foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Epilog znanju (u 1.470 i sedam Gabrijelovih riječi)

Hodao sam tako razmišljajući koliko me sve to košta, i jesam li se pomakao sa polazne tačke zaista, bijelio se snijeg na suncu, ljepši nego ikad, neuobičajen za ovo doba godine, povoljan za turizam, jer kad bi se poredilo koliko neke zemlje izvoze cvijeće i prehrambene proizvode, pa kad vidiš silne rijeke i planine, čovjeku bi pamet stala od očekivanja, a svi čekaju da se ispune obećanja, otud ide majka sa dječakom, njemu pet medvjeđih godina, plače, dernja se, vidi mene, pa pruža ruke i kroz suze govori: babooo, babiceee… hoće da ga uzmem u naručje, kaže mama: kakav babo, bolan ne bio, to je čiko neki tamo, jesi normalan, kakav babo? Moj tužan pogled ga je ispratio, htio sam da pomognem bratu da ga ne boli toliko, za koju godinu će biti veći od mene, ali čekam da završi sa rečenicom, neću da ga prekidam, ko zna gdje joj je kraj, babooo, babiceee… ja nagazim na bajramsku čahuru od metka sanjarskim đonom, okliznem se, opsujem sunce žarko što nije pozelenilo brda i doline, već samo neizvjesnost nosi, baš evo Nedimu pričam, jesenje trtine pune prijateljski nastrojenih krpelja što skaču naokolo po bivšim vrstama ne mareći za ljekarske nalaze, metalostrugarima i udarnicima, ječi dolina od zapomaganja, niko se ne razumije u toj silnoj buci, ni riječi čovjek da uhvati, a preplavilo od moljakanja i trudbeničkog zasoptavanja, sve je godinama visilo o tankoj niti nade, skoro nevidljivoj, nismo ni mi što smo nekad bili, da vidimo neponovljive legende u službenoj posjeti, kako se rukuju drhtavim staračkim šakama, nadlanice pjegave, koža se među kosti povukla, bježi od novih velikih ideja, da mi je da sam opet dvogodišnjak i da zauzmem jedan grm i proglasim ga carstvom, optočim pobjedničkim dragim kamenjem, da nemam sjećanja, svi bi isto i ono nemoguće, ćaćin ti traktor jebem i prolaznost. Kad ova progovara kako nema vremena, majku joj njenu, radi s telefonima, čuj ona radi, nema vremena, a kad joj je trebalo skakala bi na mig onog pospanog čovjeka što nema volje ni za čim, sav je pobijelio čekajući penziju, smežuran u memli jazbine dočekao rajske djevice, pohotne i beskompromisno spremne za novi početak, u koji će ih povesti on, mesija, po čijoj ideji je i skrojen raj, sa svom silnom konstrukcijom, stubovima od alabastera, amortizirajućih oblaka, dozvolama za ulazak, nemojte samo mene nigdje svrstavati, herubimskim horovima, fontanama vina, jer meni ne treba sve to, meni je dovoljna jedna rakija i cigareta da je zapalim, i malo livade na koju ću sjesti, da popričam s Mjesecom i ako sretnem koga još ovako zamišljenog, kad prilazi neki neuredan čovjek, spadaju mu pantole, govori kako nije ponio utoku pa ima lufta. Potomak uči potomka, kad podrigne objašnjava kako je to prirodan proces kojeg se ne treba stidjeti, prdež se ne smije zadržavati, nastavljao bi, nemoj samo po sjedištu novog auta, osim kad si na autobanu, tada ti nema druge nego da ga pustiš, samo idi pomalo onda, štedi ga, što bi rekao nečiji djed, nije svaka zoru izgorjela da bi Mujo Mjeseca vidio, svemirskim programom kuću sebi sazidao, našao kod komšije dobar sir na vikendici, domaćih jaja i kokoši, tu je pročitao Ilijadu od novembra do marta, toliko mu je trebalo da shvati ko je ustvari zlikovac. I opet, šuma ga je uvukla u ono njegovo, pustahiju raštrkanog sazviježđa i dosadnu literaturu, šibao je granom ljutito po guzovima imaginarnih prolaznika, koji su paradirali promenadom u Nici, šepurili se lijevo-desno u šarenim majicama ignorišući Afrikance u još šarenijim haljinama, sa neukusnim i skupim obrokom u ruci, pitao sam se jesu li to moje ruke koje drže sladoled, zar sam ja kriv što sam u rovu sjedio, pucao, jeo taj sladoled kada su ga djeca sanjala, pa nisam to ja izmislio, to se čovjeku desi, bilo je odbrambeno sredstvo protiv kojeg nema odbrane, sindrom nečeg novog, a svaki ribič zna koju ribu treba zadržati, a koju pustiti niz rijeku, neka ona nosi sve, prgavo je more, jer u njemu sve na kraju završi, i bogato i siroto, neka pusti glas iz petnih žila posne sudbine, za pobjedu velikana, kako god da se zovu i koga god da predstavljaju, nisu sami, tu smo mi i mi ćemo dati punu podršku, izjavljujem evo svečano pred svatom vas istinskih boraca za pravdu i dobročinstvo, za humane ciljeve i nepreglednu domovinu, vodiću vas do ruba ivice, vidjećemo kraj svijeta, zar nije to što želite? Braća smo u vjeri, sa istog stabla nikli, podno planine čeličnog imena, nisu imali struju, odavno im je ukinuta, ko im jebe mater petokolonašku, stave one zastave pa čovjeku tačno bude neugodno da se ne smrzne od sve te silne nepažnje, da ne prokliže po površini zaleđenog jezera, tamo lijevo iznad, eno tamo gdje je bio samostan oduvijek, a ne vole se iako vjera nalaže drugačije, kupili bi oni svi po kvad da imaju para i tandrkali po selu gore-dole, sa njemačkim tablicama, boli njih neka stvar, da izviniš što sam nekulturan, za osjetljivost golubice u voćnjaku, pa nismo od juče, sjećam se kad si se propinjao na prste i tražio da je vidiš, iako mogu reći da si je prije toga pogodio vazdušnom puškom, neću to učiniti, pustiću te da živiš svoj san o uspješnoj doktorskoj karijeri i basnoslovnoj satnici, novim gumama na džipu, starom krstu što ti visi iznad glave, jer on kad stane slušat onu svoju muziku, te nije ovako, nije onako, već kako je jebemti uzengiju svetačku? Jesil nadošao i na šta pametno reći svijetu i Papi, njegovom sveštenstvu, kad su ulazili u blagosiljane gradove jedan po jedan, krvavih lakata, osposobili sebe za neke nove plemenite ciljeve nakon čedomorstva, topili bi olovo prvo za naoružanje, poslije za salijevanje strave, jesi tada imao šta pametno za reći, osim ovog jadanja što slušam sad primoran iz čiste kulture imaš jedinicu, a treba ti puno više nego što si mislio, jer u istoriji nije zapisano pojeftinjenje osnovnih namirnica, samo padovi civilizacija i sanjarenje o boljim svjetovima, reći će ti svaki istoričar, ali tebi će biti bitno samo ko mu jebe ženu, ko joj skida zvijezde sa neba i u njedra sije novu nadu propasti za sve nas i one što dolaze, kalendarski si u pravu, ali niko nije otkrio Ameriku preko noći, prije toga su pale piramide i ljudožderi vladali svijetom, oni barem pojedu čovjeka, ne ubiju ga zbog para ili tek tako, pa održe ritual, nakadé svoj šator i stanu plesati ukrug (kao da imaju gdje drugo) i sve govore: primi, primi me… ne valja da muško dijete gleda, to je naravoučenje, siromaštvo je najskuplje.

Kod bandita je sve banditski, i kuća, i spavaća soba, i wc ima pozlaćene banditske ukrase koji se uvijaju oko lavaboa iznad kojeg pereš ruke, pitaš se otkud u banditskoj kući, shvatiš da je to tvoja kuća, pitaš telefon za uputstvo, on ti daje tačan odgovor koji ne razumiješ, frustracija puni uši do neizdrživosti, izašlo je sve u Službenom listu, jasno se vidjelo ko je prevarant i ko krade, koliko košta svaka pašteta i hljeb, u pravu su oni što se takmiče u jedenju čili paprika, bolje izgorjeti nego dogorijevati, ali to su znali i Rimljani, kao da to čini informaciju manje ili više bitnom, kao da istina ima ikakvog uticaja na ovo sve, kada jednom zauzmu položaje, teško ih je vratiti, krenuće sa istoka prema sjeveru i probuditi susjede dok psi budu lajali ako ih ne potruju prije, tojest izvrše takozvano lukavstvo, akvalung, ili disanje pod vodom, korakom nečujnog nindže petog dana, četrnaestog mjeseca zatočeništva probudili su zvijeri u nama i rekli sad je dosta, sad preuzimamo mi, majku vam božiju, nesretnici jedni, sve vas treba pred zid, izdajice zelotske, kurve i sveti očevi, stajali ste sa strane kad se dešavalo ono najgore, saćemo vam pokazati, a ovi i dalje bleje, kao da se to njih uopšte ne tiče, ni suncobrani na plaži, ni kokteli, ni jahte, ni jastozi, ni mučenje, streljanje, kokain u izobilju, jebanje do besvijesti, svete gljive i šarene žabe sa ubitačnim otrovom, proždrljivo čekaš moj pokret prema kecelji za kuhanje, jer znaš šta te čeka, za zlodjelo se spremaš. Ponašaš se kao da ti ovo nisam već dao na znanje, sterilne su tvoje izjave svakog roda i tipa, opsjedaš nas pravolinijskom putanjom beznađa, čabar je pun promiskuitetnih ideja, ja znam šta ću – zakazati termin kod profesionalaca i platiti da mi riješe problem, jedan po jedan, znaće svi moje nevolje, i mojih bližnjih a samim tim i tvojih, zato pazi dobro šta govoriš, ovo te može koštati svega što ti je drago i milo srcu tvom, patriotskom i posvećenom, nepokolebanom junaku dana i noći svih nas izgubljenih duša, nek vam je dragi Bog na pomoći. Gasi taj alarm kólje ti rasparčano jebem, vrijeme je spavanju.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Hiljadu brda
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Crne rupe
Zlatar: Sazrio kašalj
Zlatar: Pismo Zlaji
Zlatar: Kad sam bio mali
Zlatar: Umjetnost odustajanja
Zlatar: Žitelj zatočeništva
Zlatar: Zabluda nedjelje
Zlatar: Prvi bubanj
Zlatar: Nostalgija
Zlatar: Šta bi rekao Kafka?
Zlatar: Talac u Berlinu
Zlatar: Afrika, drugi put
Zlatar: Na rijeci
Zlatar: Zvuk tišine
Zlatar: Babo
Zlatar: Sedmina
Zlatar: April
Zlatar: Za Bajram
Zlatar: Posveta
Zlatar: Damir i bicikl
Zlatar: Padaju maske