Moj drug, imenjak Dedić je došao pod naš prozor ranije nego inače i oglasio se svojim jakim zviždukom kojim me izdresirao. Imali smo dnevni ritual da on dođe oko podne po mene da se smucamo po kvartu. Škola stala, proljeće ‘92. Barikade počele. Rekao je da je našao bubnjeve za bend i da idemo po njih. Bio je to naš prvi bend koji smo oformili godinu ranije, u osmom razredu osnovne škole, zvani “Kretenli Band”. Nedim je imao 150 njemačkih maraka (rekao je da ih je dobio na poker aparatu, da bi godinama kasnije priznao da ih je maznuo od starog iz sefa) i odlučio da meni kupi bubnjeve kako bismo počeli svirati probe kao ozbiljan bend. Nisam mogao da vjerujem da ću dobiti pravi set bubnjeva, bilo je to nenadano ostvarenje sna u tihom proljetnom danu.
Sjeli smo na autobus koji je još saobraćao i otišli na drugi kraj grada, na Dobrinju, u blizini aerodroma. Našli smo se s čovjekom na stanici i odveo nas je u podrum obližnje zgrade. U šupi, na gomili stvari, jedva se razaznavalo ono što bi trebao biti prašnjavi bubanj, dali smo mu pare i natovarili se. Jedva smo nosili. Bas bubanj Amati (dakle sinonim za amaterske bubnjeve), dva timpana i indijaner, koji su bili različite boje jer su sastavljeni od različitih setova, fus sastavljen od dva različita tanjira i dvije činele, jedna crash, koje je već bila ispucala i tamna ride činela, koja je zvučala kao tepsija. Sve smo to nekako naslagali jedan drugom u naramak i uputili se ka autobuskoj stanici, zabrinuti da li ćemo bas bubanj moći progurati između šipki na vratima busa.
Dok smo čekali sa još desetak ljudi na stanici, nešto je profijukalo iznad naših glava, poput brzog propelera. Zbunjeno smo pogledali jedan drugoga, ne znajući kakav je to zvuk, a onda su ljudi počeli da bježe u raznim pravcima. Automobili su se raštrkali kao neke uplašene životinje, a jedan karavan taxi je zakočio ispred nas i taksista je počeo da viče kroz prozor, postajući otjelovljenje stereotipa sarajevskog taksiste koji objedinjuje želju da pomogne i neprikosnovenu neprijatnost mahalskog tersa: Šta to radite, pička vam materina, hoćete da izginete? Vidite da snajper puca, ulazite u auto!
Brzo je istrčao, čučeći ugurao bubnjeve u gepek i nas dvojicu na zadnje sjedište i dao gas. Kasnije sam osvijestio da je to bio prvi susret sa snajperom i bilo je bizarno, sve se desilo tako brzo. Taj zvuk nalik brzom propeleru koji prolijeće iznad glave, bilo od metka ili granate, postaće dobar znak u nadolazećim godinama, naučili smo da ako čuješ granatu ili metak, to je dobro, jer je već iznad tebe i zaobišlo te.
Vožnja kroz grad je bila čudna. U jednom trenutku ispred nas je bio JNA kamion sa vojnicima. Gledali smo u lica prepadnutih mladića sa puškama u rukama, i meni je bilo čudno što im taksista psuje sve po spisku okupatorskom. Još uvijek nisam shvatao o čemu je riječ. Grad je bio poprilično pust i čovjek je vozio brzo. Doveo nas je na Skenderiju i unijeli smo bubnjeve u naš stan. Kad su moji saznali da sam bio na Dobrinji nisu mogli da vjeruju, i naravno odslušao sam zasluženo predavanje.
Ali imao sam bubnjeve! Odmah smo očistili dio po dio u mojoj i bratovoj sobi, sklopili set – stajao je tu ispred mene: veličanstven, raznobojan, sjajan… pravi bubanj! Iako je bio skroman, potpuno amaterski, raskliman i skrpljen, meni je bio jednako velik kao Tama Larsa Urlicha sa dva bas bubnja, deset timpana i bezbroj činela. Tu noć malo sam spavao, gledao sam sjajne obrise mog seta u ćošku sobe i zamišljao kako sviram u nekom bendu, najbolje na svijetu. Brinuo sam gdje ću naći nove palice, imao sam samo jedne stare. Rat oko nas je počeo, ali meni je jedino bilo bitno da zasviram. Tako će biti naredne četiri godine.
Svaki dan sam svirao. Kako je instrument sam po sebi glasan, a struje nije bilo, pa je uglavnom vladala tišina okolnim ulicama i stanovima, moji bubnjevi su se čuli u cijelom kvartu. Ljudi iz komšiluka, kada bi me sreli, govorili su kako me čuju da sviram i kako im je drago što u takav vakat, usred rata, neko svira bubnjeve. Mojim ukućanima to nije bilo tako zabavno. Morao sam pokriti bubnjeve majicama i dekama i tako vježbati, što sam pretvorio u prednost vježbajući na podlozi o koju se palica ne odbija kao o opnu, tako da moram koristiti veću snagu, i radio one osnovne tehničke vježbe, najdosadnije za slušati. Zimi sam svirao u bundi, pošto se naša soba nije grijala. Obukao bih staru maminu bundu koju sam našao u kući, stavio kapu na glavu, ugrijao prste i svirao. Još uvijek sam imao dugu kosu i bilo je teško s njom zimi, šampona nije bilo, kao ni struje, tako da smo koristili samo grubi kabaš, sapun za veš, jedino što je bilo dostupno, olakšavajući sebi izgovorom da je on zdraviji za tjeme od šampona.
Jedan dan, kad sam ostao sam u kući prijepodne, skinuo sam pokrivače sa bubnjeva i počeo da lupam. Bilo je divno i rokao sam po timpanima, prvi, drugi, treći, lijeva, desna, lijeva, ratata ratutu, trajalo je to cijelu vječnost. Nakon nekog vremena negdje periferijom mog koncentrisanog vida primijetio sam siluetu na vratima. Prepao sam se, mislio sam da sam sam u stanu, prestao sa sviranjem i vidio na vratima nepoznatog čovjeka u plavoj uniformi. Uplašio sam se. Trebalo mi je vremena da skontam da je vatrogasac iz brigade pored naše zgrade. Ispružio je ruku u znak izvinjenja što me prepao i rekao: Mama te pokušava dozvati već pola sata pa sam se ja popeo preko balkona da te dozovem.
Ona je, naravno, bila bijesna, jer je pola sata stajala pred vratima lupajući i slušajući ratata ratatu, na kraju je očajna otišla vatrogascima da traži pomoć.