Kad je Suharto srušio Sukarna, ubijeno je između pola i tri miliona ljudi, saznajem dok se pitam kako je moguća tolika oscilacija u broju ubijenih koji su bili nečija djeca, roditelji, sestre i braća, učenici i učitelji, pisci i pismonoše, ljubavnici… Niti sam svjestan svoje bezdušnosti dok pojačavam muziku u tom trenutku i razmišljam o bolu u leđima koji me muči danima. Kako sebično – pomisliti da ovu bol koju osjećam ne može shvatiti niko, kao što ja ne mogu shvatiti bol onih kojim je stavljena žica oko vrata, čvrsto stegnuta sa najavom kraja bez povratka. Pa se ipak pitam kako je biti iznemogao od straha, bola i umora, pretučen, čekajući u tišini mrak i kraj, nepravedan i neopravdan, konačan i bezdušan, bez Boga i ikoga, osim tupavih egzekutora, koji razgovaraju ili se smiju dok ubijaju, ili samo u tišini zure u prazno misleći kako je ubijanje težak posao, dok stežu žicu u naporu istrebljenja. Gdje su anđeli čuvari i da li se oni pojave nakon mraka, ili žive samo u strahu, nadi i suzama preživjelih koji znaju kakav je svijet ustvari? Onih koji se nikad neće pitati kako da ga promijene, jer znaju da to nije u njihovim rukama.
U svakom trenutku negdje se vodi rat, negdje neko nekog ubija, istrebljuje planski i sistematski. Svako ima neprijatelja, vjernici, nevjernici, istaknuti, suzdržani, crni, bijeli, žuti, crveni, šareni, sa zvijezdom, bez pruga, idealisti, moralisti, žene, muškarci, siročad, zbrinuti, uniformisani, neoznačeni, nomadi, starosjedioci, učeni, primitivni, siromašni, bogati, bezbrižni, zbunjeni i oni koji misle da znaju šta rade. Pleonazam postaju ubijeni, statistika za nenaučene lekcije magistra vitae, otkad je žitja i vijeka. Njihove smrti pokreću ovaj svijet, iako njihovi životi stanu. Niko ih nikad nije pitao da li žele da se njihova imena i bezimena posvete nečemu zbog čega su ubijeni, da se slave kao žrtve nekog novog pokoljstva. Žrtve će postati mučitelji, a bezdan ubilačkog prohtjeva, koji kruži od izvora kainskog do mora abeljskog, niko neće zaustaviti.
Kako dijete učiti o ratovima kad ih je beskonačan niz? Statistikom i datumima? Plastičnim oružjem i filmovima? Patriotizmom? Razlozima? Da li postoji ijedan razlog za smrt? Ja nemam odgovora na pitanje zašto, sem ljudskosti, bogopovezanim oblikom egzistencije, spasonošom i rak ranom nekad bogatog plavog i jedinog obitavališta. Priroda goni svoj tok što stavlja stvar na stvar, i nije nešto čemu ljudstvo sudit može. Može samo svojom magijskom kuknjavom prizivati đavoljiju svoju na uništenje onog što mu smeta, a njemu uvijek nešto smeta. Ruka je ono nebeska od kovanice salivena, što mesu daje cijenu za želudac prazan i još falusnu snagu mjeri projektilom nauma zlog. Hej, ti glupane, digneš li ikad pogled sa svog? Hoćeš ostat nakrmljen i napojen u pustopoljini koju tvoriš? Ljudovanje, ludom radovanje. Ono maše zastavom što se njiše krvlju namočena, svojim znakovljem, linijama uspravnim i krivim, misleć tupo da od njih lice je beskonačno. Draži mu je sašiven obojen skut od života svakojakog dišućeg, čuda jedinog, njemu badava skup. Smrt mu tuđa disport u kom se nadmeće, ideale tvori glupe, tuđom mukom kiti prsa junačka. Sa visine prstom prijeti, zaluđen da veći je od svih, on je velik, on može sve.
Da je srce kuća i dom, govori se od pamtivjeka, pa opet, mnoga su polomljena i mnoga se ruše svaki dan. Životi nebrojenih ljudi se nasilno gase u ime svetih principa koji dolaze odozgo. Preživljavanje, kao jedina šansa data u ovom životu, postaje prašina, nekom samo nečist koju treba istrijebiti, nekom tako glupom, da mu život ne znači ništa, sem sprovođenje neke ideje. Nek nas Bog sačuva od ljudi, pogotovo onih koji se na njeg pozivaju, slušaju vračevu instrukciju, vjeruju da ubijajući čine Njegov posao lakšim, kao da mu treba pomoć. Teško budali koja vjeruje budali, još teže pravednom zatečenom na putu.
Ne pita bez razloga dijete što sve stoji tako naopako. Ne odgovara mati bez razloga utjehom. Neznanje je dječija vrlina, koja se učiteljskom batinom utuče, kad ono iz naramka pređe u stroj, da služi onom koga ne bira.
Srce – kad ga okreneš naopako izgleda kao kuća.