foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: April

Drž se Wagnera, trebaće nam soundtrack apokalipse. Trube nebeske, rogovi ko planine veliki, rekao sam mu, znajući da će razumjeti samo ono prvo.

Nacionalizam? Ma jok, nije ovdje. Srpski, hrvatski, koji već? Ne, nije… Otkud vam ta riječ? To su naši susjedi, vidite mi imamo dvije riječi u upotrebi: ako izgovorimo zapadnu, susjed, to je formalni oblik poznanstva, ako pak upotrijebimo varijantu komšija, ona već označava prisniji odnos. Riječi koje vi koristite trebalo je zakopati davno. So, what do they fucking want? E, nemam pojma, nemoj mene pitati, ja sam ti ovdje od pamtivjeka, tako ti je. Interes, šta li? Nešto ih interesuje, sad šta, ja ne znam tačno. Mogu nagađati, ali nije to to. Bolje da čuješ iz njihovih usta. Evo pitaj (pokažem sa brda rukom prema postrojenjima). On: What do you want? (odjekuje kroz dolinu u noći). Otamo tišina. Vjetar huči, poneki pas zalaje. On opet (sad puno glasnije i malo izraženijim holandskim naglaskom): What do you fucking want? (ant, ant, ant… sad se čuje i jeka kao u filmovima). Otamo opet huči.

Ništa.

Povukoh dubok dim tako da mi se zamantalo, prijalo je uz tišinu. Ipak i ona može biti sablasna ako se nalaziš u blizini stratišta, a u ovoj zemlji na svakom su koraku. Većina starih fabrika ima krvavu priču. Zar nije to čudno? Izgovorio sam naglas samo ovo posljednje, tako da je on odgovorio nešto u vezi tišine. Rekao sam kako bi trebalo sve pretvoriti u muzej i onda naplaćivati karte, zaradilo bi se. It's spooky, reče on. Sablasno, rekoh naučivši ga novu riječ. Povukao sam još jedan dublji dim i dodao mu džoint, dobro motaš. Dobro smo svirali, nisam očekivao onako dobar zvuk tamo. Bilo je desetak ljudi, možda i više. I dvije raskalašene Francuskinje, valjale su se bose po podu kad smo otišli, kod wc-a, gdje je najprljavije, valjda umorne od puta, plesale su sve vrijeme. Bile su jedine žene na svirci. Muškarci su stajali za šankom i gledali njih dvije. Kako ljudi ovdje žive, pitao je. Zar su pustinje moguće danas, pomislio sam. Ovdje se umire… rekao je pjesnik, a pjesnici su često u pravu. Nije stigao opjevati dječaka koji ustaje iz gomile mrtvih i dozivajući oca u šoku pruža ruke ubicama da ga uzmu u naramak. Jedini preživjeli. Ne znam kako se živi sa takvim sjećanjem i da li ga je moguće opjevati. Svirka u pivnici.

Gradovi su najljepši kad spavaju.

Čovjek je sagradio taj hotel golim rukama, odnoseći staro željezo i namještaj. Drago mi je da se obogatio, nije nikog ubio. Oni tamo su naplaćivali mrtve, po glavi, nije im dugo trajalo, smrt je tada bila jeftina. I oni imaju hotele sa puno konkurencije i malo slučajnih susreta, gdje je cijena sobe uključujući saunu i bazen, veća od života. Ali nemaju još turista koliko su namjeravali. Nisu predvidjeli migraciju. Jesu sale za vjenčanja, iako su ona sve rjeđa u posljednje vrijeme, raskošna, stroga, krvava i nemilosrdna. A tek noć… kada se vidi da svaka dvadeseta kuća nije napuštena ili ubijena – sve ide u prilog tišini, na koju se lako navići u par dana. Grad ide uzbrdo i neugodno nasmiješeni policajci patroliraju pustahijom. Njemački kulturni ataše se dobro držao, platio večeru umjetnicima u potrebi, pogurao lokalnu ekonomiju, zalizani žuti mladić iz bogatog švapskog predgrađa, na kraju svijeta. Rudnicima se niko nije bavio, već samo kulturom, koja nikad nije imala misterioznije lice. Smrt ili život? Etnički čisto.

Pomišljam da se samo spakujem i odvezem kući, tek je ponoć, ipak nakon premišljanja poželim da ostanem još koji dan. Jutro je puno magle i rose u zraku, niko nije budan, svi su preživjeli. Jonas, slobodni duh sa tubom, ostaje u svom dnevnom boravku, kombiju sa studiom, krevetom i sudoperom, da živi još nekoliko sedmica u okolnoj prirodi. Otišao je svojim putem, prije doručka, prije nego sam stigao da mu kažem da tamo vrvi od masovnih grobnica, i da će gdje god da stane prespavati, biti na mjestu one priče. Što će ispasti povoljna okolnost za njega, jer javio se u neka doba, sretan. Nesvjestan gdje je bio. Niko mu se od duhova nije ukazao. Za njega je to samo tamo neka Srebrenica. Još uvijek ne zna za onog dječaka koji pruža ruke ubicama.

April je u Ruandi mjesec sjećanja, ovdje goveđa zima snijegom pokrila obeharala stabla ko u starim pjesmama. Oduvijek joj se čudimo, ibretimo. Iznenadi nas, iako je svake godine tu. Ko smrt.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Hiljadu brda
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Crne rupe
Zlatar: Sazrio kašalj
Zlatar: Pismo Zlaji
Zlatar: Kad sam bio mali
Zlatar: Umjetnost odustajanja
Zlatar: Žitelj zatočeništva
Zlatar: Zabluda nedjelje
Zlatar: Prvi bubanj
Zlatar: Nostalgija
Zlatar: Šta bi rekao Kafka?
Zlatar: Talac u Berlinu
Zlatar: Afrika, drugi put
Zlatar: Na rijeci
Zlatar: Zvuk tišine
Zlatar: Babo
Zlatar: Sedmina
Zlatar: Za Bajram
Zlatar: Posveta
Zlatar: Damir i bicikl
Zlatar: Padaju maske