Ljudi me često pitaju: možel se živjeti od muzike? Obično to pitanje prati i njihov upitan zaključak: teško, jelde? Da, zaista teško, ali evo nas, živimo. Ne znam jel od muzike, ali tu smo, pravimo je. Odgovor na ovo pitanje bi mogao glasiti: možel se živjeti bez muzike? Ja ne znam nikog da je ne voli.
Svijet muzike je poseban, da ne kažem magičan, i komponovanje i snimanje je specifičan stvaralački proces u koji sam ja zaljubljen. Mogućnost transcendencije, potraga za zvučnim elementima i njihovo mjesto u emociji. Doživljaj koji nije prepričljiv i ne mora biti vezan za nešto konkretno. Muzika ti ne treba da sagradiš kuću ili bolnicu, nije neophodna u tehnologiji ili industriji, može se pomisliti da nije potrebna uopšte, ali pitanje stoji: kakav bi to život bio bez nje?
Vjerujem da će u budućnosti većina ljudi imati mogućnost da pravi svoju muziku kući, ali to neće promijeniti činjenicu da je ona uglavnom proizvod kolektivne saradnje iliti hemije i talenata. Ja u muzici nikad ništa nisam uradio sâm, osim reklama, uvijek je još neko doprinosio na neki način, i svaki put sam se uvjerio da je muzika i sve oko nje bogatije ako nastaje kao interakcija i može zaživjeti tek ako se dijeli.
Taj proces je obično i dugotrajan, mnogi se iznenade kada čuju da neki albumi nastaju i godinama, i imaju svoju produkcijsku cijenu, oprema košta, vrijeme se troši, radimo s onim što nam je dostupno i što je skromno, svi koji učestvuju daju sve od sebe. Usnimavanje instrumenata traje danima, nekad i mjesecima, miksanje i postprodukcija obično i duže, tu je potraga za vizuelnim identitetom, i na kraju tu su sedmice protokola čekanja objave na servisima. Da bi se na kraju svelo na prosti zaključak da se muzika danas ne kupuje, niti cijeni.
Ali ja pronalazim jedno drugo bogatstvo u svemu tome a to je saradnja sa drugim ljudima i stvaralačka sloboda. Ono što na kraju zajedno napravimo i na šta smo ponosni koliko god da je komercijalno neuspješno, jer znamo šta smo prošli da dođemo do toga i dali najbolje od sebe.
Svaka numera ima svoju euforiju u toku pravljenja, koja nekad postane i opsesija, i dosegne vrhunac pred objavljivanje, a onda u potpunosti nestaje, sa spoznajom da se ništa neće desiti. Svi muzičari rado daju svoju muziku na slušanje, čim je objave na YouTube ili neki od aktuelnih servisa, automatski je poklanjaju i odriču se zarade. Na kraju ostaju sa ponosom na ono što su napravili i frustracijom što nemaju nikakav povrat.
Diskografska industrija je već deceniju IT industrija gdje većina novca ide vlasnicima digitalnih servisa i aplikacija, ni najpopularniji svjetski autori nisu zadovoljni, a uspjeh najmanje zavisi od muzike same, jer mnogo je važnije kojim se putevima promoviše, kakav je imidž, koja je priča, pa tek onda kakva je muzika. Sada s pandemijom, koncertna i festivalska industrija, većini muzičara jedini izvor zarade, je stala sa radom. Što znači da će se mnoge stvari promijeniti. Muzičari su ljudi koji uglavnom počnu sa naobrazbom i vježbanjem instrumenta u ranoj mladosti, često prije srednje škole i ostaju posvećeni tome čitav život. Mnogi od njih su primorani tražiti novi zanat ili profesiju.
Došao je izvještaj AMUS-a za drugu polovinu 2020. godine, iz kojeg saznajem da tantijemi za moja muzička djela iznose nedovoljno za kutiju cigareta. Moj kolega i saborac, koautor na većini tih djela je dobio 00,01 KM – jedan fening. Da bi vam stvari bile jasnije, krenuću hronološki dijagonalno: godina 2005-2011. kada sam u katalogu nekadašnje agencije za zaštitu autorskih prava Sine Qua Non imao pet, kasnije devetnaest pjesama, znao sam dobiti od 400 do 700 KM za godinu dana. Danas, kada imam oko osamdeset pjesama, od AMUS-a, današnje agencije za zaštitu prava, dobijem koliko rekoh, ni za cigara.
Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam znao šta su tantijemi dok mi izdavač nije skrenuo pažnju na to, niti sam ikad očekivao novac od te strane bavljenja muzikom, ne pravim muziku očekujući da će biti emitovana na radiju ili tv-u. Bavim se njom jer je volim i dišem, a tantijeme oduvijek vidim tek kao posljedicu.
Neću ulaziti u istoriju pomenutih agencija i njihov način rada, bottom line (izraz koji ću upotrijebiti iako zazirem od nepotrebnih anglizama, jer sadrži riječ dno), je to da je to jedan te isti lobi koji već deceniju i po operira na sebi svojstven način. Vjerovali ili ne kroz njihove ruke prođe preko četiri miliona maraka godišnje. Sad, ja sam to znao, i računajući na činjenicu da muzika koju objavljujem nije komercijalna, nisam ulazio puno u njihovo poslovanje. Dok nisam došao na jednu sjednicu i shvatio o čemu je riječ.
Na toj sjednici je predloženo, na dnevnom redu, da se uposlenicima agencije, kojih je deset, odobri dodatni bonus od 2% kao nagrada za dobar rad. Pitao sam se 2% čega, činilo se kao malo, jer su i ljudi počeli da glasaju odobravajući bonus, misleći kako je tih 2% sitniš, i kako je ok nagraditi one koji rade za njih. Međutim ispostavilo se da je to 2% od ona preko četiri miliona, što je više od 80.000 KM – na njih deset. Sjednica je trajala preko šest sati. Nakon toga sam odlučio ići redovno i posmatrati to ludilo, dobio sam ideju da skupim materijal za prvi beha estradni triler, jer to je šou svoje vrste – svi likovi sa estrade, pop, rok, folk zvijezde su tu, i svađaju se. Savršeno, zar ne?
Direktorica agencije ima platu tri puta veću od prosječne plate u ovoj skromnoj zemlji. Dakle ona dobije preko stotinu maraka dnevno, radila-ne radila, nedjelja, bajram, godišnji-ne godišnji. Jedne je godine sama sebi dodijelila petocifrenu nagradu za doprinos muzičkoj sceni. Autori, njih oko osam stotina, u čije ime se ubire ovaj novac, dobiju skoro pa ništa – izuzev onih koji su u lobiju i onih za koje je teško dokazati da nisu među najslušanijima poput Letu Štuke, Zoster ili Dubioza Kolektiv, a vjerujem da su i te cifre tričarija u odnosu na ono šta lobi utrži svake godine i koliko autori stvarno zarade, a ne dobiju. Ono što dobiju su neuvjerljivi izvještaji iz agencije i osmijeh direktorice koja poput navijene lutke na pitanja o manipulaciji novcem odgovara naučenim replikama o uspjesima poslovanja, kao da je sad došla sa treninga CIA-e – kako manipulisati u pregovorima.
Reći ću i da agencija nije spomenula bilo kakvu pomoć autorima u doba pandemije. Njihovi odgovori na žalbe autora su odbijenice koje počinju sa Članom tim i tim niste…
Agencija funkcioniše poput ovdašnjeg državnog sistema. Naučeni smo na to, da nam se ne pomogne, da nam se stavljaju prepreke na put, da pored egzistencijalnih tegoba moramo voditi bitke i sa pokvarenošću kradljivaca i manipulatora, nije nam to ništa novo. Zato valjda i sliježemo ramenima.
Htio sam se isključiti, iščlaniti i sve to ostaviti iza sebe. Ali znam da neću promijeniti ništa, zato ću nastaviti borbu koliko god skromna bila, ne da bih dobio još četiri marke, već zbog nepravde. Jer nemam drugog izbora.
Ali naslov ovog teksta nema nikakve veze sa AMUS-om, jer to ne može biti razlog bavljenja muzikom. Razlog za krizu u muzici je mnogo tužniji, a to je rezigniranost publike i javnosti, u svakom segmentu. U arhivi imam nekoliko oproštajnih pisama upućenih nekoj publici koja prati našu muziku i izdanja. Nisam ih naravno nikad objavio, ne mislim da sam Bowie, više sam ih napisao sebi i prijateljima, objašnjavajući sebi ovu krizu u umjetnosti muzike.
Osvještenije zajednice podržavaju svoje umjetnike i njihov rad. Često u razgovorima spominjem jedan intervju koji sam gledao prije desetak godina ili više, kada je upitani Njujorčanin koji se preselio u Sarajevo, ekolog i pisac, naš drug Tim Clancy, na nezahvalno pitanje Kakva je razlika između Amerike i Bosne u mentalitetu, rekao sljedeće: Mi u Americi kada imamo nekoga ko je dobar u nečemu, potencijal, mi mu pomažemo da bude još bolji, jer je i nama tako bolje, dok u Bosni ljudi rade suprotno, sputavaju potencijal.
Prije nekoliko godina sam na jednom festivalu u Holandiji u backstageu sjedio sa bubnjarem norveškog benda Gundelach koga sam pitao kako je biti muzičar u Norveškoj. Ispričao mi je da imaju uređene prostore u kojima rade, opremu i finansijsku podršku države, ne fali im ništa, njihovo je da stvaraju, putuju i predstavljaju svoju domovinu. It‘s great to be a musician in Norway, reče na kraju.
Ja njemu nisam ispričao kako muzičari ovdje decenijama ne mogu naći prostor za rad i da o pomoći javnih ustanova ili zajednice i ne sanjaju. Dao sam mu žeton za pivu jer je zaboravio svoje u hotelskoj sobi, i poželio mu sreću.
Nije nepoznanica da je muzička industrija u skandinavskim zemljama ili Britaniji jedna od najunosnijih. Ali to je sve daleko od nas i djeluje utopijski. Mi domaći muzičari ćemo se i dalje nastaviti osjećati kao budale kada pokušamo zaživjeti neku sanjanu sliku, koja što je najgore, nije uopšte nerealna, ali znamo da do toga nikad neće doći.
A za kraj odgovor na pitanje zašto se baviti muzikom: da učiniš život ljepšim.
Vrijedi, zar ne?