Odlazak u kino prije ili nakon škole za vrijeme djetinjstva mi je bila omiljena aktivnost. Novac koji su mi moji ostavljali za doručak ili užinu sam najčešće trošio na karte nedalekih kino sala Sutjeska, Radnik, Dubrovnik, nekad Kinoteka. Zloglasna je bila Sutjeska, gdje su obično visili sarajevski jalijaši i čekali na kraju reda blagajne, da otimaju kusur nama nejakoj djeci. Tu su bili i najgori filmovi, be produkcija kung fu i akcionih naslova, čaknorisovske komando avanture i slično, i tamo sam išao često jer je bilo najbliže našoj tadašnjoj kući na Marindvoru. Onda sam otkrio najveću dvoranu u gradu Đuro Đaković (danas BKC) uvijek praznu u jutarnjem terminu, sa hitovima tadašnjeg doba: The Thing, Halloween, Escape from NY, E.T., Star Wars, Back to the future… koje sam gledao po nekoliko puta u sali sa hiljadu praznih mjesta i sa najvećim platnom u gradu. Film kojim sam bio opčinjen i gledao ga po dva-tri puta sedmično je bio Monty Python's The Meaning of Life. Tada kultni serijal nije bio toliko popularan, sjećam se da me brat jednom pitao koji to film gledam svaki dan, rekoh: smisao života Montija Pajtona, kaže on: čuo sam da je to bolesno.
Od kina sam posjećivao još i Cedus u Titovoj, malu salu na spratu, gdje sam gledao Rambo: First Blood, u minijaturnom kinu. Kad sam bio kod svojih na Logavinoj išli smo u salu mjesne zajednice (današnji Muzej ratnog djetinjstva), gdje je bio zastupljen najviše kung fu repertoar, ali i Sandokan, La Tigre Di Mompracem sa Kabirom Bedijem. U toj sali mir i tišina nisu postojali, svi su skakali i dobacivali likovima na platnu imitirajući karataške poteze. Stolice su bile drvene, preko kojih su šamari i čvoke padale redovno po glavama.
Onda se pojavio VHS, i jedne godine kad smo bili u Lozici, na moru, babo je donio prvi JVC sa par kaseta: Amadeus, koji sam od tad bezbroj puta pregledao i Traži se živ ili mrtav sa Rutgerom Hauerom. Kasnije su se pojavile videoteke, Netflix našeg doba. Pa se film rezerviše, pa se provjeri kakva je kopija, pa čekaš u redu sedmicama da nešto novo pogledaš, pa sjediš po pola sata u videoteci, slušaš nekog kako prepričava film, komentariše, mahala se… Na Skenderiji su bile tri kojih se sjećam, King Kong koja je bila solidna skroz, i bila je još jedna futava, mala, čijeg se imena ne sjećam, u podrumu preko puta trolejbuske stanice Hidrogradnja. Ta je bila baš loša, treš zombi i horor filmovi i puno pornića. Kasete su obično bile obilježene obojenim selotejpom i svaka videoteka je imala svoju boju, koje su tada, početkom devedesetih, počele nicati u garažama, haustorima, podrumima… Kasnije se otvorila još jedna u neboderu Gorenje, u koju smo išli kad je već zapucalo po kvartu, kad su silne VHS kasete iščezle iz naših života zajedno sa kultom videoteka.
Moj vrli brat Enes je tada započeo filmsku karijeru. Prvo je sa rajom sa Džidžikovca, Rogijem, Šobom, Sandijem… snimao psihodelične skečeve tipa Kako je Kum prnuo u čabar i probe Siktera u podrumu, na kantama i akustičnim gitarama. Kasnije, dok je bio u vatrogascima, sa braćom Kreševljaković i Sejom Traljićem je napravio neka od meni najznačajnijih ratnih filmskih ostvarenja, poput skijaške utrke između Alberta Tombe i Atle Skårdala, kada se on i Sejo ski-liftom na Soukbunaru penju na vrh staze (ja sam ih vukao uz ulicu skijaškim štapom, a u kadru je izgledalo kao da su na pravom liftu u mahali, sa vulkanizerskom radnjom i prolaznicima u pozadini). Ide kadar staze obojen pucnjavom sa brda, i njih dvojice kako dobro skijaju. Nakon toga scena njih sa skijama u rukama i dvije nasmijane nane iz mahale. Onda dodjela trofeja u našem stanu: drugoplasirani Atle Skårdal dobija korišteni feta sir, prvoplasirani Alberto Tomba pola kilograma mlijeka u prahu, a nagrade dodijeljujem ja (koji sam, shvatili ste dosad, bio rekviziter i statista), dok u pozadini, naša mama priča sa tetkom u Zagrebu i čuje se kako govori: a puca se eto… Odjavni soundtrack je Liberta, Al Bano i Romina Power. Snimak je završio u filmu Sjećaš li se Sarajeva. Mnoge su uratke snimili, nesvjesni da će biti dokument ratnog stvaralaštva i opsade.
Sala Obale je bila prvi i jedini kontakt sa kinom u opkoljenom Sarajevu, sjećam se studentskih projekcija, filmova ratne generacije Akademije scenskih umjetnosti i naših proba, Lezi Majmune!, nekad kad je Obala postajala utočište sa svirkama, druženjem, probama, cjelonoćnim dernecima, nekima od nas najboljim trenucima naših života. Meni možda što sam tada bio u godinama otkrivanja svega, sebe, muzike, svirke u prvom bendu, ljubavi, seksa, koncerata, popraćenog bizarnim, romantičnim ratnim školovanjem koje se tih kasnih godina rata odvijalo u susjednoj Prvoj gimnaziji, pa su te dvije zgrade, između granatiranja i primirja, bile naša druga dva doma, koja su pružala sigurnost.
Cure iz razreda bi zaštekale flašu ili dvije Napoleon konjaka, Dalmatinku ili kakvu brlju, tako da smo se već ispod školske klupe zagrijavali za odlazak na Obalu. Tamo smo nastavljali cugati krijući flašu, jer smo imali para samo za po kafu, i naravno svi su to znali. Dijelilo se kad se imalo, alkohol i cigarete, osnovne ratne rekvizite pored muzike.
U sali Obale se sjećam prvog Sarajevo Film Festivala gdje sam otkrio Night on Earth i Paris, Texas. Bilo je fenomenalno opet biti u kinu, nije bilo kole, kokica niti karata, kamoli crvenog tepiha, i odmah sam zaboravio na sranja oko nas i uronio u te filmove, u meni i danas omiljenoj gradskoj sali.