foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Zdravi životni stilovi

Dobio sam ulje divljeg origana, kaže čudo kako je zdrav, jak antioksidans. Uzmem ga nekad ujutro nakon doručka, ljut katastrofa. Pojedem i vitamine, imam D3 i C. Pošto su mi slomljena leđa uzmem i vitamin B, kaže može se i triput na dan, ja uzmem jedan, nekad dva, ogladni se od njega.

Uzmem i kalcij, za koljena i kosti, pošto već bole. Dali su mi i cink, kaže uzmi makar jednu dnevno za imunitet, možeš i naveče. A dobio sam nedavno i kapi slatkog pelina, koje su ustvari gorke, one uništavaju štetne mikroorganizme, njih se dvadesetak nakapa u vodu i popije jednom do triput na dan. To pijem u vremenskom razmaku sa ekstraktom lista masline, koji je isto antioksidant, ali sa preko 3.000 korisnih hemijskih spojeva. To je gorko isto.

Nekad uzmem ulje ćurekota kad me stomak muči, s medom obično. Zbog diskus hernije sam počeo uzimati i MSM, koji se kupuje u radnji za bildere. On je u prahu i ide u kombinaciji sa glukozaminom u tabletama i to dvoje možeš jednom dnevno nakon obroka, mada čovjek u radnji kaže može i triput.

A prijatelj mi je preporučio da počnem uzimati i ono što bilderi uzimaju za rast mišića, ne da se nabildam već što navodno podmazuje mišiće i tkivo oko zglobova i pršljenova. Rekao mi je da trebam početi uzimati i vitamine E i K, ako je belaj s leđima. A ima i jedan prirodni proizvod litozin za zglobove, isto triput u kapsulama, nakon obroka. Njega Skandinavci preporučuju. On mi poremeti stomak totalno.

Nekad, kad se nakanim, za doručak pojedem one zobene pahuljice kuhane u mlijeku sa čia sjemenkama, i medom normalno, mada nije med tako bezopasan po pitanju šećera. Stavim suhe šljive i ako imam hurme, i obavezno orahe, oni su za mozak – to je recept žene koja je doživjela stotu.

Imam i ljekovitih čajeva, neki se kuhaju na određenoj temperaturi, dok neki moraju odstojati i po sat. Jedem bijeli luk svakodnevno, i maslinovo ulje, to su dva najzdravija sastojka nama dostupna. Kokosovo ulje isto, treba ga na kožu i kosu stavljat, ko i kantarionovo ulje. A naveče stavim onu kremu za bore oko očiju i onu drugu, hranjivu.

Treba iscjedit i limun, narandžu. Grejp ti kaže čisti pluća, a narandža ima i željeza. I moraš pazit kakvo meso jedeš, ako ga jedeš, svačim tove životinje to je da bog sačuva.

Fascinantna je količina recepata za zdravlje danas, ali nijedan od njih neće riješiti zagađenost zraka. Naša djeca u školama imaju predmet Zdravi životni stilovi. Zvuči kul, dok djeca ne shvate da žive u najzagađenijoj zemlji Evrope (samo još Kina, Indija i Pakistan imaju tako zagađene gradove). Mogu znati sve tajne joge i zdravih trendova ali ono što udišu je nažalost presudno. A iz geografije će naučiti kako je BiH planinska zemlja sa dosta šume, rijeka i prirodnih ljepota, zemlja čiji broj stanovnika je otprilike kao predgrađe nekog od tih zagađenih kineskih ili indijskih gradova. Kako je moguće na ovako malom prostoru uništiti prirodu i zrak, nastavnici ih neće naučiti, jer samo rade svoj posao.

Znam iz iskustva, jer u toku pandemije moja jedina obaveza prema školi u koju ide moja kćerka je bila da pravdam časove kada je zbog loše konekcije zakasnila na čas. Dobićemo silna upozorenja, razrednica će nas naružiti, dati nam do znanja kako smo neodgovorni, smanjiće joj vladanje, ali stvarni razgovor u vezi djeteta i njegovog potencijala rijetko koji će roditelj dobiti. I tako većina ovdje radi svoj posao – za platu, ne za efikasnost i rezultate.

Moja kćerka sa trinaest godina zna da želi živjeti van BiH, kaže ide u Kanadu i šta god bude radila, imaće para. Znam da hoće jer je spremna za svijet u kojem vlada novac. Ne osjećam se pripadnikom ijedne generacije, ali ne mogu da ne primijetim da prije 30 godina djeca ovdje nisu odgajana da je novac na prvom mjestu, već doprinos zajednici. Danas zajednice nema i sve je oko para. I meni lično je dosadna ta trka za novcem, užasno dosadna, jer nema nikakvu dublju svrhu. Kretanje životne putanje je uvijek isto – još novca. Daleko od toga da sam Buda pa da me te stvari ne diraju, jedva se snalazim i održavam na površini takoreć.

Djeca su mnogo naprednija od nas, i od obrazovnog sistema u kojem su zaključani, koji će sigurno prevazići, ali koji će ostaviti traga na njihovo razmišljanje, kakvo god da bude. Biće spremnija za ovakav svijet, ali nikako kao njihovi vršnjaci iz inostranstva, jer većina svijeta je sada razvijenija od BiH. Ali biće spremniji od nas to je sigurno.

Nedavno saznajem da je London imao katastrofalnu krizu za smogom, koja je međutim riješena davne 1956. A kažu da naša zemlja toliko i kaska za ostatkom svijeta u nekim razvojnim procjenama – sedam decenija. Nisu djeca budale.

U fenomenalnom filmu Mank čujem repliku: Razlika između socijalizma i komunizma je što u socijalizmu svi dijele bogatstvo, a u komunizmu svi dijele siromaštvo. Nikad nisam, i sumnjam da ću shvatiti američku paranoju od komunizma (ili kako mnogi poistovjećuju – socijalizma), istinski prezir prema društvenom uređenju kao prema najvećoj blasfemiji, kao što ne očekujem od Amerikanca da shvati ovu ovdje apsurdnu situaciju naše nametnute segregacije gdje se nacionalnosti mogu prepoznati i po broju mobilnog telefona ali nikako po življenju i kulturi, kamoli fizičkom izgledu.

Nisam jedan od onih koji govore prije nam je bilo bolje, niti mislim da ijedna generacija zaslužuje da čuje kako je njihovo sadašnje doba loše i pokvareno, dok romantiziramo prošlost, kako je nekad bilo… Ja sam bio dijete u doba prošlog sistema, pa i ne mogu puno pričati o tome, ono što ja pamtim je djetinjstvo, a ono je uglavnom po pravilu lijepo.

Termin mentalni okoliš sam čuo prije nekih petnaestak godina preko jednog od meni najbolje dizajniranih časopisa Adbusters iz Kanade, gdje sam nekad na početku milenija pročitao informaciju kako je Sao Paolo – četvrti najveći grad na svijetu, postao prvi grad koji je zabranio javno oglašavanje na ulicama, nekad u istom periodu kad su naše ulice počele biti preplavljene takozvanim europlakatima, bilboardima, velikim reklamnim tablama koje su sada na svakom ćošku, na kojima gledamo Koka-Koline, sada i Mekdonaldsove reklame i stranačke plakate. Nakon Sao Paola mnogi gradovi, preko 1.500 širom svijeta su uradili isto, građani su kaže zadovoljni, vide dijelove svog grada koje nisu prije primjećivali. Zamišljam kako bi bilo da se reklame i u ovom gradu zamijene umjetnošću.

Naučio sam da živim donekle ignorišući svijet oko sebe, mislim da je to neophodno kako bih sačuvao taj svoj mentalni okoliš čišćim. Radio sam godinama, ponekad i sada radim reklame, ali sa otklonom i rezervom, vođen gore navedenom životnom putanjom, mora se nekako zaraditi ta kora kruha. Utrka za novcem postaje žešća iz dana u dan, svijet oko nas jednoličniji i dosadniji, a mi veći robovi.

Turiraju dizelaši iz 80-ih sa sva četiri upaljena koji su prošli tehnički po našim uskim izrovanim ulicama, gdje automobili imaju prednost nad pješacima, kamioni i autobusi su u centru u svako doba, loži se ćumur i smeće, prave visoke zgrade, i od svih zelenih površina – parkinzi. Reže se vrpca na novotvorenom šarenom kontejneru u opštini, imamo Zdrave životne stilove. Imamo opštinske ekološke projekte poput kontejnera za odvajanje smeća koje u kamionu završi na istoj gomili, načelnike cirkusante i one što samo rade svoj posao. Ono što nemamo je naznaka čišćem zraku, prirodnom ili mentalnom okolišu.

Beskrajno sam zahvalan svima onima koji mi poklanjaju suplemente i preporučuju recepte za bolje zdravlje, to znači da im je stalo, da mi žele najbolje.

Toliko za sada, odoh izaći malo na zrak, kaže treba svako malo. Zdravlje je najvažnije.

Nedim Zlatar


Latifić: Treba i s parama znati
Duraković: Mačka dubrovačka
Bauer: Ivica Budalica
Jakubović: Tavan