foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Mentalno zdravlje

Naletih slučajno na tužnu vijest o smrti novozelandske biciklistkinje Olivije Podmore u dvadeset četvrtoj godini života, te iz članka, iako se ne navodi direktno uzrok njene smrti, shvatih da se vjerovatno radi o samoubistvu, jer tekst spominje mentalno zdravlje, termin koji se često javlja uz pritisak koji podnose današnji sportaši. Taj pojam nerijetko srećem, i moram priznati da mi je kontekst često pogrešno ili površno objašnjen. Nesretna sportistkinja je ostavila oproštajnu poruku: budite ljubazni jedni prema drugima. Iz ovoga sam zaključio da je mogla biti osoba izražene empatije i jedna od onih koji se nisu mogli nositi sa ružnim licem svijeta, ljudske vrste.

Poznavao sam pet osoba koje su napustile ovaj svijet svojom voljom. Nijednu dovoljno dobro da bih mogao sa sigurnošću zaključiti uzroke njihovih odluka, ali da se većina nas može poistovijetiti sa tim osjećanjem, željom za napuštanjem svijeta ovakvog kakav je, nešto je što mogu slobodno zaključiti sa životnim iskustvom. Ni za jednu od tih osoba ne bih ni u snu mogao pomisliti da su spremne na tako nešto, ne mogu dokučiti njihov povod, osim slijepog nagađanja, koje je primjenjivo na većinu ljudi koje poznajem, dakle ništa što se usko odnosi samo na njih. Također, te osobe su potpuno različite, dolaze iz različitih sredina i pripadale su potpuno različitim svjetovima, i načini na koje su okončale svoje ovozemaljsko lutanje (zar ne lutamo svi?) potpuno su različiti.

Ono što je zajedničko kao posljedica koju nosi njihova teška odluka je to da ih se rijetko spominje i da se o činu samoubistva veoma malo priča. Taj tabu me moram priznati mori, ne samo zato što sjećanje na drage osobe treba da živi, već zato jer pokušavam da shvatim kako je došlo do tog tragičnog ishoda. Kada pokušam započeti razgovor sa nekim o tome, obično se skrene s teme vrlo brzo ili se pak razlozi nađu u nekim slabo utvrđenim faktima, tipa zamršeno odrastanje, istorija mentalne bolesti u porodici, jadna finansijska situacija, i nikako da povjerujem u to. Nelagoda razgovora na tu temu je izražena i shvatljiva, (nisam nimalo imun, štaviše), ali možda te osobe ne zaslužuju prešućivanje. Mislim da mi koji ostajemo sa upitnikom iznad glave ili još gore sa osjećajem krivnje, trebamo više objašnjenja.

Kad kažem objašnjenja, ne mislim na detalje samog čina, jer to je ono prvo o čemu pričamo, ti detalji su obično još više zbunjujući i često nas odvode dalje od istine nego što nas primiču odgovorima. Teško je prihvatiti da je neko nježan ili vedar koga smo znali spreman na izuzetnu brutalnost prema sebi, ili da uopšte ima neki crn pogled na život, jer skoro pa uvijek samoubistvo bude naprasno i neočekivano, samim tim neobjašnjivo, neshvatljivo. Naravno, može se odmah reći: ko smo mi da išta znamo? Ko nam daje autoritet da znamo ili tvrdimo išta o tim ljudima i njihovom postupku, da ih pokušavamo razumjeti, ko smo mi da sudimo? Ali upitnik neće tek tako otići, niti osjećaj krivnje, misao da smo mogli nešto učiniti kako bismo spriječili tragediju, pogotovo ako se radi o onima koje volimo.

Ne mislim da ima išta “pokvareno” u ljudima koji sebi oduzmu život, ne vjerujem da oni imaju problem sa mentalnim zdravljem, više smo mi koji trpimo ovakav svijet “u krivu”, jer je stvarno jedno ružno mjesto – toliko mržnje, nepotrebnih smrti, licemjerja, gluposti, djeca umiru svaki dan od gladi, žeđi ili izlječivih bolesti, dok se bogati iživljavaju, zbog religije ima toliko patnje i ratova, mnogi oko nas su veliki lažovi i manipulatori, često oni najgori prolaze najbolje, nevini ispaštaju, sve se vrti oko novca, rasizam, nacionalizam, homofobija, primitivne dogme… lista je beskonačna – lako je pomisliti da je upravo ovo pakao. Ljudi koji saosjećaju imaju teške dane pred sobom, ali nikako ih ne treba sažalijevati, jer to ih čini ranjivijim. Mislim da je potrebno samo malo osluškivanja. Treba nekad prestati davati upute nekome i saslušati šta imaju da kažu.

Ne znam šta je to u ljudskoj prirodi što mnoge tjera da se naslađuju tuđom mukom. Smrt nas također uzbudi, pogled na kakav krvav brutalan čin pokreće adrenalin. Nisam poznavalac humane prirode da mogu dati zadovoljavajuće odgovore, ali sam zbunjen i sàm posrćem u sličnim ovim stanjima.

Neki filozofi predlažu tri rješenja za ovaj problem: asketizam, saosjećanje ili umjetnost. Asketizam je odricanje od ovozemaljskih užitaka, hrane, opijata, seksa… za što većina nas nije dovoljno disciplinovana, niti željna aktivno praktikovati. Saosjećanje opet podrazumijeva da doživljavamo stvari i bića oko nas kao da se nama dešavaju, što opet zahtijeva jaku volju, toleranciju i konstantnu prisutnost u konceptu. Treći način je opet najlakši, zbog čega svi volimo i cijenimo umjetnost i doživljavamo je kao bijeg od surove realnosti. Ali nije najbolji slikar onaj koji najdostojnije naslika cvijet pred sobom, već onaj koji uspije kistom opisati doživljaj cvijeta, njegovo značenje, što nekad može biti tragično. Muzika je po mnogima najviši oblik umjetnosti jer ima univerzalni jezik i nije ograničena prostorom, samo vremenom (s čim se ne slažem – i nemojte misliti da uzimam sebi za pravo da debatiram sa pametnijim od sebe, samo onako kao muzičar kažem, jer muzici su potrebni uslovi kako bi se realizovala u punoj snazi. Živimo u stvarnosti zagađenoj bukom koju često i ne primjećujemo, od saobraćaja, telefona, muzike iz okolnih objekata, bezbrojnih ekrana koji nas okružuju, beskonačnog žamora ljudskog razgovora… a preduslov za muziku je tišina, nešto što nije lako naći ili postići danas, kako je to nekad bilo, kad je svijet bio mnogo tiše mjesto).

Danas smo možda više nego ikad podložni neutaljivoj gladi, nikad nam nije dosta, moramo imati nove modele telefona, odjevnih predmeta, automobila… iako starim ništa ne fali. Tako se borimo, stremimo da zaradimo više para, kako bismo otputovali negdje, kupili “nešto što ovdje nema”, doživjeli nešto što nismo dosad, kako bismo pokušali začepiti rupu tog nezadovoljstva, i naravno nikad ne uspijevamo, jer taj osjećaj ne odlazi šopingom, uopšte nisu stvari u pitanju, već mi i naša htijenja, što marketinška paučina u kojoj smo zapleteni vrlo dobro zna i iskorištava.

Mentalno zdravlje je vrlo osjetljiv pojam, čini se da u današnjem kontekstu ljudi sa većom empatijom imaju manjak istog, dok bullyji, oni koji vrijeđaju ili su otporni na uvrede su ”zdravi”. Za njih se kaže da su “jači”. Tu ostajem zbunjen. Za čin poput samoubistva je ako ništa potrebna ogromna snaga i hrabrost, a za empatiju, emocionalna inteligencija, što može biti iscrpljujuće. Za izrugivanje ili manipulaciju potrebno je puno manje, a i lakše je.

Odrastajući u ovoj sredini često mi je govoreno da šutim (ta ti znaš… i sl.) i svi smo prolazili to, jer ovdje (mislim na Sarajevo) je sasvim normalno nipodaštavati, ponižavati, mnogo normalnije nego ohrabrivati ili voditi produktivan razgovor, to je sarajevski stereotip. Kao muzičaru to iskustvo mi je bilo još intenzivnije, jer muzičari će se rijetko međusobno hvaliti, prije će se ogovarati ili ignorisati. Nisam nailazio na puno podrške u toku odrastanja kao bubnjar, više na izrugivanje ili ponižavanje, što je opet uzrokovalo da imam taj neki oklop oko sebe. Ilustracije radi: sa nekih devetnaest godina sam zasvirao bubnjeve u sesiji u starom FIS-u, sa starijim, afirmisanim kolegama. Jedan od njih Mića, M. V., stari roker, koga sam smatrao “legendom” se u jednom trenutku okrenuo prema meni (tačnije kad sam napravio “prelaz” koji on ne podnosi u aranžmanu), primakao se na desetak centimatara od moga lica i krenuo da urla, pljujući mi u lice alkoholnim zadahom: Jebem li ti majku da ti jebem, kako to sviraš da ti majku jebem… 

Nisam bio previše povrijeđen, što me evo danas pomalo iznenađuje, valjda jer mi takav grubijanski odnos nije bio ništa nepoznato, viđao sam i prije slično. Da danas doživim tako nešto, vjerovatno bih ga opalio palicom po glavi, ali sam tada poslušno sišao sa bine, priznajući sam sebi da ne znam svirati. U doba mog odrastanja, takve stvari nisu bile šokantne, već sasvim normalne za sarajevsku rok školu. Nakon toga nisam sa entuzijazmom tražio mjesto bubnjara u nekom od bendova, čak i u onima u kojima sam svirao često sam to radio nesiguran.

Moje zglobove krase ožiljci, priznajem jedan sam od onih koji su nanosili štetu svome tijelu u zanosu mladosti i pijanstva, nekad u osjetljivim ranim dvadesetim, misleći kako ovaj svijet jednostavno nije dovoljno dobar niti će ikad biti. Danas sam roditelj i hvala svim silama da sam još uvijek tu i da gledam stvari drugačije, više nisam ja najvažniji niti moje nezadovoljstvo, iako je ono prisutno, što valjda nekad pređe u muziku ili tekst. Nepravdu vidim kao i dosad, samo sam naučio živjeti s njom, otupio valjda ili nalazim ventile. Ne znam. Ne želim da znam. Nekad je najgore sebe poznavati.

Za kraj ću citirati druga Mehmeda Begića, pjesnika koji je jednom napisao kako nam se besmrtnost oduzima u dvadesetim:

Oproštajna

Sad bih se ubio
da me nije strah

Nedim Zlatar