Obožavao sam bicikl kao dijete. Živio sam na njemu. Moj prvi bicikl u životu je bila bordo Violeta sa pomoćnim točkovima. Dobio sam je kad su me osunetili. Taj dan sam došao iz škole kući koja je bila puna rodbine, kao u pjesmama, dedo, amidža, rođaci, sve muški i stariji. Bilo mi je neugodno, jer su svi gledali prema meni nagurani u našem skučenom stanu na Marindvoru. Nikad mi se niko nije obraćao, a sad svi odjednom gledaju u mene i postavljaju pitanja, smješeći se. Rekli su mi da sjednem i da je čiko pored mene Skaka i da će mi uraditi s pišom nešto, što će proći za sekundu i da su svi to uradili. Legao sam na zeleni plišani kauč na razvlačenje, dok mi je neko držao ruku na čelu, da ne bih gledao dole. Bilo je gotovo za sekundu, ali je boljelo danima. Sjećam se i danas tog vatrenog prvog mokrenja nakon neprijatnog zahvata, koje sam ispratio urlicima stežući očevu ruku.
Vozio sam Violetu u spavaćici po kvartu, bolne ćune i najsretniji na svijetu, a onda kasnije bratovog Poni specijal koji nije imao nožnu kočnicu, pa nisi mogao napraviti sa njim policajku, proklizavati na zadnjem točku. Onda je došao veličanstveni Rogov BMX. Sivi i najbolji na svijetu. Moj drug Denis je isto imao BMX-a, i negdje u sedmom rezredu osnovne smo zajedno započeli biciklističke karijere. Denis je bio majstor svega, sa šarafcigerom je činio čuda, otud i kasniji nadimak Mekgajver. Sve je znao popraviti ili napraviti nešto novo i uvijek je sve radilo. Bilo da su instrumenti, cijevi za cepeline, teniska mreža, alatke za igranje hokeja na ulici… uvijek je imao savršena rješenja za golove, postavke terena i svu popratnu opremu. Tako i sa biciklima. Moj BMX smo lakirali u crno i postao je puno zajebaniji. Skinuo je nepotrebne šarafe i zaštitne spužve, podesio lanac i guvernalu kako bih mogao skakati bolje i vozili smo ih po cijele dane. Ja sam mogao preći Obalu, cijelo šetalište na zadnjem točku, a njegova specijalnost je bila skakanje uvis, mogao je skočiti skoro metar zajedno s biciklom i preskakati klupe ili stepenike. I naši BMX-ovi su nam bili svetinja do srednje škole kad su muzika i cure preuzele svu pažnju. Kad se zaratilo.
Nisam vozio bicikl u ratu niti mi je padalo na pamet. Nisam osjećao nikakvu slobodu, i naravno da nisam smio ići na vožnju kuda smo išli prije, od kuće, preko Skenderije, oko Hollday Inna i alejama Vilsonovog koje su sada postali front. Ideja biciklizma po ulicama gdje vrebaju snajperi, gdje granate padaju nasumično i iz potpune tišine se činila suludom. U jeku prve godine rata, jedan dječak iz kvarta, Damir Šoro, koji je bio moja generacija, želio je da kupi moj bicikl. Nismo se dobro znali, ali pamtim ga po tome što je bio neuobičajeno pristojan i prijatan, za razliku od većine kvartovske jalije. Nudio mi je šteku cigareta, koja je u tom trenutku vrijedila sto njemačkih maraka, i dvije audio kasete po devedeset minuta, prazne, i to krom dioksid, u zamjenu za bicikl. Meni su trebale kasete, jer smo Eso i ja već neko vrijeme otkrivali draž sviranja u podrumu na bubnjevima i pojačalu, i snimali svoje pokušaje i onda ih analizirali slušajući, kad je bilo struje naravno. Muzika je u mom životu već postala glavna i svoju ljubav sam s bicikla i uličnih igara preusmjerio na bubnjeve i svirku. Pristao sam i bez puno grižnje savijesti, dao BMX-a za ponuđeno i nisam više o njemu razmišljao.
Nedugo nakon toga do mene je došla vijest da je Damir poginuo pogođen od snajpera dok je biciklom išao na vodu. Nisam pitao da li je išao mojim BMX-om, niti je li za to kriv onaj isti jebeni snajper na stijeni iznad, koji nas je morio četiri godine, ostao sam nijem. Takve vijesti kolosalne tuge, pred kojim ne ostaje ništa osim tišine i osjećaja bespomoćnosti su nešto na šta se niko ne može navići. Koliko god smo slabo poznavali nekoga ko je nastradao, osjećaj nepravde i tuge nad nasilno ugašenim mladim životom je bio neizbježan, sumoran i težak. Puno puta ćemo dobiti slične tragične vijesti, i svaki put ostati nijemi, bez odgovora ili mudrosti šta da kažemo na tako nešto. Nema utjehe ili razloga, nema objašnjenja ili filozofije koja vrijedi. Nema ni pretjerano puno mjesta za žalovanje od samog straha i činjenice da svako od nas može biti sljedeći.
Preko dvadeset i pet godina razmišljam o Damiru i tom BMX-u, i onda sretnem kvartovskog druga Gorana zvanog Šutva, koji je bio blizak s njim, koji mi reče da ipak nije nastradao na tom biciklu. Nisam siguran da sam osjetio ikakvo olakšanje.
Sjećaću se i dalje kako smo lakirali BMX sa Denisom na krovu njegove zgrade i kako smo u tišini sunčanog zalaska čekali da se boja osuši brišući ruke novinama.
Nažalost pitaću se i kakav to vojnik gađa dječaka na biciklu.
I šta je Damir mogao danas da bude, razmišljajući o njegovoj sposobnosti da sa petnaest godina pročita na meni slabost prema muzici i iskoristi je na tako pametan način.