foto: SIKTER arhiv

Zlatar: Miris duše

Farisa Arapovića sam upoznao kao tinejdžer kada mi je bilo nekih četrnaest godina, nekad kad sam odlučio svirati bubnjeve. Bio je jedan od najbližih prijatelja starijeg mi brata Enesa i mogu se tačno sjetiti dana kad sam ga prvi put sreo – stajao je pred našim haustorom, čekao i lupkao po koljenima. Tada sam znao da je veoma mlad svirao u Zabranjenom pušenju, ali ga nikad nisam doživljavao kao bubnjara nekog poznatog benda, kamoli rok zvijezdom, već kao druga, jer je bio drug. Od prvih dana rata postao je svakodnevni gost u našoj sobi, gdje se uskoro našao i moj prvi set bubnjeva. Od njega sam naučio mnoge tajne sviranja, ne samo bubnjeva, već i rada sa muzičarima u bendu. Naučio me ono što tada nisam znao, da slušam muziku i svirače, ne samo bubnjare, i da je svaki instrument samo jedan element koji zajedno s drugim čini ono što je na kraju bitno – muziku.

Prisustvovao sam mnogim probama Siktera dok je bio u bendu, često sam sjedio u ćošku i slušao kako nastaju njihove pjesme, on je bio dirigent koji drži bend na okupu i mangupski upozorava i na najmanje greške, pogotovo u dinamici. Godinama kasnije kad sam sjeo u bubnjarsku stolicu Siktera, nisam mogao zamijeniti Farisa, ni njegovo sviranje niti njegovu auru u bendu. Prošle su godine frustracija dok nisam konačno odustao od pokušaja da sviram kao on i zasvirao onako kako znam. Tako sam prodisao i počeo otkrivanje tajne svog sviranja bubnjeva – da mogu svirati samo onako kako mogu ja, nikako kao neko drugi. To je bila Farisova lekcija koju je podučavao svojim stavom od početka.

Nekoliko dana nakon što sam završio prvu verziju rukopisa Ratnih memoara bubnjara, s kojim nisam još načisto, tačnije 18. septembra 2019. oko 11 ujutro, dobili smo vijest da je Farisu dijagnosticiran rak na jetri i da je u fazi metastaze. Otišli smo predveče oko pola sedam, Enes, Damir Nevesinjac i ja, do njegovog oca Adeše da vidimo kakva je situacija i kad ga možemo posjetiti u bolnici. Još na vratima nam je rečeno kako je na umoru i da je pitanje sata. Malo je reći da smo bili u šoku. Niko od nas ga nije vidio mjesecima. Adeša, kome su osamdeset i četiri godine, je bio u društvu njihove komšinice Sande koja je Farisa vidjela par sati ranije u bolnici gdje je bio tu sedmicu. Tog dana, kaže, nije prepoznavao nikoga.

Adeša ga nije posjetio tu srijedu, rekao nam je da ga ne želi upamtiti takvog. Fascinantna je bila njegova snaga da uopšte priča sa nama i gosti nas, da čvrsto stoji na nogama i bude sasvim pribran. Iz njegove priče, ponekad prekidane kratkim plačem, saznali smo šta je prolazio tih dana čekajući u redovima čekaonica bolnice sa bolesnim sinom. Njih dvojica su živjeli sami od smrti Farisove mame. Rekao je da je, kad ga je ostavio da leži u bolničkoj sobi, imao osjećaj da iz nje više neće izaći. Prisjetio se scene iz djetinjstva, kada je umirao njegov dedo, kada je gledao kako ispušta posljednji dah na krevetu. Rekao je kako je daska na tavanici u tom trenutku zaškripala i da je osjetio neki miris, nazvao ga je mirisom duše i rekao kako je osjetio taj isti miris u Farisovoj sobi.

Pričao nam je kako je Faris u njemu imao primjer zdravog života, bio je dizač tegova u mladosti i obućar, živio zdravim životom, trenira i danas, diže šipku za tegove. Ali njegov sin je izabrao svoj put. U mladosti je proputovao s klubom, vidio svijeta, osvajao medalje. Onda je vidio da od sporta nema para i postao obućar. Šezdesetih je radio za čuvenu njemačku firmu Salamander za koju je dizajnirao cipele. Tada je od sezonskog honorara mogao kupiti novog folksvagena. (Faris je uvijek nosio cipele i čizme koje mu je Adeša pravio i bila je to najbolja obuća koju sam viđao, na kojoj sam mu često zavidio, a jednom sam otišao kod Adeše da i meni napravi čizme – na meni nisu tako dobro izgledale ali su trajale godinama.)

Onda se okrenuo prema Enesu i pitao: Od muzike nema ništa, jelde? Nema, odgovorili smo. Rekao je kako je to kao sa ćevabdžinicama. Kad se prva otvorila na čaršiji, nisi mogao doći na red. Onda su svi počeli otvarati ćevabdžinice. Kome god posao nije išao, skine tablu, postavi novu, stavi roštilj, jeftino meso i posao krene. Tako je i sa muzikom. Kad su bila dva benda u gradu bilo je lijepo, moglo se.

Na zidu njihove dnevne sobe uramljena je fotografija Milesa Davisa sa njegovih osam prstiju na ustima, bijeli ovali njihovih vrhova ornamenti su na obrazima ispod bjeonjača mirnog pogleda.

Faris je bio najposebniji bubnjar koga sam izbliza čuo, imao je kontrolu nad tempom kao najbolji – perfect timing, i dinamiku u službi pjesme onako kako to najveći rade. Imao je onu žicu velikih svirača, koja se ne može naučiti ili steći godinama, s kojom se rađa. Zadnjih godina života Faris nije svirao, nažalost.

Adeša i njegov bratić, koji je došao u međuvremenu, su nam ispričali kako je krio nalaze iz 2017, koje su nekoliko dana ranije pronašli sakrivene duboko u fioki komode, koji su najavljivali cirozu jetre. Ne samo da nije rekao nikome, nego je nastavio živjeti po svom. Nije ništa govorio iako su zadnjih mjesec dana vidjeli na njemu da nije dobro. Izmišljao je izgovore poput prehlade i nije se liječio. Zadnjih nekoliko dana je proveo u bolnici i nije nazvao nikoga od nas, ne znam je li bio u stanju.

Oko osam uveče Sanda se vratila iz bolnice i saopštila da je Faris napustio ovaj svijet u šest i deset.

Bio je najposebniji i jedan od najinteresantnijih ljudi koje sam imao sreću poznavati i od koga sam imao priliku učiti, i o životu, kao od starijeg brata. Kakav god da je bio sa svim svojim manama i genijalnostima, ostat će sa mnom do kraja. Dok sam pisao ratna sjećanja mislio sam da prečesto spominjem Farisov uticaj na mene i ističem ga, sad shvatam da sam napisao premalo i da nikad neću napisati dovoljno. Pripadao je dijelu generacije koja je izabrala svoj put i drži ga se do kraja, sa čašom u ruci i cigaretom među usnama, uprkos upozorenjima doktora. Prestati piti i pušiti, značilo bi prestati živjeti, pristati makar na gubitak mladosti, što ovi, barem koje ja znam, nisu spremni učiniti.

U svom gradu često čujem rečenicu Bolje nam je bilo u ratu, i oni koji je izgovaraju, vjerujem, jer nekad i sam pomislim isto, imaju osjećaj razočarenja u sadašnji sistem vrijednosti, i prisjetim se koliko je taj proces stvaranja u trenutku kada ti je život u opasnosti, bio bitna stavka duhovnog opstanka, alat kojim si mogao popraviti raspoloženje, naći svrhu.

Ja sam to doživio kroz muziku, neko drugi kroz nešto drugo, ali nam je zajedničko to razočarenje u današnje motive i forme naših života ovdje. Muzika kao umjetnost, stvaralaštvo i današnje stanje i vrednovanje scene definitivno idu u prilog tom razočarenju. Što naš drug Adnan Šaran, pjevač grupe Skroz, reče jednom kad smo se sreli na nekoj od sahrana: Viđamo se samo na dženazama i koncertima, samo što na dženazama ima više raje.

Dok sjedimo na suncu na obali Miljacke, u Dva ribara, nakon Farisove dženaze, gledam naše bore i sijede. Svi imamo nove zube, barem one prednje, pivu i cigaretu ispred sebe i zajebancija na račun ciroze jetre ne jenjava. Nekad imam dojam da nas je mladost zaobišla, da smo nakon djetinjstva odmah uskočili u početak starosti, čekajući ono nešto bolje da se desi.

foto: SIKTER arhiva

Nedim Zlatar


Plath: Jutarnja pesma
Kirin: Brod na Kupi
Zlatar: Mentalno zdravlje
Hasanović: Oglasio se mobitel