U zemlji čiji predsjedavajući tvrdi da ona ne postoji, ponekad se desi malo čudo u vidu uspjeha u sportu ili umjetnosti. Timovi ili individue (iza kojih obično opet stoji tim) koji osvajaju trofeje postaju pobjednici nepostojeće zemlje, šampioni nepoznatog. Ti uspjesi su veći samim tim što su pobjede izvojevane čistim talentom i voljom, ne samo bez podrške sistema, već uprkos njegovim preprekama, a silne su to prepreke. Ipak, ima onih koji ih prebrode, mada trofej u ruci može biti samo jedna baklja u golemom mraku sjene segregacije, i ne rješava problem populacije, samo odašilje poruku da nečeg lijepog još tu i tamo ima.
Jedna od stvari koje me odbijaju od praćenja sportskih dešavanja je patriotizam koji ide u paketu sa davanjem podrške sportašima. Doživljavanje nečijeg uspjeha kao kolektivnog, mahanje zastavom, kao da ona ima veze sa pobjedom. Na svu sreću u nepostojećoj zemlji toga puno nema, jer uspjesi šampionà po defaultu nisu kolektivna već isključivo pojedinačna zasluga. Ono što je još ljepše u svemu tome je što timovi i individue koji osvajaju trofeje, pokazuju praktičnim primjerom da samo timski rad može donijeti pobjedu, nešto za čim ovdašnja politika nije pokazala volju već decenijama. Ne treba puno pameti da se uoči kako nepostojeću zemlju predstavljaju nemudri, niti puno znanja ili obraza kako bi se osjetio stid zbog etikete državljanstva iza kojeg stoje ovi koji stoje, nekarizmatični, antipatični, arogantni, što sigurno nije slučajno.
Ostatak svijeta uglavnom ne želi da ima puno posla sa ljudima bez zemlje, tako je već tri decenije. Ne bih ni ja, da sam ostatak svijeta. Jedna od frustracija koju nosim kao građanin nepostojeće zemlje je sigurno stigma njenog pasoša. U ranim dvadesetim sam, kad je insanu želja za putovanjem velika, mnogo puta odbijen za vizu ili vraćen sa granice, kao poniženi putnik namjernik nepriznatog reda, tako da mi je osjećaj nepoželjnosti usađen kroz redove, papirologiju i takse za putne dozvole ili neprijatne granične policajce koji su nerijetko uzimali sebi za pravo da mene (i mnoge druge s tim ili sličnim pasošem) tretiraju kao opasnost, da ne kažem stoku.
Nedavno sam dijelio hostel sa grupom mladih Amerikanaca koji putuju Evropom i pozavidio im, ne toliko na pasošu, koliko na slobodi u njihovim glavama, evidentnoj pretpostavci da ih svijet čeka raširenih ruku i da su uglavnom dobrodošli gdje god da dođu. Naše generacije ne poznaju taj osjećaj, štaviše, osjećaju se nepoželjno kada pređu granicu svoga grada ili naselja. Da takav mentalni stav stvara prepreke u kreativnom procesu bilo koje vrste, pokazatelj je i rezultat gubitničke utakmice koju živimo dekadama.
Naš(a) je
Diži zastavu Mehmede, povikaše seljani, kad izvana dođe dobar glas o njemu. Do tad, Mehmeda niko nije slušao, gledao niti čitao. Jedan od bizarnijih termina u našem jeziku je sinonim za inostranstvo – vani. Kao da se nalazimo u nekom zatvoru, a iza granice leži sloboda. Putuješ vani, živiš vani, radiš vani, tj. u inostranstvu. Obruč je oko građana i u zadnje vrijeme steže jače nego ikad, što ne znači da neće još. Nije sve to u glavama, iako tamo predstavlja prvotnu i najveću prepreku, puno toga je u papirima i ne-papirima koji nam kroje živote.
Juče sam pokušao izvaditi ličnu kartu, ali mi je tražen ZK izvadak, kao i plaćen račun za struju (?), dakle pored prijave prebivališta, treba mi još jedan dokaz da sam građanin nastanjen u nepostojećoj zemlji, i naravno nova taksa i novi red za čekanje uz to. Što moj otac reče: ovdje si lopov u startu i moraš se pravdati i izvinjavati, a vani si u startu dobar, ali ako te uhvate, nadrapao si. Ovdje je nažalost obrnuto, lopovi su na slobodi, sa kravatom i olovkom u ruci, a mi građani bivamo kažnjavani kojekakvim glupostima što niču iz dana u dan. Izbjegavam da imam bilo kakav dodir sa sistemom, ne želim ugovor sa Elektroprivredom, ali ga moram nažalost imati, nemam zdravstveno, niti želim da me sistem dodirne bilo kakvim papirom, klonim ga se kako znam i umijem. Pokušavam biti ilegalac u nepostojećoj zemlji, jer ono samo uzima, sisa i cijedi, ono je parazit, pijavica sazidana od primitivnih ulojenih prevaranata.
Iako ne pratim vijesti, nije me mašila ona o fenomenalnoj mostarskoj plivačici Lani Pudar, koja je postigla jedno od onih čuda, da bi političari nakon njenog uspjeha poletjeli da se uslikaju sa mladom šampionkom i svojataju je, kao i vijest da joj je grad Sarajevo poklonio čak dva sata dnevno besplatnog treninga na gradskom bazenu. Jaka je to gesta glavnog grada, mogli su ubaciti i sokić za Lanu, recimo Sarajevske pivare, pasalo bi uz fotografiju. Nadam se samo da neće biti prevelik problem ako Lana ostane na treningu dva i po ili nedobog tri sata.
Odlaze ljudi, iseljavaju, oni sretniji i pametniji. Oni sa djecom se brinu da njihovi potomci ne ostanu bez budućnosti kao njihovi roditelji. Opšta apatija je već davno odradila svoju pandemiju, samo tu vakcine nema.
post cryptum
I živješe tako nesretni dok je vjekova, jednom davno, u zemlji koja nije postojala.