijen je 1941, iste godine kada i brat mu, Sulejman Kadić. Pogubljeni su u rodnoj Vlasenici gdje su bili imućni zemljoposjednici i vlasnici dva hotela, zajedno sa dva brata Ševkijom i Huseinom. Ševkija je strijeljan 1945. godine, nakon čega je jedini preostali Kadić, Husein, sudskim putem dokazao nevinost i zločine počinjene nad svojom braćom, uključujući konfiskaciju porodične imovine, koju su raščerupali režimi i komšije kako su dolazili jedan nakon drugog i koju nije uspio povratiti.
Nana Ševala rodila je troje djece, mog oca Muhameda, amidžu Mensura i princezu Zlatara, najmlađu – tetku Nidžaru. Nas pet svojih unuka zvala je paskovićima kad nas je ružila, a sve nas je podizala u duhu svog strogog odgoja. Nakon što je dedo Kenan umro, i ona je počela umirati za njim i otišla 2005. godine.
Njen stariji brat Avdo, prvi građevinac familije, bio je suprug Emine rođene Spaho, kćerke znanog Mehmeda, tako da se loze Zlatar i Spaho ovdje opet sreću, ovaj put preko Kadića. Daidžinica Mina, ultimativna dama familije, jedina koja je autoritetom bila iznad daidže Avde i čija jela su oduvijek stajala u vrhu svih familijarnih ljestvica, živa je i zdrava, i sa svojih 98 godina brine o sebi i o kvaliteti krastavaca za kiseljenje u Behijinoj kuhinji.
Zasad ću se zaustaviti ovdje, jer ako nastavim, familijarno pletivo će postati nesagledivo, ako već nije. Ispričavam se mnogim dragim rođacima koje nisam spomenuo, možda bude prilike za duži format u budućnosti – znam da priča ima. Pretke ne biramo, kao ni ime po rođenju. Što neko reče, ako imaš familiju koja te voli, hranu na stolu i krov nad glavom, bogat si čovjek.