foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Od Age do Džoa

Tu noć smo se posvađali. Bilo je nešto oko snimanja albuma, stajali smo u mjestu i mene je to nerviralo. Opet sam se osjećao ostavljen na ledini, uvijek onaj koji daje sve, da bi otkrio da nikog dovoljno posvećenog nema, i to me ljutilo, što sad shvatam da je totalno pogrešno, jer sam izbor napravio ja i niko drugi. Vraćao sam se kući biciklom kasno uveče i vjetar je dizao prašinu, što nije išlo u prilog lošem noćnom vidu. Na zadnjoj i najopasnijoj nizbrdici, točak je na šljunku prokliznuo u jarak i bicikl je napravio salto, bacivši me na leđa punom težinom. Ostao sam da ležim, nepokretan, još uvijek u šoku, osjećajući težinu tijela i bolove koji su se počeli javljati u kičmi i koljenima. Osjećaj gorenja vatre se počeo širiti dlanovima, kao kazna odozgo zbog ljutnje.

Čekao sam da bol popusti kako bih konačno udahnuo. A onda je iz žbunja izašla bijela prikaza, kao snoviđenje, polako se ukazala i počela primicati. Vidio sam da je to bijeli haski. Prišao mi je, legao kraj moje glave, zagrlio me tako što je šapu stavio na moje rame i prislonio se uz mene. Učinio je to tako nježno i polako kao da pazi da me ne povrijedi. Taj zagrljaj psa je bilo nešto najljepše što sam doživio, utjeha nakon pada, i njegova nježnost koju je pokazao vidjevši da sam u bolovima, izgledala je kao da želi da mi pomogne, da me utješi. Ostao sam ležati u njegovom naručju još neko vrijeme, noć je bila tiha i nije bilo automobila, taj trenutak je bio kao izmješten iz drugog svijeta u stvarnost, možda su samo još zvijezde bile iste. Kad sam došao sebi, pas je ustao, pozdravio me poljupcem u ruku i otrčao niz puteljak u neku od bašti ispod ceste, nestao je kako se i pojavio. Tada sam odlučio da ću nabaviti psa.

Moje prvo pseće iskustvo je bilo s nekih petnaest godina, prve ratne godine, kada je u naš dom došao Aga, žuti njemački bokser koji je bio vlasništvo tadašnje bratove djevojke. Nakon što je njena porodica napustila grad pod opsadom, Aga je postao naš kućni ljubimac, bio je star oko dvije godine. Do tada sam ga znao iz viđenja kada bih sretao njih troje na šetalištu ili u parku gdje su često bili. Bio je poznat po tome što je bio lud za loptom, niko ga nije mogao zaustaviti kada ugleda neku. Bio je krupan i mišićav, naizgled opasan, i razigran preko svake mjere, uvijek je mahao repom, lizao i skakao na svakoga ko mu se obrati, penjao se po kauču, sjedao u krilo, mlatarajući onim jezikom preko balavih čeljusti.

Brat mi je ispričao kako je svog prijašnjeg vlasnika upozorio lajanjem da ne ide u dnevnu sobu, malo prije nego će je pogoditi granata i potpuno raznijeti. Plašio se pucnjave. Bilo je dana kada nismo mogli izlaziti, kada bismo se samo provrtili ispred zgrade hvatajući zatišja i zaklonjena mjesta. U doba primirja išli bismo do rijeke gdje se volio uvaliti u prljavu vodu Miljacke, ili pobjeći nekad skroz uzvodno, nakon čega bih ga hvatao po ulici, uvijek je bio nekoliko koraka ispred mene, jer je znao da će dobiti degenek. Imao je svoju loptu, nekad je to bila neka kožna otpornija, nekad gumena kratkog vijeka, djeca iz kvarta su često donosila svoje korištene lopte kako bi se igrali s njim. Nekad su ga dozivali ispod balkona da izađe, kao da je njihov drug, nečije dijete, nakon čega bi on strčao u dvorište.

Jeo je nekad bolje od nas. Vatrogasci, iz brigade pored, su mu čuvali ostatke ručka ili večere, po koje sam ja redovno išao u njihovu kuhinju. Obično su to bili makaroni, nekad leća ili riža. Jeo je sve, osim čuvene Ikar konzerve, koju je zaobilazio, kao i mi. Jednom smo dobili paket sa hranom iz Francuske, gdje je bilo nekoliko sireva, francuskih, onih skupih, smrdljivih. Mama je mislila da su sirevi pokvareni, Bogzna gdje je ovo stajalo i koliko je putovalo, i dala ih Agi da ih proždere u nekoliko sekundi. Bio je sa nama do svoje šeste godine i zadnju godinu se patio, jer je obolio od tumora. Operisan je nekoliko puta, ali nikad se nije povuklo, tako da nije mogao puno hodati od bolova. Nisam bio u gradu kada je uginuo, nije ni brat. Mama je rekla kako je izgledalo kao da čeka da nas dvojica nismo tu kako bi izdahnuo.

Nedugo nakon njegove smrti, brat me nazvao sa prijedlogom da kupimo novog psa, imao sam neke ušteđevine i on je u kuću doveo čau-čaua starog sedam mjeseci, imenom Doktor Mao Mister Tung, ili kako smo ga zvali skraćeno Mao. U mađarskom rodovniku je pisalo Alfons, što je preozbiljno ime za kućnog ljubimca i u kinološkom žargonu može značiti prvo leglo jer počinje prvim slovom abecede. Podaci iz rodovnika nam ništa ne znače, ali saznajemo svašta o toj rasi. Zovu ih kineskim carskim psima i jedna su od najstarijih rasa, ne zna se tačno porijeklo. Ono što je karakteristično je ljubičasti jezik po kome su poznati, kakav ima još samo medvjed. Navodno su korišteni u bitkama, tako što su ih izgladnjele puštali na protivnike prije boja. Čau-čau ima nevjerovatno jak ugriz, nikad se ne bi reklo za psa njegove veličine i konstitucije, koja najviše podsjeća na kombinaciju plišanog mede i malog lava, i izuzetno je jak. Koža mu je debela, tako da je otporan na ugrize drugih pasa. Narav im je možda još čudnija. Znaju biti nezainteresovani ili nepredvidivi.

Moj Mao (kažem moj, jer sam se najviše ja brinuo o njemu nakon što je brat ubrzo odselio), je bio najzahvalniji pas za šetnju. Nisam se morao brinuti puno, jer je gledao svoja posla, nije mnogo dolazio u kontakt sa drugim psima, niti je zahtijevao pažnju. Nije se ni igrao, samo bi nekad na snijegu znao potrčati. Zalajao je možda deset puta u skoro trinaest godina života. Šetnje sa njim su trajale satima, izveo bih ga na obalu, sjedio bih u nekoj od kafana nakon hodanja i svi su ga znali, išao je slobodno po šetalištu i vraćao se do mene. Problemi sa drugim psima su bili rijetkost jer je on izbjegavao većinu, držao se svog njuškanja i šetnje, i nije volio vodu, izbjegavao je lokve koliko je mogao. Mama mu je često kuhala omiljenu piletinu, tada bi on ležao u kuhinji i mirno čekao svoj ručak, i nikad nije halapljivo jeo. Mao i ja smo imali posebnu vezu i rituale, kao svi vlasnici i njihovi psi. U starosti je oslijepio i izgubio sluh, nije mogao stajati na zadnjim nogama i često je obolijevao, zadnjih mjeseci nije mogao ići uz stepenice. Kada je uginuo, nisam bio u gradu. Ovu sličnost sa Aginim odlaskom nisam objasnio, nije da putujem tako često pa me nema.

Tada nekad mojoj kćerki je bilo oko dvije godine i nekim slučajem smo usvojili štene tornjaka sa Vlašića i dali mu ime Paša. Bio je nepodnošljiv i rastao nevjerovatnom brzinom. Tek što je napunio nekih sedam mjeseci narastao je toliko da je počeo da preskače ogradu bašte i bježi od kuće. Radio je to svaki dan, i vraćao se nakon nekoliko sati tumaranja po mahali. Jedne večeri je lajao usred noći, i ja sam sišao u gaćama i papučama da ga namlatim. Iz mraka bašte se ukazalo desetak specijalaca u crnim uniformama, naoružanih puškama, pokrivenih lica, koji pokušavaju meni dati znak da se sklonim i da ušutim psa – u toku je bila policijska akcija. Nije bio neinteresantan.

Jedan dan je preskačući ogradu ostao zaglavljen, i pri tom slomio zadnju nogu. Lom je bio otvoren i našli smo ga kako visi na ogradi sa priklještenom zadnjom šapom iz koje je virila kost, kako skiči tako da su svi iz obližnjih zgrada čuli i već zvali policiju. Noga mu je sanirana i dobio je šinu, metalni fiksator, koji je trebao da se odstrani za neko vrijeme, jer je još rastao. Međutim on je nastavio da bježi preko ograde sa fiksatorom i gipsom na nozi, nije ga bilo moguće naučiti skoro ničemu. Jednom je otišao i nije se nikad više vratio. Nakon nekoliko godina neko ga je sreo i prepoznao, navodno je udomljen, dobro mu je i šipka je izvađena iz noge.

Od tada, do pomenutog pada s bicikla i odluke da opet nabavim psa je prošlo deset godina. I ja sam jedan od mnogih koji su u ovo samotno doba nabavili psa. Prošlo ljeto sam posjetio farmu u Živinicama gdje se nalazi uzgajivač border kolija, jednog od pametnijih pasa, kako kažu. Na farmi se nalazilo nekoliko odraslih kolija u boksovima, u dobrim uslovima, sretnih i prijateljski raspoloženih. Pored njih, tu su bile afričke papige u velikim zidanim kavezima, kućica sa puno malih papagaja, i nekoliko velikih kokošinjaca profesionalno uređenih i održavanih, sa različitim vrstama kokoški visokog pedigrea, njih nekoliko stotina. Vlasnik koji me je proveo farmom Amir je moje godište, sjećam se da smo se šalili na račun toga što je on nedavno postao dedo, njegov dvadesetogodišnji sin je postao otac. Vidjelo se da svaki član porodice ima svoju ulogu na farmi koju ispunjava i čini da ona funkcioniše. Niko na primjer ne hrani papige osim Amirove supruge, koja ima poseban odnos s njima.

Od štenadi, bila su četiri mužjaka, uspavana u hladu šljive, od kojih je jedan odmah ustao da nas pozdravi i pridruži nam se. Dali smo mu ime Džo, imao je dva mjeseca, bio je težak dva i po kilograma. Danas mu je jedanaest mjeseci i težak je preko trideset. Mama mu kuha svake sedmice, kao i prijatelji koji često šalju hranu ili kosti. Dobio je ime po Joeu Strummeru, mada svi misle da je po Joeu Bidenu, što je isto kul. I promijenio mi je život na neki dobar način. Oni koji imaju pse znaju o čemu govorim. Sva ona svakodnevna briga: izvođenje, čišćenje, hranjenje, istrčavanje… se vrati bezuslovnom ljubavlju. Pas, za razliku od čovjeka, čitav svoj kratki vijek ostane odan i vjeran prijatelj.

Nedim Zlatar


Rodić: Šaman
Dizdar: Molitva
Sijarić: Bihorci