Ponekad, ako se usudiš da skočiš sa litice, poletiš.
Prije dvadeset i nešto godina pojavila se tehnologija kućnog muzičkog studija, i umoran od smucanja po podrumima i natezanjem sa muzičarima rokerskog životnog stila, odlučio sam da prekinem dotadašnji put bubnjara sa punk, rock i blues bendovima, i da uzmem stvari tj. instrumente u svoje ruke, te počnem praviti muziku koju sam čuo u svojoj glavi. Zajedno sa bubnjevima, učio sam svirati gitaru, čarkao bas i snalazio se na klavijaturama, tako da sam uspijevao sastaviti neku cjelinu od segmenata koje bih nabadao i slagao otkrivajući mogućnosti digitalne manipulacije zvukom u jeku rađanja nove elektronske muzike. Jedna od prvih numera koje sam snimio je Loza, koja je nastala kada sam jedne večeri gradom lunjao sa Adnanom Šaranom, pjevačem grupe Skroz. Tada malobrojne kafane su bile zatvorene, i naše smucanje se okončalo ispred posljednjeg utočišta, kultnog FIS-a, koji je tu noć također bio zakatančen. Ostali smo stajati na ulici pjevušeći i lupkajući po koljenima, sa još par poznanika, željni zabave i muzike. Šaran je zapjevao Hej mala malena… od Džeja Ramadanovskog, i ja sam prvo u glavi, onda na koljenima, čuo drum'n'bass ritam i odlučio da je snimim.
Nekoliko dana nakon toga, u podrumu vatrogasne brigade, gdje sam imao prostoriju za sviranje, na posuđeni portabilni mini disk (Feđa Ceribašić, hvala) sam snimio nekoliko tejkova bubnjeva, sa jednim poprilično primitivnim mikrofonom koji sam tek kupio, za sto njemačkih maraka. Presnimio sam bubnjeve u kompjuter, napravio loopove u bizarnom tempu 168.754 BPM, u tadašnjem softwareu Acid, zatim posudio bas gitaru od druga Rokve (basiste Siktera) i usnimio par dobrih tejkova u nekoliko dana. Konačno sam zvao druga Esada (gitaristu Siktera, koji me učio od petnaeste godine da sviram gitaru ili klavir) da odsvira na akustari pomenutu temu, imitirajući tamburu, i zabiberi instrumentalni dio svojstvenim solom, za koji je majstor. Šaran je snimio vokale u mojoj tijesnoj spavaćoj sobi, ležeći na krevetu, sa pomenutim jeftinim mikrofonom, i zvučnicima od porodične stare muzičke linije. Trebalo mi je sigurno godinu da završim Lozu – što bi rekao muzički heroj Rick Smith, jedan od pokretača Underworlda: Svaki stoti pokušaj u studiju je uspješan. Dodao bih još i: Nikad nećeš biti siguran da li je uspješan ili ne.
Zadao sam sebi cilj od pet numera, objedinjenih video prikazom – htio sam za diplomski rad kod profesora Tvrtka Kulenovića, uz esej, napraviti audio-vizuelni dodatak: kratki muzički film od pet priča na temu “Transformacija hermetičkih mitova u digitalne medije”, konstruisan kao video prikaz jedne duhovne transformacije lika u potrazi za kamenom mudraca, tj. alhemijska transformacija sa najviše korištenim hermetičkim motivima u književnosti. To mi je bilo opravdanje za prekratak diplomski od deset stranica – norma je bila najmanje dvadeset, tako da je moj prilog, scenarij za video, bio uvažen kao sastavni dio diplomskog rada. Zamislio sam nešto poput Alan Parker/Pink Floyd filma Zid, bez dijaloga, ispričan muzikom, gdje lik prolazi agoniju transformacije, tražeći ono što ne može biti nađeno, samo arhaično mistificirano u sadašnjosti, i bez motiva rata (jer to je teško snimiti). Jedna od osnovnih referenci mi je bio mit Fausta. Zvučalo je poprilično jednostavno, ali i apstraktno, i moj cijenjeni mentor profesor, koji će me evo inspirisati zauvijek, mi ja dao vremena koliko želim, zadovoljan zabavnom inovacijom koju sam predložio, pohvalivši je kao genijalnu. Naravno, nisam bio svjestan da će mi trebati više od godinu dana da ostvarim ovu viziju, niti da će moje preuzimanje diplome biti ovako otežano i odgođeno sopstvenom nepromišljenošću. Podigao sam sebi ljestvicu previsoko. Nisam znao kako da ostvarim ideju.
Kako u to doba nije bilo puno nas koji se bavimo kućnom audio produkcijom, do mene je došao upit da predam svoje demo snimke za potencijalnu kompilaciju tadašnje muzičke elektronske scene pod nazivom Bosnian Electronic Soundscapes. Ne očekujući ama baš nikakvu povratnu informaciju, predao sam par snimaka drugu i starom muzičkom posredniku, kolegi Samiru Čuliću, i onda upoznao inicijatore kompilacije Edina Zubčevića i Đanu Karavdić, koji su godinu ranije pokrenuli labelu Gramofon, i predložili mi da objave EP. Rezultat je bio prvo izdanje Basheskia, Postcard from Sunny Neighbourhood, a kako je ideja vizualizacije pjesama išla u prilog izdanju, jer bi pjesme dobile i spotove, čitava stvar se realizovala poprilično uspješno, za to doba, kada se spotovi nisu snimali tako lako. Sa pionirskim entuzijazmom svih koji učestvuju, od glumaca, kamermana, montažera… koji su radili iz želje da nešto naprave, što će reći, bez plate, uspješno smo sastavili naumljeno.
Video realizacija je ostvarena zahvaljujući produkciji Pro.ba, koju su tih godina osnovali Amra Bakšić, moj brat Enes, sa videografima Timurom Makarevićem i Eminom Kujundžić. Da nije bilo njihove kreativnosti, entuzijazma i pomoći, kao ni glumačke ekipe Senada Alihodžića, Ane Vilenice i Jelene Kujundžić, i muzičke ekipe, uz čiju pomoć sam završio pjesme za EP, Imelde Ramović i Jelene Milušić, ovih spotova i pjesama ne bi bilo. Tada je velika stvar bila objaviti CD, i dizajnersko rješenje za njega, i meni do danas jedan od omiljenih vizuelnih prikaza Sarajeva, poklonio je naš drug, hermetični i samozatajni jedinstveni umjetnik Mirel Hadžijusufović. Da nije bilo Gramofona, ne bi bilo ni Basheskije.
Pokretačka energija i stvaralaštvo Gramofona sigurno zaslužuju knjigu, veću posvetu od jednog teksta. Ove godine slave dvadeset godina stvaranja. Pomenuću samo neka od imena sa scene koji su svoje početke i mjesto našli u Gramofonu: Adi Lukovac, Zoster, Dubioza Kolektiv, Emina Zečaj, Damir Imamović, Božo Vrećo, Halka, Validna Legitimacija, Amira Medunjanin, Adis Sirbubalo, Zanin Berbić… uostalom dovoljno je hronološki pogledati katalog i uporediti sa razvojem scene.
Zahvalan na prilici, prijateljstvu, inspiraciji, logistici, višesatnim sjedeljkama, umirujućoj tišini, redakturama i lekturama, idejnim rješenjima… čestitam dvadeset godina Gramofona. Želim mir, uspjeh i beskrajan procvat naslijeđa, koje zajedno sa Jazz Festom Sarajevo i ovim portalom, ima još puno toga da ostvari.
Posvećujem ovaj tekst uz veliku zahvalnost profesorima i mentorima sa kojima sam imao inspirativan studij komparativne književnosti, koji su velikodušno dočekali nespretnu i naivnu kreativnost, često progledali kroz prste studentskom kampanjstvu i poticali da se nešto novo rodi: Nirman Moranjak Bamburać, Kemal Bakaršić, Marina Katnić Bakaršić, Muhamed Dželilović, Dževad Karahasan, Ivica Pinjuh, Lamija Hadžiosmanović, Senada Dizdar.
Hvala vam.