Postoji razlika između historije i mitologije. Indoktrinirana zaluđenost ne priznaje ovu činjenicu, uzimajući ono što joj odgovara za svoju plitku i jednostranu svrhu. Arogancija i ignorancija su dva glavna sastojka zla. Historija nikad nije bila učiteljica života, već sudac zakašnjele pravde.”
Friedrich Nietzsche
Moramo čuvati ono svoje – česta je poštapalica u razgovorima ili govorima, koja instruktivno, imperativno i bezuslovno zapovijeda očuvanje kulturnog naslijeđa. Prečesto se spominje kultura i njeno zavještanje i suviše strastveno se izdaje ova naredba, kad se uzme u obzir stvarna briga prema kulturi i njenom opstanku u jedinoj evropskoj zemlji sa vlastitim ćilimom. Obično prvo što dođe u diskurs kada se pominje ono naše su naravno sevdah i kuhinja. Nažalost, nijedno od to dvoje nije bosansko, niti hercegovačko, već orijentalno, čak i tursko; ipak prisvajamo ih i njegujemo kao davno zaboravljeno dragocjeno čedo, koje je bilo tako dugo zapostavljeno i zaboravljeno da je tek nakon nevremena ratnih devedesetih ono konačno oslobođeno i sad može prosperirati i zaživjeti slavnom sudbinom koja mu oduvijek pripada. Definicija mita je: sveta istinita priča. Svetinja se ne dira i ne dovodi u pitanje, čak i kad nas glave dođe. Reći da ti je sevdah dosadan odbijajući rakiju ili da želiš promijeniti dijetu od mljevenog mesa i bijelog brašna, jer ih čitav život konzumiraš, je sakrilegij vrijedan najljućeg ibreta.
Tradicija je u korijenu patrijarhata, matrijarhata, nacionalizma, homofobije, religijske netrpeljivosti, bračne usiljenosti i čega sve još ne. Nasilje cvjeta iz nje u svim oblicima i bojama, a njeni lanci se teško skidaju. Citat s početka teksta je lažan, nije ga napisao pomenuti filozof, samo sam podmetnuo čitaocu njegovo ime kao sugestiju da kontekst oblikuje misao i da smo u neznanju često robovi autoriteta.
Svi smo na sopstvenoj koži osjetili indoktrinaciju prije ili kasnije; nekad smo toga svjesni, nekad nismo. Prvi put sam je prepoznao u ratnim udžbenicima za vrijeme školovanja pod opsadom, kao dio generacije kojoj to nije bilo teško, lako smo mogli uočiti nespretnosti jeftine nacionalističke propagande. Uvođenjem novih “bosanskih” izraza, koji su se dotad mogli čuti u vokabularu naših nana i deda, ili umetanjem čuvenog “h” u riječi kojima je preko noći promijenjen naglasak, lekcije iz istorije o bajkovitom bosanskom kraljevstvu su bile predmet šprdnje naših školskih dana. Istina je da smo potcjenjivali moć indoktrinacije – vjerovali smo da nema šanse da zaživi. Kako smo se samo prevarili.
Slično je i s licemjerjem političkih predstavnika kad je u pitanju kulturno naslijeđe, a puna su im usta brige i za kulturu i za naslijeđe. U stvarnosti, kultura je oborena na koljena, možda čak i potučena leži izdišući. Ono što prosperira i što se brani, je nacionalizam – čista nekultura. Marginalizacija istinskih vrijednosti koje čine ovu opustošenu zemlju jedinstvenom i bogatom, kao što su različitosti u dugoj i solidno zabilježenoj istoriji, radi slavljenja novokomponovanih palanačkih vrijednosti, je nešto u čemu su dosljedni skoro svi koji se dograbe vlasti i pozicije. Aktuelan primjer je ministrica nekulture, koja na sedmičnoj osnovi krčmi budžet s nacionalističkim pajdašima na vašarske predstave koje organizuje ispred zgrade u kojoj je zaposlena, pijuckajući koktele. Njen uspjeh je to što će ostati upamćena kao štetočina i samo još jedna pošast u kulturi.
Još jedan, možda nekome manje očigledan primjer nacionalne kulturne opstrukcije, bi bila takozvana agencija za zaštitu autorskih prava. To je bratija zamaskirana iza lica s estrade, a u stvarnosti su vrijedni uposlenici veoma bogate polukriminalne organizacije, koja iz godine u godinu, pod krinkom podrške umjetničkom stvaralaštvu, urušava dotično, demorališući stvaraoce, gomilajući novac autora na svojim bankovnim računima preko golemih plata, plaćenih troškova i manipulacija, njegujući tradiciju zloupotrebe.
Nije sve u novcu, ima nešto i u moralu. Niko normalan ne želi da se bavi umjetnošću, ako nije cijenjen. A tek ako je marginaliziran, ili će stvarati iz inata dok ne crkne, ili će odustati, ili napustiti zemlju, kao što su mnogi učinili. Samostalnom umjetniku opstanak u Bosni je nemoguć, svodi se na preživljavanje i, konačno, poniženje. Jer umjetnik gleda kako lopovi i konjokradice uzimaju ono što im ne pripada, pri tom ima kibicere koji će se rado nasmijati, zabavljeni njegovom ili njenom nevoljom. Toliko o odbrani kulture i njegovanju njenog naslijeđa. Nacionalnog interesa nema, ako ne služi jednom od tri nacionalistička prioriteta. Kultura je osuđena na propadanje a naslijeđe na zaborav, na patnju pola(h)ganog izumiranja u agoniji ravnodušja. Ako nije dio lobija, niko u kulturi nema realnu šansu za opstanak.
I nikog suštinski nije briga za to. Niko se neće ni počešati na ove činjenice. Kultura, umjetnost, naslijeđe… samo su fasada za privatni interes, novčani i nikakav drugi; turistički ukras kojim se prodaje nova šarena laža. To je neugodna činjenica s kojom se malo ko iz mlađe populacije može suočiti. Naivno će vjerovati da je sve kako treba na kulturnoj sceni, možda malo guravo, ali nikako beznadežno i osuđeno na propast, kao što jeste. Zaista, riječi su nedovoljne da se opiše zvijer u čijim kandžama i balavim pohlepnim čeljustima opstaju svi oni koji se bave umjetnošću. Teško je shvatljiva okrutnost i previđanje dugoročnih katastrofalnih posljedica po društvo i duševno stanje građanstva, zarad finansijske dobiti nekolicine manipulatora. Valjda smo dosad svjesni agende političara koji urušavaju državu, ono što je od nje ostalo, kako znaju i umiju, iako ništa ne činimo po tom pitanju, ali pitanje je koliko smo kao društvo i pojedinci svjesni i koliko smo u stanju prihvatiti činjenicu da su oni koje plaćamo najštetniji po nas i po kulturu.
Parafrazirajmo domaćeg autora-hadžiju, koji je za prvi dan ramazana ponudio za iftar reklamu jednog od sponzora genocida u Gazi – sve je laž, samo pusta laž, osim novca, koji ipak na kraju pokaže svoje prave boje. Nije problem konzumacija u svoja četiri zida, ali je haram reklama nezdravog. A nije ni u našoj voljenoj i dragocjenoj tradiciji.