foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Godine odustajanja

Snimili smo novi album, dosad najbolji. Što se mene tiče, može biti i posljednji. Jedan od njegovih mogućih naziva je Seven lessions with Mehmed Begić (po pjesmi Sedam lekcija odustajanja), jer je Mehmed autor svih sedam tekstova na engleskom, koliko je i pjesama na albumu. Povukli smo sva naša dosadašnja izdanja sa internet servisa, osim sa Bandcampa, razmontirali labelu Periskop i skinuli katalog sa svim izdanjima, jer jednostavno nema smisla. Naša izdanja na Bandcampu su više kao podsjetnik urađenog, čisto da se nekad sjetimo šta smo i kada napravili. Rad na stvaralaštvu ne prestaje i vjerovatno će naći svoj put, ali da je bilo kakav vid ambicije nestao iz našeg bavljenja muzikom, neosporno je. Ustvari, ambicija je davno presahnula, a sada i najmanja nada da ova rabota ima smisla. Da bi jedno muzičko izdanje, poput albuma, koji se radi mjesecima ili čak godinama, imalo smisla, trebalo bi da makar stotinu slušalaca kupi izdanje na Bandcampu. Zvuči malo? Ja ću vam priznati da mi nismo prodali ni 30 izdanja u deset godina. Nije to što je naša muzika neslušljiva, već činjenica da ljudi muziku ne kupuju, već je slušaju na Youtubeu.

Potonuće Periskopa

Nakon procedure zatvaranja udruženja Periskop, preko kojeg smo distribuirali našu i muziku nekoliko bendova, neće mi pasti na pamet da ikada više pokrenem udruženje, kamoli firmu ili slično. Birokratsko čudovište me iscijedilo, pravdanje i potraga za gomilom papira od šaltera do šaltera, od zgrade do zgrade, uz plaćanje silnih taksi… proces je trajao mjesecima. Na kraju smo u minusu. Ono malo para što je ostalo nakon što servisi (Spotify, Deezer, Itunes, Youtube i drugi) naplate svoje usluge, taj mali ostatak pojedu bankovne provizije i državne institucije kroz poreze i papirologiju. Dakle, nikad više, nikad ništa slično.

Dok gledamo kako direktori i uposlenici javnih institucija podižu sebi dvorce i voze automobile šestocifrenih cijena, plaćene novcem nas građana, i pri tom se još bezobraznije kite svojom bahatošću, dok se šepure pozirajući sa kravatama pred kamerama, mi umjetnici ćemo moljakati institucije za neku simboličnu cifru koju moramo pravdati kilogramima papira i podnesenih računa. Molićemo našu publiku da nam pokloni lajk, pretplati se na naš kanal, puzati pred svima u nadi ćemo se nekome svidjeti i da možemo očekivati naznaku egzistencijalnog opstanka. Nikad više.

Jedan kolega, iz bivšeg benda, na pitanje zašto se više ne bavi muzikom, je rekao sljedeće: ovaj grad ne zaslužuje da se ja bavim muzikom (S.L.). I to je tačno. Ovaj grad i ova zemlja, ne zaslužuju festivale i umjetnike koji je skapavajući predstavljaju, jer ne pružaju nikakvu pomoć, ni institucionalno, niti građanski kao publika (izjave podrške na dosadnim mrežama ne znače nikakvu podršku). Ali umjetnici ne znaju ništa drugo do stvarati, tako da će nastaviti raditi u bilo kakvim neuslovima, i ostaviće, pošto je to i svrha umjetnosti, sliku svog podneblja i vremena, takvu-kakva je, jadna.

Trojno bezumlje

Kada se prije nekoliko godina zbila saobraćajna tragedija u kojoj su dvije djevojke nastradale, u Sarajevu gdje su semafori uglavnom isprogramirani da zagorčaju živote pješaka, ali i šofera, na ulice su izašli brojni ožalošćeni građani. Niko iz MUP-a ili bilo koje vlade (od svih silnih koje komanduju našim životima) ili državne institucije nije imao obraza da im se obrati, kamoli da poduzme nešto po pitanju uređenja saobraćaja. Takvi koji, pored što primaju visoke plate od tih građana, ponašaju se kao šefovi pred kamerama. Šefovi čega? Institucija koje ne rade svoj posao? Ovo je zemlja u kojoj političari vrše egzekuciju nad građanima, a arsenal su im respiratori, bespravna gradnja, korupcija i druge šejtanske vatre u kojima izgara naše društvo – kao da se političari takmiče ko će nanijeti veću štetu ili veće zlo svom narodu. Zemlja u kojoj niko nikad nije pitao građane da li žele ustav pod čijim jarmom žive četvrt vijeka. A građani čekaju pravdu od ruke Božije. I dok čekaju pomoć odozgo ne znaju da mogu sebi pomoći odozdo.

Naivno sam mislio da me nacionalizam i njegova glupost ne diraju jer ih se klonim ko rogatog đavla, ali zagadili su svaku poru ove atmosfere, i sad su oni ostali, preostali, koji ne staju ni pod kakvu zastavu, velika manjina. I ja sam jedan od onih koji misle: nek se otcijepe sutra, neka stave čelične srpske granice iza kojih će sve biti potopljeno u srpstvu, gdje će svaka ulica imati prefiks srpskog, gdje se diše srpski zrak i teče srpska voda, raste srpsko lišće na srpskom granju, gdje je sve obavijeno u tri srpske boje srpske zastave, gdje svi pričaju srpski i mašu sa tri srpska prsta, voze srpska auta i toče srpski benzin, išču srpski novac, jedu srpski krompir i srpski kupus, igraju srpske sportove i uče srpsku istoriju, skijaju na srpskom snijegu, plešu srpski ples na srpskoj kiši uz srpsku muziku, prate srpske medije sa srpskim vijestima, udaraju srpske pečate, smiju se srpskim smijehom i plaču srpskim suzama, odrastaju srpskom evolucijom na srpskom sedimentu, sa srpskim vrlinama, bez srpskog grijeha, gdje žive samo Srbi jer s njima ne mogu ni anđeli ni vanzemaljci ako nisu srpski.

Zamijenite u svim gornjim slučajevima (osim tri prsta) srpsko nekim od druga dva ponuđena konstitutivna etno atributa, dobićete sličnu sliku. Ni druge dvije fašistoidno-segregacijske ideologije, bošnjaštvo i hrvaštvo nimalo ne zaostaju u zatucanosti. Neka idu u tri materine i očevine, samo nek sjašu s leđa.

Nije lako živjeti sa nečijom opterećenošću, nacionalnom psihopatijom, biti silovan nečijom pripadnošću nečemu, decenijama, ili još gore, čitav život, pogotovo na “pogrešnoj” teritoriji. A taj neko ne zna ni šta je to čemu pripada, kako će išta znat kad su mu oči pokrivene zastavom a za vratom mu isto obojeni ular, ko konju kad vuče zapregu. Ovdje postoji sve u sablasnoj etnokratiji, gdje se gaje ideali koji ne govore ništa sem: Ja sam ja i samo ja. A drugi nisu drugi nego oni koji nisu ja.

Na pitanje: Jah, dobro, ti si ti, šta sad?, umjesto odgovora, poteže se kama ka grkljanu. Sadizam i mazohizam su neizbježni. Strah od drugačijeg je zagonetan psihološki fenomen, ali mržnja prema drugačijem je još manje jasna, dakako opasnija. Ono što još više zabrinjava je inertnost publike i trpnika ovog horor šoua – građana BiH. Divljaštvo plemenskog korova se ukorijenilo i čvrsto zaraslo u bodljikavu mrežu koja steže i davi, čeka na svakoj cesti na putu u svakom pravcu. Nacionalistički i pljačkaški korov nezaustavljivo buja i širi se poput virusa haustorima, zgradama, ulicama, šetalištima, čekaonicama, muzejima, pozorištima, steže sve jače, nepodnošljivije, davi, guši. Građani šute, publika šuti, zemlja se urušava sa naznakom da dna uopšte nema, sve nam govori jasno da je ovo samo jedna beskonačna silazna putanja, dosadna i iscrpljujuća. Da, odvratno je, ali može i gore. I biće.

Jebo ovo sve.

Nedim Zlatar