Dragi Zlaja,
otkad nisi s nama, ponešto se promijenilo. Svijet je postao strašnije mjesto, il je to samo do mene, ne znam. Vjerujem da bi ti znao na ovo bolje odgovoriti, reći nešto poput: Nedo dragi, maharadž moj, sve je dobro, nemoj se sekirat, jači si ti od svega toga, tebi je horoskop pravo jak buraz, diši, samo diši… Dok bi Bob Marley pjevao sa zvučnika ja bih ti pričao koga sam sve sreo, gdje sam hodao, šta sam novo snimio, puštao bih ti svoju novu muziku. Ti bi slušao, hvalio kako je dobro i kako dobro zvuči. Onda bismo zasvirali, ja bih uzeo gitaru, ti sjeo za klavir, pa bi zadavao solo dok nam ja motam, pjevao bi Marleyja ili svoje nove pjesme, možda novu strofu “Bijedi je dosta Bosne, a i fukaranja” ili “Princeza na zrnu praška”. Onda bi nam Stana donijela kafu, sok i njene kolače bez šećera. Onda bismo motali kablove i kopčali instrumente za snimanje, ti bi tražio da ti sastavim elektronca, bubnjeve, a ja bih izbjegavao jer mi je mrsko.
Smrt si bolje poznavao od mene, i smijao se kad god bismo pričali o njoj. Valjda zato što si bio tako vedar i veseo čovjek, kod koga smo, iako prikovanom za postelju, dolazili utučeni svojom opterećenošću svakodnevnim problemima, tebi, guruu dobrog raspoloženja, da nas digne iz dosadne gradske učmalosti. Zato smo valjda tako voljeli dolaziti kod tebe, da nam, jedva pokretan, dižeš raspoloženje i duh.
Ako bih ti rekao da me nečega strah, ti bi rekao: Nemoj, maharadž, da te strah, nije te strah. Nije te strah. Nije me strah, ponavljaj za mnom, nije me strah… i ja bih ponavljao i ne bi me više bilo strah. Kad bi vidio da sam ljut, rekao bi mi: Oprosti sebi, maharadž, voli sebe. Ponavljaj za mnom, opraštam sebi, volim sebe… I ja bih opet stidljivo ponovio za tobom i volio bih sebe i sve okolo. Bilo bi mi odmah lakše. Onda bi mi rekao: Mantraj,maharadž, to ti je najbolje, mantraj svaki dan, nekoliko puta, a ja bih ti obećao da hoću. Onda bi mi rekao da pišem, da mi je to mantra, da treba da ispunim misiju koja mi je data, i da pravim muziku. Onda bi mi rekao kako mi je muzika narkomanska i tužna, a ja bih odgovarao – jebiga.
Onda bi nam Stana donijela pitu ili po tanjir graha sa salatom i tek pečenim hljebom, Sanela bi ušla da se pozdravi i da te pita kako si danas, ti bi im otersao nešto iz kreveta i drhtavom rukom pojačao muziku na mikseti. Popio bi suplemente i ulje kanabisa, dao bi i meni jednu kašiku.
Onda bismo pokušali snimati nešto što smo započeli prije nekoliko mjeseci, gitaru ili udaraljke, ali bismo vrlo brzo odustali i smotao bih nam još jedan, možda domaćice koju bi ti izvadio iz šteka. Prvo bismo je mirisali, hvalili joj boju, onda bi mi ti pričao o kanabinoidima i sintezama, pokazivao mi slike najboljih cvjetova.
Onda bi mi pričao kako si uletio u radio program Helem Nejse i zajebavo ih uživo i kako je dobro bilo. Onda bi rekao kako je Dubioza najbolja, kao i svaki put kad se vidimo, kako niko nije uradio ono što su oni, onda bi me pitao za Šarana. Nakon toga bi mi pričao o bendovima u ratu, priče koje sam bezbroj puta čuo.
Onda bismo šutjeli i slušali tišinu. I sve bi bilo dobro. Ti bi rekao: Sve je dobro, sve je kako treba da bude… I sve je bilo dobro. Dao bi mi Bruninu fotografiju da je držim u ruci i govorim Uzmi Bruno, uzmi ovu bol. Kada bih ja odbio, ti bi me podjebavao i počeo da pjevaš neku od svojih pjesama.
Onda bi nam Stana donijela kuglice od lješnjaka i hurmi sa kokosom i otvorila balkonska vrata da se malo izrači. Ja bih ti pričao kako sam bio u Africi i kako bi ti se svidjelo, ti bi mi rekao kako ćemo kad ozdraviš ići u Amsterdam i uzeti gljive i Blue Haze. Imaćemo bend i svirati samo tvoje pjesme i ti ćeš ih producirati.
Pričao bi mi onda ko ti je sve dolazio, kako više ne pričaš sa nekim ili kako si blokirao nekoga, kako se tamo neko izliječio od MS-a samo uljem i dijetom i kako ćeš i ti tako. Onda bi mi rekao: Smotaj, maharadž, stavi nam malo ulja da nas pukne. Onda bih te ja pitao jel te boli, a ti bi rekao kako si stalno u bolovima, što se ponekad vidjelo jer bi ti lice bilo zgrčeno.
Bilo mi je užasno vidjeti te posljednjih dana. Sjećam se da sam izbjegavao dolaziti, a kada bih došao, gledao bih da ostanem što kraće, ne zato što nisam želio biti s tobom, već jer mi je bilo teško gledati te kako veneš, jer sam bio bespomoćan i osjećao krivicu zbog toga. Nisam više mogao učiniti ništa što bi ti olakšalo patnju u kojoj si se gušio ljut na sudbinu koja te je držala prikovanog za krevet i kolica već skoro dvije decenije, još od vremena mladosti i onih najboljih godina u koje smo zajedno zagazili. Ni meni nisu bile sretne kako sam očekivao, ali ni blizu tako pune bola kao tvoje. Možda ti nikad nisam rekao da si jedan od onih ljudi koji mijenjaju život, barem meni. Od tebe sam uvijek odlazio kao drugačiji čovjek, obično sretniji, znao si nekako otkloniti brige i učiniti da volim više sebe, samim tim i svijet. Ti bi na ovo rekao da sam kreten ili bi me možda gađao nečim sa kreveta, a možda bi samo rekao: Hvala, maharadž. Vjerovatno bi onda opet pustio Marleyja, a ja bih se pitao kako je moguće da ti još nije dosadio, a onda bih se nakon refrena sjetio kako ipak nije moguće da dosadi.
Onda bi Stana opet ušla u sobu, donijela cijeđeni sok i spremila tvoj krevet, Sanela bi stajala na vratima da vidi kako si i treba li ti šta, možda bi pokušala ispričati novu dogodovštinu s tobom, kako si udario terapeuta ili doktora na kontroli, što joj ti ne bi dozvolio da ispriča do kraja, istjerao bi njih dvije iz sobe i pričao mi svoju verziju, a ja bih ti vjerovatno rekao da si budala. Onda bi ti rekao: Jel to invalida u kolicima zajebavaš? nakon čega bi se smijao. Onda bi mi rekao kako su ljudi u zabludi, svi ti naizgled uspješni i bogati ljudi su u teškoj zabludi. Gadan vakat, Kali Juga, rekao bi mi, i čovječanstvo je u zabludi materijalnog, Proće, maharadž, proće i to… rekao bi, dok bi me opet nagovarao da ti smotam.
Onda bi mi pokazivao inserte iz svog animiranog filma “Santa buraz” i pričao karikaturalnim glasom svog glavnog junaka, napušenog Djeda Mraza, što bi vjerovatno brzo i prestao shvativši da me zamaraš. Volio sam tišinu s tobom, nije smarala niti unosila nervozu, samo bismo sjedili i šutjeli.
Dok si još mogao preći iz kreveta u kolica, pokušao bih ti pomoći, ali nespretno i neuspješno, morali smo uvijek zvati nekoga u pomoć, nisam bio dovoljno jak da te sam dignem iako si bio mršav ko grana, ili nisam znao kako da uhvatim tvoje zgrčeno tijelo, svoga druga. Teže od toga mi je bilo kada shvatim da se nerviram oko neke gluposti, misleći da imam problem, dok gledam tebe koji nisi stao na svoje noge godinama, tada već premršave da bi dale neki znak nade, koju ti opet nikad nisi gubio. Ili se barem meni tako činilo. Nikad te nisam smio pitati to u vezi nade, jer ko to još ima pravo da nadu dovodi u pitanje?
Nekad mi se činilo da si ljut na mene i mislim da si imao pravo biti, nisam bio dovoljno jak da se nosim sa tvojom patnjom, ne znam je li iko, osim njih dvije koje nisu imale izbora.
Uskoro će tvoj rođendan i Nova godina, i ti bi me zvao da ti dođem, iako znaš da je ne volim i izbjegavam. Sigurno bi me nagovorio, pripremio bi nam ti već nešto.
Na tvojoj sahrani neki su pjevali, neki su se molili, vjerujem da je većina nas pomislila kako nas gledaš odnekud i smiješ nam se, kako ti je dobro, konačno oslobođen bola. Bili smo tužni što si nas napustio, bilo je iznenada iako je bolest bila duga, smrt je uvijek iznenadna koliko god da je izvjesna. Bili smo skoro svi tu, bilo je hladno. Sanela je rekla kako voli svog bracu i kako mu to nikad nije kazala. Stana je teturajući prišla i drhtavom rukom spustila žutu ružu na sanduk prije nego te zemlja zatrpala. Bio je to posljednji čin brižne majke za svog sina.
Zlatko Poljo, 29.12.1978-25.1.2021.