Imam ogromnu sreću da imam majku Behiju, rođenu 1945, i dosta starije rodbine koji mi pričaju kako je Sarajevo nekad bilo, pa sam se i ovog Bajrama naslušao interesantnih priča. Prvakinja familije daidžinica mog rahmetli oca Emina Kadić, djevojački Spaho, kćerka Mehmeda, puni ove godine stotinu i prvu. Dočekuje mene i kćerku mi Saru na nogama, sa osmijehom, i grli kroz suze. Slabo je pokretna, ali spremna da dočeka rođake, kao uvijek besprijekorno dotjerana i uredna, bečkog stila s početka prošlog stoljeća.
Dajdžincu Minu znam otkad znam za sebe. Na moru u Lozici, kraj Dubrovnika smo dijelili kuću popola, sagradili su je njen muž Avdo Kadić i moj dedo Kenan. Njihova polovina je bila dosta sređenija, urednija i ljepša, sa divnom baštom i puno cvijeća na bijeloj terasi, po kojoj, kao ni po njenom dnevnom boravku, nismo smjeli tek tako jasati. Bila je stroga i znao se red, ali isto tako je oduvijek bila omiljena dama familije, koja se poštuje i sluša. Imala je ultimativni autoritet bez ikakve usiljenosti ili nametanja. Oduvijek se znalo: šta ti ona kaže, poslušaš bez pogovora. Znalo se i da kuha najbolje na svijetu, i da kad budu ženska sijela, kad žene dolaze sa jelima, a nas mati potjera iz kuće, ako šta ostane od dajdžince Mine, to je ekstravaganca. Naše mame čuvaju njene recepte decenijama.
Dok ona sjedi u svojoj fotelji u stanu na trećem spratu, koji neodoljivo podsjeća na njen dnevni boravak u Lozici, a samim tim i na muzej, sa starinskim komadima namještaja, lijepim slikama i fotografijama najbližih, Feriha, njena prva kćerka i vršnjakinja mog oca, iznosi tortu i boeme, i opet se sjetim kako održava maminu visoku ljestvicu kuhinje. Boem je bez brašna sa savršenim lješnjakom na vrhu. Dajdžinca se prvo šali na račun svojih godina, govori kako je velika tragedija, za mog nedavno preminulog oca, ode tako mlad čovjek… Na šta Feriha odgovara smijehom kao na dobar vic: Čuj mlad čovjek, mama, sedamdeset osam godina.
Onda konstatuje kako je ime moje kćerke jevrejsko. Takvo je i njene praunuke koja odrasta u Americi, Hana. Kaže kako su joj u mladosti najbliže prijateljice bile Jevrejke. Bilo joj je sedamnaest kada su joj juna 1939. telefonom javili za očevu smrt. Sjeća se tog dana kao danas, kad je na Bistriku sa verande gledala kako vozom pristiže njegov tabut, dženaza se nosila od Zemaljskog muzeja do Begove džamije, gdje je ukopan Mehmed Spaho. Njegovo ubistvo je ogromna nepravda. Svašta smo prošli… ponavlja svako malo. Imali su kuću sa bazenom gdje je danas duševna bolnica Jagomir. Jednom ju je mlađa kćer Aida pitala: Mama, ako bi se vraćala ova oduzeta imovina, bi l ti voljela da ti Jagomir vrate prazan ili pun?
Braća Spaho su imali posjede još u Kiseljaku i na Faletićima, a na selo se išlo fijakerom noseći tepihe, jorgane i jastuke, ostajući u ljetnjoj kući po tri mjeseca. Moja mama, koja se sjeća takozvane ishodne kuće svog dede Fehima, Mehmedovog brata, kaže da su imali pčele, voćnjake, orahe, jednu kravu… Posjedi u Kiseljaku i na Jagomiru su oduzeti, a Faletići su prodati.
Emina se udala i postala majka usred Drugog svjetskog rata i dobro se sjeća bombardovanja Sarajeva. Nakon rata, dok je daidža Avdo radio na prvoj hidroelektrani, živjeli su u selu Rama, koje je sada pod vodom u jablaničkom klancu. Feriha je tek krenula u školu, kaže: Kad kiša padne, toliko blato bude, da ne možeš iz kuće izaći. Živjeli su, nekoliko godina, u baraci bez vode, sa poljskom halom. Razred u školi je bio podijeljen u jednoj učionici – u jednom redu je prvi, u drugom treći razred. U drugoj smjeni učionicu dijele drugi i četvrti, a nastavu drži jedna učiteljica. Kaže Mina da je Avdo, inače građevinski inženjer, bio toliko posvećen poslu da je drugoj kćerci Aidi htio dati ime – Brana. Znao je i zašvalerati, govori u šali, volio je palačinke kod izvjesne Eve u Jablanici, pa bi nekad sit dođi s posla. Bio je velika podrška mom ocu, te ga uveo u svijet građevinarstva. Završio je studij u Pragu i bio profesor na Arhitekturi u Sarajevu. Mama kaže da bi u Lozici čekao izjutra da se babo probudi, kako bi pričali, ružeći lijene Zlatare kako dokasno spavaju. Rado su se družili. Sjećam ga se na terasi u bijeloj potkošulji i kožnim sandalama, nije volio pretjerano sunce, sa velikim naočalama debelog okvira, zalizane bijele kose, intelektualac. Vozio je teget golf s-paket, koji je kasnije poklonio mom ocu, a ja ga naslijedio kao svoj prvi automobil.
Avdo Kadić, brat moje nane Ševale Zlatar, Hajrudina i Almase Viteškić je jedan od četvero djece rođenih u Vlasenici. Sin Ragiba Kadića, brata od Šefkije, Huseina, i Naze udate Mašić. Imućna braća Kadić su držali velike posjede u Vlasenici i imali zgradu u Sarajevu. Sva trojica su ubijena i u godinama koje će doći porodici je oduzeta sva imovina. Hotel u Vlasenici koji su sagradili prije Drugog svjetskog rata na tri sprata je nedavno srušen, ali na sreću, moj otac ga je uspio uslikati prije, pa znamo kako je izgledao. Nalazim još i zemljišno-knjižne izvatke iz tog doba i čudim se: prvo rješenje o oduzimanju imovine datira iz 1925. a samo 1945. godine na spisku oduzetih nekretnina je nevjerovatnih 87 tačaka svojine. Nadalje, od 1946. do 1955. oduzeto zemljište je bilo: 12 dunuma u Sarajevu na Alipašinom Mostu, 20 u Crnotini, i još nekoliko u Han-Pijesku. Rješenjima se njihovi objekti i zemljišta dodjeljuju novim vlasnicima, koji su, igrom slučaja, svi srpske nacionalnosti. I tako je bilo prije.
Zaista, prije se nije pucalo za Bajram ili ramazan, ni iz topova, niti iz pušaka. Bilo je zelenila i bašče su u mahalama bile povezane i otvorene. Sve je bilo manje hektično i sa smislom. Danas malo šta ima smisla i sve šljašti u neonu šunda. Suludo je očekivati svijet iz prošlog vremena, ali je i tužno gledati da se tako malo ponese iz te bogate prošlosti i ostane živo. Da se tako malo nauči.
Emina je bila tu u ratu devedestih. Preživjela opsadu. Danas se sa svojih prozora ibreti kranovima koji strče na nekad ljepšem horizontu Crnog Vrha, gdje se gradi još jedno “elitno naselje”. Pet ih je izbrojala. Nikad nije bilo ovako. Svašta smo prošli…
Na odlasku, ustaje da nas isprati, pomoću hodalice prilazi vratima, grli nas i pušta suzu. Puštam je i ja, grlim tanki džemper od kašmira ispod kojeg je njeno krhko tijelo i pomislim: Suza je ko svijet što se vrti, ništa je ne može zaustaviti.
Čuo sam još interesantnih stvari o Sarajevu, naprimjer jedini mjesec u godini kada snijeg nije padao je juli, svaki drugi jeste. Trideset prvog avgusta sedamdeset osme obijelio je šljive u baščama.