Zlatar: Somun ili samun?

Tajna sarajevskih ćevapa

U našoj familiji Zlatar oduvijek se insistiralo da je somun samun, iako na svakoj pekari ne samo u gradu već i u susjednim državama piše somun, i često smo kritikovani zbog tvrdoglavosti. Ne znam zašto je to tako, niti želim da znam, nisam se latio knjige da tražim porijeklo naziva (što će se vjerovatno promijeniti u toku pisanja ovog teksta). Ima nešto misteriozno što mi se sviđa u toj nedoumici, zbog čega odlažem postupak provjere istinitosti i porijekla naziva tajne sarajevskih ćevapa.

Svoje prijatelje iz inostranstva na ćevape vodim u Peticu evo već četvrt stoljeća. Jedan od njih je gledao kako se peku ćevapi i pitao šta je tajna na šta je jedna kuharica odgovorila kako nema tu pameti: dobro meso i dobar roštilj. Druga je dodala: i dobar majstor. Meni je oduvijek bilo jasno da je to samun, ali nisam nikad to pomenuo nikome, do sada – smatram da je najbolje da svako nađe svoju tajnu tih ćevapa.

Moj otac Muhamed kupuje samune nedjeljom i na Ramazan svaki dan, i to samo na Golobrdici, iznad Logavine gdje je odrastao, gdje su, pored pekare na Alifakovcu, samuni najbolji i odakle se nabavljaju za najpoznatije ćevabdžinice Sarajeva. On ne priznaje nijedan drugi samun sem tog. Provjerio sam ostale pekare i njihove samune, ne bil vidio da pretjeruje, ali stvarno su ovi najbolji, barem meni.

Pamtim godine po razdobljima, postoji ono Prije i Poslije rata, ali čini mi se da se to promijenilo 2007. kad se rodila moja kćerka, i nedugo nakon toga, bio sam zaposlen kao lektor. Poprilično sam se dosađivao ali i patio sa ono malo tekstova najvećim dijelom zbog činjenice da volim poštovati tuđi dijalekat i jezik. Bilo je iskusnih novinara, koji su bili pismeniji od mene, ali zbunjeni novim lingvističkim reformama. Bilo je nezahvalno pokušati dati savjet nekome, tim više jer sam i sam teško prihvatao te nove reforme. U istom tom periodu sam prisustvovao predavanju lingvističara Midhata Riđanovića koji je tada rekao kako je lektor najgluplje zanimanje na svijetu. I sada se naglas nasmijem kad se sjetim kako je to izgovorio, i nastavio sljedećim riječima: Ko je on da mene ispravlja? Ako ja govorim kako govorim, ko je on da meni kaže da nisam u pravu? Pa valjda se zato maternji jezik zove maternji, jer te mater naučila da govoriš njim…

Nedugo nakon toga, ako me sjećanje ne vara, pozvan sam da lektorišem priče za knjigu “Bio je lijep i sunčan dan…” u izdanju MESS Sarajevo, gdje je materijal bio sjećanje na 2. maj 1992. kada je počela opsada Sarajeva, koje su napisali građani, dakle većinom ljudi koji se ne bave pisanjem ili pravopisom profesionalno. Ovaj nezahvalni zadatak je na neki način postao prekretnica u mom odnosu prema jeziku, tj. lektorisanju, i to pričom generala Jovana Divjaka, koji govori i piše pola ekavicom, pola ijekavicom. Takav šarm u jeziku bi bilo zločin lektorisati i prepravljati. Nepravilnosti su nekad najljepši momenti. Jezik su misli i osjećanja, ne samo riječi od poslaganih slova. Pravopisne nepravilnosti mogu biti i kontekst nad kojim standardna pravila nemaju moć.

Imam prijatelja koji se svojoj djeci obraća na hercegovačkom, dok mu ona odgovaraju na španskom, i u tom savršenom dijalogu, jezika od kojih jedan ne poznajem, savršeno čujem i razumijem svaku riječ, čini mi se da drugačije ne bi bilo moguće.

Imam sposobnost da odmah uočim pogrešno č ili ć, je ili ije, i naviku da čim sjednem u kafanu ili restoran, prvo što uradim je da na meniju sa stola uočim: domači, pileči, sendvić, sviježe, cijedžena, naranđa i sl. Valjda sam zato mislio da sam podoban za lektorisanje, ali isto tako sam mislio da ću teško postati dobar lektor ako ne pristajem na somun iako svugdje tako piše. Daleko od toga da sebe smatram dobrim lektorom, možda upravo suprotno, slažem se sa gospodinom Riđanovićem – ko sam ja da ikog ispravljam?

Mnogi ne misle tako, uključujući brojne Sarajlije koji gaje toleranciju u najvećem slučaju samo prema mostarskom, tj. hercegovačkom dijalektu. Sve ostalo “para uši”. Jezičku osudu u nekom intenzivnom obliku sam doživio možda 2004. godine kada je objavljen moj prvi muzički uradak “Postcard from sunny neighbourhood” – EP na engleskom jeziku. Od svih pitanja koja sam mogao zamisliti da bi mi neko mogao postaviti nakon toga, jedno, koje nisam mogao zamisliti je glasilo: Zašto na engleskom? I ponavljalo se često, a ja nisam imao spreman odgovor, najviše iznenađen neočekivanim upitom. Jedan kolega muzičar me pitao kako to da pišem muziku na engleskom a završio sam književnost na “našem”, nedugo nakon čega me je opalio šakom u zube, srećom bez ozbiljnih posljedica, dajući čist dokaz svog stereotipa rokera, da ne kažem muzičara. Shvativši ozbiljnost situacije, nadošao sam na odgovor: engleski je jezik na kome je bila sva muzika na kojoj sam odrastao i koju uglavnom slušam, engleski je jezik rokenrola, panka, grandža, bluza, džeza, kantrija, popa, fanka, hip hopa, diska i čega sve još ne. Nebitno što vlada svijetom, on je prije svega jezik muzike zadnjih stotinu godina.

Prije nego sam studirao komparativnu književnost, proveo sam par godina na odsjeku Romanistika, uprkos činjenici da nisam volio francuski jezik u školi i jedva da sam dvicu izvlačio. Naivno sam mislio da je to lingvistički studij romanskih jezika i književnosti (kako je i stajalo u opisu studija), da bi se ispostavilo da se, barem te 1996. radi o studiju francuske gramatike i pravopisa sa veoma malo latinskog i italijanskog i još manje književnosti. Jezik me tih godina postratne depresije najviše zanimao, ne znam zašto. Nekad tad sam došao na skromni zaključak da je akustička priroda jezika jedan od faktora koji određuju mentalitet i da se poznavanjem lingvistike može duboko prodrijeti u duhovnost ili psihu. Donekle sam bio u pravu, barem za svoje potrebe znatiželje, jer sam u te dvije mučne godine studiranja Romanistike, donekle uvidio kakvu strukturu jedna jezička grana ima. Po pravilu najmanje razmišljamo o svom vlastitom jeziku, misleći da ga najbolje poznajemo, uzimajući zdravo za gotovo, ali svakim danom kako godine prolaze, shvatam kako je on živ i kako se mijenja iz dana u dan, i kako je star onoliko koliko ja nikada neću imati vremena da se osvrnem na sve što me interesuje. Gramatika i pravopis su dosadni, ali neophodni.

Ostajem vjeran nepravilnostima i poštovanju tuđih jezičkih izbora, ona su bogatstvo, kao što ostajem vjeran svom pravopisu, jedinom kojeg znam od osnovne škole. Dobro je neko nekad napisao: ne rugaj se nekome sa akcentom, jer ta osoba vjerovatno zna jezik koji ti ne poznaješ.

Ostajem u redu za samune iako na tabli pekare piše somun.

***

p.s. Nisam mogao izdržati, pogledao sam u svog Klaića iz ‘74. i našao turcizam: somun – bijeli okrugli pekarski kruh, natrenik.

Pomislićete da sam se razočarao, dok vam ne kažem da sam našao i: samun – v. somun.

Nedim Zlatar


Latifić: Treba i s parama znati
Duraković: Mačka dubrovačka
Bauer: Ivica Budalica
Jakubović: Tavan