foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Sirius na Lavljoj kapiji

Ima onih dana kad sve ide ko po loju, dogovori se uklapaju savršeno u raspored, parking se lako nalazi, zeleno se pali u pravom trenutku, nekim čudom i službenici na šalterima budu ljubazni i efikasni, redova nema, izbor hrane taj dan bude savršen, zadaci se obave, nešto se čak i lijepo desi. A ima i onih loših, kad je sve obrnuto, naopako, nagaziš u kaladont, staneš na cvike, zaboraviš ključeve, ne možeš naći novčanik, pukne ti guma, problemi se nižu jedni za drugim, ništa ne ide na ruku. I tako maler kako krene izjutra, traje do mraka. Čovjek bi pomislio da se kakva sila krije iza toga, usmjerena prema njemu. Ovakva magijska pomisao je sigurno nešto što i najveći skeptik nekad doživi.

Astrologija privlači mnoge iz nekoliko razloga, a prvi je što je zabavno. Još jedan je matematika, tj. činjenica da se sve u nama poznatim dimenzijama može opisati kroz brojeve i njihove odnose. Tako i kružni tok planeta i vremena kakvim ga doživljavamo i brojimo svoje dane. Činjenica je da su nebeska tijela, budući da su u konstantnom pokretu i da ih je toliko koliko ne možemo izbrojati, u svakom trenutku u nekom drugačijem položaju u odnosu jedno na drugo, pa se kaže da svako ponaosob ima selestijalnu mapu zacrtanu u trenutku rođenja. I ta mapa uveliko varira, zavisno od pozicije na kojoj se nalazimo, budući da se Zemlja kreće brzinom mjerljivom stotinama kilometara u sekundi, kao i druga nebeska tijela, i imaju svoju zračnu, gravitacionu i vjerovatno još svakakvu silu kakvu većina nas ne razumije, niti znamo njihov uticaj na nas. Njihovo kretanje nije nasumično, već u međusobnom odnosu, imaju svoj bioritam koji je neodvojiv od našeg. Tako se i naša planeta, kao i galaksija mogu posmatrati, kao živi organizam, kugle koje se kreću u crnom prostoru, plešu zajedno nekim zacrtanim putem, i mi kao dio tog organizma sa svojim mjestom, tj. trenutkom na tom putu. Viđenje kakvo se nalazi u doktrini poznatoj kao panteizam.

Astrologija je simbolična komparacija ljudske sudbine sa svijetom, koja ne daje naučna objašnjenja, već zahtijeva da se neupitno vjeruje u poredak i da se prihvati tumačenje koje nudi. Može se gledati kao želja za uspostavljanjem kontakta sa “božanskim”, vjerovatno nastala iz namjere ukroćivanja i razumijevanja prirode i njenih procesa radi preživljavanja. Ljudi prije par hiljada godina nisu znali puno o svemiru, više su bili povezani s njim svojom nesvješću i vjerom, nego naukom i tehnološkim dostignućima koja su nekad bila nezamisliva a danas su dostupna, pa opet, čini se da su prije bili povezaniji nego danas, sa svemirom, prirodom, samim tim sa sobom i svojim bogovima.

Priroda se drastično mijenja uglavnom zahvaljujući ljudskom uticaju. Čovjek je danas više u borbi protiv nje, a manje u vezi s njom, a ponekad je upravo u prirodi nalazio svoje bogove, često u nebeskim tijelima i pronicao u njihov bioritam i matematsku simboliku svoje povezanosti s njima. Tome svjedoči činjenica da su prve selestijalne mape stare desetine hiljada godina nađene u pećinama, mnogo prije nego su nastale prve zemljane mape. Tako su pravljeni kalendari i horoskopi, čija poznata istorija seže i vijekovima prije nove ere. A kasnije sa naukom, iz magijskog vračanja, nastala je astronomija, koja opet, pored brojnih novih saznanja što nudi svaki dan, nije u potpunosti objasnila otkud takav poredak u svemiru i kakve su to sile koje ga drže na okupu u krugu postojanja i njihovu vezu s nama. Fascinantna su saznanja iz antičke astronomije uzevši u obzir tadašnju tehnologiju. Postoje mnogi kalendari koji svjedoče posvećenosti ciklusu nebeskih tijela: hebrejski, islamski, koptski, egipatski, perzijski, budistički, kineski… neki su lunarni, neki solarni, a neki lunarno solarni. U nekima postoji trinaesti mjesec, ili godina ima 385 dana, kao u babilonskom i hebrejskom, koji koriste metonički ciklus od 19 godina, kada se kompletira lunarno solarni put.

Pasiji dani

Jedna od važnijih studija religijskih obreda i običaja je čuvena Zlatna grana Jamesa Frazera, prvi put objavljena 1890. godine, knjiga kojom sam se počastio dan kada sam diplomirao, jer je jedna od onih koje treba imati na polici. Sadrži istorijat brojnih obreda i vjerovanja širom planete i daje lekciju o psihi, da našu stvarnost uveliko obrazuje ono u šta vjerujemo, kao i uvid u nekadašnju povezanost sa prirodom. Jedan od fascinantnijih primjera snage vjere pronalazim u pomalo brutalnoj priči o južnoj indijskoj pokrajini Quilacare, gdje je bio običaj da kralj ne smije vladati duže od 12 godina. Kada istekne taj ciklus, organizuje se svečanost, gdje kralj kome je prošao “mandat”, nakon ritualnog kupanja u potoku, izlazi pred narod, na tron pokriven svilom i sa nekoliko oštrih noževa odsijeca komade sopstvenog tijela, dok ne izdahne. Njegov nasljednik je prisutan i mora gledati taj čin koji će i sam izvesti kada dođe vrijeme tj. za 12 godina.

Snaga vjere postaje snaga volje. Podsvijest je mnogo jača nego što želimo sebi priznati, možda i zaslijepljeni svojom samodopadljivošću zbog naglog tehnološkog napretka, koji opet većina nas u suštini ne razumije ali uzima zdravo za gotovo. Primitivni čovjek nije imao teleskop ili vozilo sa kamerom na drugoj planeti, ali je znao uspostaviti nebesku mapu i donekle pročitati sebe kroz nju, pokušati naći svoje mjesto u univerzumu. Može biti da je uzrok tome potraga za smislom, očaj koji prati čovječanstvo zbog njegove nemoći. A možda je instinktivni impuls, nagon kao i mnogi drugi kojima smo egzistencijalno određeni. Na kraju krajeva doživljavamo sebe i jedni druge kroz svoje odbrojane kalendarske godine.

Prije nekoliko dana, tačnije 26. jula, otvoren je energetski portal poznat kao Lavlja kapija, što se u astrologiji smatra jednim od najpovoljnijih razdoblja u godini i traje do 12. augusta sa vrhuncem 8. augusta. Tada je najsvjetlija zvijezda u našoj galaksiji Sirius u ravni sa Suncem i omogućava jak protok sile. Mistični naziv dolazi od lavljeg horoskopskog znaka, simbola strasti i želje, u čijoj se konstelaciji sada kreće Sunce, pa se kaže da je u ovom periodu omogućena spoznaja sopstvenog punog potencijala u kontekstu onoga čemu najviše stremimo, doba osvještenja i transformacije. To naravno vrijedi za one koji vjeruju u to, oni kojima je to trabunjarija, mogu uživati u blještavoj tački Siriusa na horizontu, nekad pred izlazak ili zalazak Sunca.

Njegovo ime dolazi od grčkog seirios, što u prevodu znači sijati i poznat je još kao Pseća zvijezda. Stari Grci su vjerovali da utiče na ponašanje pasa i žensku seksualnost, a njegov bistar sjaj na nebu bi značio dobar znak i plodnost, dok je zamućenost pretpostavljala nevolju. Rimljani su ga zvali Canicula tj. Mali pas, a ljetne dane kada se vidi na nebu – dies caniculares – psećim danima. Egipćani su ga povezivali sa potopom i božanstvom plodnosti Ozirisom, dok je Polinežanima bio bitna referenca u okeanskoj navigaciji. Spominje se u Ilijadi, kao najava nesreće, i u Kuranu kao svijetla zvijezda. Inuiti iz Beringovog tjesnaca su ga zvali mjesec pas, Kinezi nebeski vuk. Malijska etnička grupa Dogon je, bez teleskopa, poznavala njegov pedesetogodišnji orbitalni put. Na sanskritu je poznat kao Mrhavyadha ili lovac na jelene, a u Skandinaviji kao Lokabrenna tj. Lokijeva baklja, svjetlost skandinavskog božanstva haosa. Nalazi se u zvjezdanoj konstelaciji Canis Major i ima 25 puta veću luminoznost od Sunca. Pretpostavlja se da temperatura na njegovoj površini iznosi oko 10.000 stepeni Celzijusa. Vjerovatno je ova mitologija povezana sa psećom prirodom bila inspiracija za jedno od poznatih popularnih javljanja ovoga imena u liku Sirius Blacka koji se transformiše u psa, u serijalu Harry Potter.

Mnogi od nas zastanu kad vide crnu mačku ili se pomjere s mjesta kad čuju nešto loše, sjetimo se dugmeta i odžačara, iako ga rijetko vidimo, ili se pitamo ko nas to spominje kad štucnemo. Mnogi od nas imaju privatne uroke kojima se klonimo s puta, često nesvjesno, jer smo isprogramirani mitovima, naučeni da vjerujemo u neki ishod, iako je sve van naše kontrole, i crna mačka i nečija crvena marama na glavi ili neki oblik uočen na nebu ili u kamenu. Ono što je izvan kontrole također je naša reakcija na takve situacije, kada se potčinjavamo “magijskom”, sili odozgo, kao da se to tiče baš nas. Mitovi daju uvid u sopstvenu unutrašnjost i često izjednačavaju svijet unutrašnjeg sa univerzumom i poretkom stvari u prirodi, simbolično preslikavajući jedno u drugom. Neki biraju da vjeruju u njih, možda što je zabavno, možda što je utješno, neki opet gaje skepsu ili odbojnost, ali niko ne može poreći hiljadugodišnja predanja predaka i njihov interesantan magijski narativ.

Sve je konačno osim Beskonačnog. U astrologiji se sve može pobiti, nije problem nijednom skeptiku da napravi budalom onoga koji vjeruje, pitanje je šta se dobije vjerovanjem, tj. izgubi nevjerovanjem.


16.07.2021. podne

Sjedimo Leo i ja na kafi, prilazi starija žena sa knjigama u naramku, jedva ih nosi koliko ih je. Prodaje ih. Dok nas dvojica gledamo naslove, ona priča kako teško živi. Ja biram knjigu naslova “Naivčina” na šta ona kaže: “To je knjiga za tebe. Imaš takvo lice, naivčine. Samo se smiješ.”

Inače, Leo je lav u horoskopu, a ja vodolija.


 

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Hiljadu brda
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Crne rupe
Zlatar: Sazrio kašalj
Zlatar: Pismo Zlaji
Zlatar: Kad sam bio mali
Zlatar: Umjetnost odustajanja
Zlatar: Žitelj zatočeništva
Zlatar: Zabluda nedjelje
Zlatar: Prvi bubanj
Zlatar: Nostalgija
Zlatar: Šta bi rekao Kafka?
Zlatar: Talac u Berlinu
Zlatar: Afrika, drugi put
Zlatar: Na rijeci
Zlatar: Zvuk tišine
Zlatar: Babo
Zlatar: Sedmina
Zlatar: April
Zlatar: Za Bajram
Zlatar: Posveta
Zlatar: Damir i bicikl
Zlatar: Padaju maske