Zlatar: Knjigama do predaka

Behijina strana

Na svojim policama nalazim još jednu intrigantnost iz porodičnog fundusa, a to je Hiljadu i jedna noć, knjiga I-IV, izdanje iz 1925/27. godine, gdje se nalaze priče od prve do dvjestošeste noći, prvi od dva prevoda ovog djela na naš jezik. Uvodne stranice nedostaju, tako da ne znamo precizne podatke o izdanju. Preveo je Fehim Spaho, mamin dedo, što će reći, moj pradedo. Ona ga nažalost nije upoznala, umro je 1942. godine, tri godine prije nego će se ona roditi, ali iz zapisa o njegovoj biografiji saznajem da je upisan u matičnu knjigu rođenih 4. februara 1877. u Sarajevu, sto godina i dvanaest dana prije mene, iste godine kada je carska Rusija objavila rat Osmanskoj carevini, godinu dana prije Austrougarske okupacije.

Prvi je od tri sina Hasana Spahe, profesora i direktora Šerijatsko-sudačke škole, rođenog 1841. u Sarajevu, koji je bio posvećen učiteljskom pozivu. Hasan je završio nauku u Carigradu, da bi se 1873. vratio na rodnu grudu gdje je imenovan muderisom (učiteljem) orijentalnih jezika. Nalazio se u nastavničkom zboru Prve gimnazije, školske 1879/80. godine, kada je osnovana. Moj čukundedo, bio je kako pišu najnapredniji stariji hodža i najpristupačniji novomu vremenu, koji je prednjačio u poticanju otvaranja ženskih škola, u doba kada nije bila praksa da se ženska djeca obrazuju i kada je postotak pismenosti bio oko 3%. Predavao je jezike i logiku i poticao obrazovne reforme. Nakon 43 godine nastavničkog rada otišao je u mirovinu i zadnje dane proveo uz porodicu. Iz zapisa u Sarajevskom listu objavljenom 9. aprila 1915. godine saznajemo da je umro dan ranije, u prijepodnevnim satima.

Fehimov mlađi brat Mehmed je stekao zvanje doktora nauka prije nego je postao ministar trgovine i industrije 1927. Dva brata su bila u prvim redovima nauke i politike tih nemirnih godina, za razliku od trećeg, Mustafe, za koga znamo da je bio agronom po zanimanju. Mama ga se sjeća kao blagog i prijatnog čovjeka koji je davao najbolji bajramluk. Braća su imala i tri sestre Behiju (po kojoj je mama dobila ime), Aišu i Habibu o kojima također nema ništa detaljno zapisano. Fehim je imao osmero djece, četiri kćeri i četiri sina, a jedna od njih je bila moja nana Senija, koje se mama ne sjeća, jer je od posljedice bolesti umrla, kad su mami bile tri godine, nedugo nakon smrti svog supruga Ismeta Bajraktarevića, Behijinog oca i mog dede. Mama je odrasla bez roditelja, sa nanom Esmom i bratom Mahmutom, mojim daidžom koji je preminuo 2000. godine, te starijim sestrama, tetkama Selmom i Zulejhom, koje su nakon udaje odselile u Zagreb, gdje su i danas. Od svojih roditelja, Behija ima nekoliko fotografija i fotokopija starogradskih pjesama otkucanih na pisaćoj mašini, zabilježenih od strane mame Senije, koja ih je sakupljala u zbirkama koje opet nalazimo u fundusu Zemaljskog muzeja. Iz djetinjstva se sjeća dedinih knjiga kojim je bila okružena, od kojih je jedna i ova, Hiljadu i jedna noć ispred mene.

Čitao sam je u doba opsade, pod kandilom ili mjesečinom, i iznova se oduševljavao arhaičnim jezikom i ilustracijama. Tadašnja standardizacija jezika je bila da umjesto slova đ stoji gj, tako da je dogjem, pogjem, unigje… i drugi arhaizmi poput kutraši me se, mahni me se i sl.

Nalazim i riječi poput dolaf, kandžija, šilte, nakaditi, karpuza, bošča, vesvesa (hipohondrija), tunje, šeftelije (breskve)…

O Fehimovoj prevodilačkoj karijeri ima nekoliko podataka, radio je za Behar, periodični časopis, od njegovog osnivanja 1900. za koji, između ostalog, počinje prevoditi jedan od najvažnijih narativnih vijenaca književnosti sa arapskog, Šeherzadine priče. Godine 1911. kada se Behar gasi, dolazi do zatišja sa prevodilačkim radom. To traje do 1919. kada počinje prevoditi za Pravdu. Nalazim na imena spisateljica koje su nakon pada Osmanskog carstva bile prvi ženski glasovi u turskoj književnosti, kao i na prevode dramskih tekstova, poeziju, putopise i izreke perzijskog i arapskog pera, između ostalog. Navodim neke od njih:

Knjige su šetališta pametnih ljudi.
Ibnul Mutes

Neznalica je malen i ako je starac, a učenjak je velik i ako je mladić.
Abdul-Melik

Govor je kao lijek, ako ga smanjiš – koristi, a ako ga umnožiš – ubije.
Amrubnul-As

Ne odgajaj dijete prema svom odgoju, jer je ono stvoreno za drugih vremena.
Hazreti Alija

Slušaj srcem, jer uho laže, a gledaj pameću, jer oko vara.
Imami Maverdija

Nauka je brdo, na koje se teško penje, ali lahko i silazi, a neznanje je jama, u koju se lahko pada, ali teško izagje.
Zimahšerija

Narod je bez književnosti kao čovjek bez jezika.

Posao je čovječije ogledalo, a u govor se ne gleda; stepen čovječije pameti vidi se u njegovu djelu.
Zija-Paša

U državnim službama je bio od svoje osamnaeste godine, od tumača do vladinog savjetnika i šefa odsjeka za vjere. Postavljen je za naiba Islamske zajednice, a kasnije za predsjednika Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu. Godine 1938. u 61. godini života postavljen je za reisu-l-ulemu Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Pronalazim priču o tome kako mu je jednom na stol donesen spisak imena petnaest skojevaca osuđenih na strijeljanje od fašističkog režima, sa uputom da se složi sa presudom. Složio se tako što je na spisak za strijeljanje na prvo mjesto stavio svoje ime. Umro je petka trinaestog u februaru 1942. u 65. godini života, nepune tri godine nakon neobjašnjene smrti (ili nedokazanog atentata na) svog mlađeg brata Mehmeda. Fehimova supruga Esma, rođena Krzović je doživjela 86. godinu. Pokopana je 1970. na Barama, iste godine kada su rođeni moj stariji brat Enes i naša rodica, Mahmutova prva od dvije kćeri, Esma Bajraktarević, pet godina prije mlađe Emine. Braća Fehim i Mehmed su ukopani u haremu Begove džamije, kraj koje se nalazi radnja mojih predaka sa očeve strane, Zlatara, o čijem porodičnom klupku ću u nastavku.

Za sad ću zaključiti činjenicom da sam se zapetljao u imenima predaka, godinama i životnim putanjama, te da mi se ovo čini tek kao početak nekog istraživanja porodičnog stabla, koje se srećom prilika nalazi zapisano donekle u nekim izvorima. Ne nalazim odgovor na pitanje zašto ovo radim, osim da mi je interesantno, da u njihovim sudbinama pokušavam pročitati neki putokaz, ako ga ima. Drago mi je da se ovaj proces odvija kroz stare knjige, koje čuvaju dio prošlosti u svojim stranicama, čitam u ovome simboliku, budući da prašinu na mojoj polici, pored knjiga, skuplja i crvena bibliotekarska diploma.


Izvori:

Tridesetgodišnji izvještaj šeriatske sudačke školu u Sarajevu, objavljen 19.12.1917. Zemaljska štamparija, Sarajevo.

Separat iz anala Gazi-Husrev-begove biblioteke, Knjiga 1, Fehim Nametak.

Reis Fehim ef. Spaho: čovjek vizije i akcije. Priredio Mustafa Spahić, Sarajevo 2011.

Prva Gimnazija, 1879-1999, Monografija 120 godina, priredila Zlata Bukvić, 1999.

Zbirka Zemaljskog muzeja

Nedim Zlatar


Latifić: Treba i s parama znati
Duraković: Mačka dubrovačka
Bauer: Ivica Budalica
Jakubović: Tavan