foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Na Putu

Kratke poučne priče karakteristične su za usmena predanja, pogotovo u mističkim tradicijama ili budizmu. Odsustvo pouke bude pouka sama, i imaju svrhu da olakšaju teret koji mi, danas živi ljudi, svakodnevno a često i nesvjesno, nosimo kao teško životno breme.

Jedan od važnih budističkih učitelja je bio Huang Po o kome se malo zna, koji je u Kini prije nekih 1200 godina podučavao Put duše – Tao. Postoji priča o njegovom odnosu prema pisanju o dogmi: Jedan učenik je donio zapis na papiru o svom shvatanju Puta. Učitelj je papir okrenuo naopako i spustio na pod bez čitanja. Nakon nekog vremena upitao je učenika – Da li shvataš sad? Učenik je odgovorio – Ne. Huang Po je pojasnio da kada bi Tao bilo nešto što može stati na komad papira, ne bi bilo potrebe za učenjem i praćenjem Puta.

Knjiga na kojoj stoji njegov potpis Učenje o prenošenju duha je ustvari niz bilješki koje su napravili njegovi učenici, o svom učitelju i njegovoj disciplini, i dijalozi koje su međusobno vodili. Jedno od osnovnih pravila zen budizma glasi: Dvije su greške na Putu: 1. ne pratiti Put i 2. ne pratiti Put do kraja.

Koan

Koan je kratka forma zagonetke bez rješenja, priče u kojoj logika ne pomaže, a vodi prosvjetljenju (satori). Naprimjer:

Živio zen majstor Riokan skromnim samotnim životom u planini. Jednu noć mu u kuću uđe lopov. Kada je vidio da nema šta da ukrade, lopov se razočarao. Riokan se vratio kući i zatekao lopova, te rekao: Prešao si dug put da me nađeš, ne bi trebao otići praznih ruku. Evo, uzmi moju odjeću, to je sve što imam. 

Lopov se iznenadi, zgrabi onu odjeću i pobježe u noć. Riokan se okrenu prema Mjesecu i reče: Jadnik. Volio bih da sam mu mogao dati ovaj Mjesec.

Iz doba predsokratovaca najznačajnija imena sličnih formi su Zenon i Ezop. Zenonov paradoks o Ahilu i kornjači u kome Ahil nikada ne može sustići kornjaču u trci, je inspirisao Lewisa Carolla na kratki zapis iz 1895. pod nazivom Šta je kornjača rekla Ahilu, alegorijski dijaloški tekst o osnovama logike. U ovom paradoksu kornjača pri startu ima izvjesnu prednost nad Ahilom, koji je prirodno brži od nje. Međutim dok Ahil dođe do cilja, tj. tačke iz koje je kornjača krenula, ova će već stići do jedne tačke ispred te, i steći novu prednost, i tako u beskonačnost. U Carollovom dijalogu kornjača također pobjeđuje u debati, iznoseći argumente koji metaforom podsjećaju na paradoks ovdašnjeg državnog sistema, beskonačni krug u kome se argumenti smjenjuju unedogled, kako nikad ne bi došlo do rješenja.

U sufizmu najpoznatiji je Rumi, a jedna od priča koju pamtim iz Mesnevije je o anđelu smrti Azrailu i čovjeku koji treba da umre:

Jedan običan čovjek došao je u posjetu kod Sulejmana pejgambera u smrtnom strahu i rekao: Gospodaru, Azrail me pogledao a pogled mu pun srdžbe i bijesa. Sulejman mu reče: Ako šta tražiš od mene, traži. Čovjek mu odgovori: Naredi vjetru da me odnese u daleku zemlju Indiju, da me od smrti spasi. Sulejman naredi vjetru da odnese čovjeka u daleku zemlju Indiju. Sutradan za vrijeme susreta Sulejman upita Azraila: Juče si oštro pogledao onog muslimana da je ispustio krik iz duše? Azrail odgovori: Kako bih ja nekoga mogao srdito pogledati? Samo sam se začudio jer sam ga vidio ovdje, jer meni je istiniti Bog naredio da mu uzmem dušu još danas, u Indiji. Da ima stotinu krila, pomislio sam, ne može stići u Indiju.

U svojoj knjizi Duh i život, Karl Gustav Jung govori o njemačkoj riječi Geist iliti duh kao o stavu. Rđav stav ili zao duh nije produkt volje, već više rezultat psihičke infekcije od okoline. Jedan loš učenik može da pokvari atmosferu cijelog razreda u škodnom duhu, ali i obrnuto – dječije vedro raspoloženje će razvedriti tmurnu porodičnu atmosferu. Poučna sentenca koja može biti otjelotvorenje stava je po pravilu rezultat velikog iskustva, zbir zaključaka i pogleda, zgusnutih u nekoliko riječi. Ovo donekle objašnjava porijeklo mnogobrojnih kratkih mudrih priča u različitom duhu, mogu biti naklonjene odricanju od materijalnog ili pomirenju sa smrću, ali kako će koja uticati na naš život često je pitanje okolnosti a rjeđe izbora.

Bubnjarski zen

Sagledavajući svoju ulogu bubnjara u bendu, kao temelja onoga što čini damar pjesme, shvatam da sam tek u kasnim dvadesetim, svirajući koncerte, otkrio da pulsom jedne noge kontrolišem tempo i pronalazim sinkronicitet sa bendom i publikom. To stanje, na prvu ne dozvoljava objektivni doživljaj pjesme, već skreće pažnju na ritam pokreta uz svirani komad koji se dovodi u harmoniju sa disanjem. Impulsi koji dolaze nakon toga, iz ruku, samo prate ovaj tempo u formi koja je najbliža plesanju. Ritam kreće iz nogu, penje se u ramena i ruke, i kroz zglobove završava u vrhovima prstiju, ispaljuje se u eter takoreć. Ako se uspije postići sinkronicitet i dinamika, samo sviranje postaje organski dio pjesme i prestaje biti udaranje akustičnog instrumenta, postaje pjesma sama, njen dah. Zamišljajući da povlačim paralelu, nadolazim na sljedeći zapis:

Pitao gospodar svog roba jednog dana: čovječe, zašto ti mene služiš svaki dan već godinama? Zašto donosiš stvari po mojim naredbama, zašto ideš kuda ti ja kažem, radiš ono što ti ja govorim? Zašto me služiš, čovječe?

A sluga mu odgovori: Kako možeš znati, gospodaru, ko koga služi? Ja tebe, ili ti mene? Ako je moja svrha da budem ovdje i sada, onda, gospodaru, ti služiš mene, kako bih ja ispunio svoju svrhu.

Naravno sviranje bubnjeva je specifično sretna situacija, dok je taj zen balans sigurno teže postići u saobraćajnoj gužvi ili kakvoj traumatičnoj situaciji. Odsustvo misli je također ključ za postizanje cilja, što je već teži zadatak. Kaže se da kada se misli javljaju, onda se i stvari jave. Kada misli iščeznu, stvari iščezavaju. Tako i zablude i brige. Mogućnost prisustva u sadašnjem trenutku, bez osvrta na prošlost ili zabrinutosti za budućnost, je jedini mogući trenutak u kome se ova sloboda nalazi. Zato misticizmi i duhovne dogme često pronalaze put kroz praksu meditativne muzike, jer je pogodna za ovo stanje koje se lakše postiže koncentracijom na zvuk i trenutačno sviranje ili mantranje.

Postići zen balans u svijetu kakav je, pogotovo u državi kakva je, čini se u najmanju ruku nemoguće, apsurdno, s lakoćom se može ismijati svaki pokušaj. Znam svoj put zena: nakon jutarnje kafe pokušavam raditi jogu uz frekvencije ljekovitih posuda, onda meditiram, spremim se, izađem, sjednem u auto, pustim klasičnu muziku, mirno dođem do prvog semafora gdje moj zen obično doživi prvu koliziju sa ćorsokakom surove realnosti nakon čega se rasprši u paramparčad uz zvuk automobilske sirene. Dakle, može trajati donekle, dok ne dođem u punu interakciju sa svijetom oko sebe. Nekad mi se čini da ovdje važe neka sasvim drugačija pravila.

A za kraj, jedan lokalni haman koan:

Bio jednom jedan čovjek pa sve halalio. Šta god mu neko uradi nažao, on kaže – nema veze, nek je. Ovaj ga opali po ušima, on kaže – nema veze, nek je. Onaj mu pare ukradi, ovaj opet ništa. Neki mu posao pred nosom odnese, kaže on – nema veze, nek mu je sa srećom. Onaj mu ženu osramoti i djecu naruži, on opet ništa. I tako sve do jedan dan kad je umro. A onda se na dženazi iskupilo svih ljudi koji su ga znali i još onih koji nisu, pa hodža upita njih: hoćete l mu halaliti? I svi u glas odgovoriše: hoćemo!

Nedim Zlatar