foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Crne rupe

Dođem da stanem u red da vadim ze ka izvadak. Red skoro do Radićeve, sto metara, rano jutro, hladno. Pitam čovjeka: jel ovo početak reda? Kaže: jest, jebem im majku. I ja progunđam nešto u znak odobravanja negodovanja i čvrsto zauzmem svoju poziciju. Red se ne miče, hladno je. Vadim knjigu Stephena Hawkinga. Ponešto razumijem. O crnim rupama. Prolaznici se ibrete koliko je dug red, čujem u prolazu: bože sačuvaj… organizovana država… ovdje sve funkcioniše kako treba… samo narod jebu… i slično. Ljudi u redu su nervozni, ljuti, smrznuti. Stariji i bolesni nemaju prednost. Kontam sve i da se nekim čudom dogovorimo, pa se svi zajedno sručimo na njih i otmemo im one papire, uzmemo za taoce dok ne poprave administraciju, ne bi se ništa promijenilo. Pisalo bi na vijestima i zaboravilo bi se nakon dvije sedmice. Još bi nam naplatili štetu, neko od njih bi bio dobar. Već sam jednom stajao u ovom redu oko sat i po, prije nekoliko mjeseci. Obično kod ulaza počne neka svađa ili neko ko je nervozan počne da psuje i naglas priča svoju tragičnu situaciju. Mito, korupcija, ovaj slagao, onaj ukrao, sud ništa… mjesecima čekam… godinama… nemam gdje živit… jebem im majku da im jebem… i slično. Nakon dva sata pročitao sam tri poglavlja, možda i pet. Dođem na red, na šalteru sam, dajem ličnu kartu i taksu. Kaže: gospodine, ispunite ovaj formular, to je zahtjev. Ja ispunim formular, vratim se na šalter. Kaže: gospodine, fali vam kopija lične karte. Ja opsujem, kažem nešto poput: nabijem vas na kurac. Pitam gdje se kopiraju lične karte, kaže: imate preko puta u Bibijaj kopirnicu. Zar je teško nabaviti kopir mašinu ili obavijestiti unaprijed o potrebnim papirima, recimo staviti listu na vrata ili prozor, pomislim. Odem u Bibijaj, stanem u red. Čekam. Dočekam. Da izvadim ličnu iz džepa – nema je. Jedan džep, drugi, pregledam sve u jakni, nema je. Pomjerim se iz reda da ljudi mogu dalje, tražim, nigdje lične. Psujem. Vraćam se prema Sudu, usput gledam po ulici ima li lične karte. Nema. Mislim kako mi se loše stvari dešavaju obično kad se naljutim. Dođem pred red, uđem preko reda, ljut sam, svi to vide, pitam stražara jel mi ostala lična, kaže: jeste, gospodine, eno je na šalteru. Kontam možda je onaj sa šaltera i vidio da sam zaboravio al se ušutio jer sam mu opsovao. Ja uzmem ličnu i vratim se u Bibijaj. Stanem u red. Čekam. Dočekam. Kaže ona u kopirnici: vi ste mi stoti sa ličnom danas. Vratim se u Sud, opet preko reda, krhnem onim papirom po šalteru: jel to sve?, pitam. Kaže: gospodine, niste taksu dali. Ja opet po džepovima pregledam, jedva nalazim markicu od pet maraka i predam. Pitam: mogu li dobiti uvjerenje do petka? – što je prekosutra. Ne može gospodine, tek utorak. Meni je rok za predaju petak, kažem ja njemu. Žao mi je, gospodine, utorak. Opet opsujem, kažem nešto kao: jebite se svi redom. Mislim kako ljudi nisu normalni kad podnose ovakvo maltretiranje. Onda odmah skontam, i ja sam taj koji trpi. Opsovaću, opaliti papirom po šalteru, ali ko da će to nešto promijeniti. Šta treba da uradim, zapalim nešto ili sebe? Dakle, nisam ni ja normalan.

U gradu je gužva. Odem pješke do druge kopirnice, biblioteke, nalazim Zupana u Dječijem odjeljenju, tražim Menuet za gitaru, kaže: nema. Traži po kompjuteru pet minuta, vruće unutra, nahajcali grijanje, znojim se, kaže: ima Manuet za gitaru. Kako god, kažem ja. Donosi knjigu odnekud, na knjizi piše: menuet, sa e. Šutim. Zahvaljujem se, idem do banke. Plaćam parking 12,5 maraka. Ne izlazim često iz kuće, čovjek bi pomislio da samo negativne stvari primjećujem. Mislim o crnim rupama. Kaže Hawking imaju te male, mini crne rupe, u teoriji, doduše, još uvijek nijedna nije pronađena. Kaže širi se. Kontam o gluposti ove države, i to je crna rupa, širi se glupanstvo kako raste. I guta sve u sebe, čisto uništenje. I dok raste i postaje veća, tako je i snažnija. Kaže Hawking da su ljudi dosad uspjeli da proizvedu samo destruktivnu komponentu svemira. Jedino što čovjek može da zaključi je to da je u neznanju. Tako on kaže. Isto tako da ako hoćeš da napraviš brdo i na njemu nešto izgradiš, moraš da iskopaš rupu. Sve ima svoj minus i plus. Kontam ako ovdje vlada tolika glupost, čisti minus, ima li igdje tog plusa, da li negdje čami sakriven? Važe li zakoni fizike u ovoj zemlji? Znam da oni trikovi za uspjeh ne važe. Kao vjeruj i ispuniće se. Možda je gravitacija malo jača na ovom dijelu planete, jer sve nekako ide teško, nikako da se pokrene, nešta sve vuče ka dole. Kad bi neko poput Hawkinga izučavao komponentu gluposti ove zemlje i njenih susjeda, šta bi otkrili? Novu česticu? Da li bi napravili najveći decelarator čestica na svijetu? Da li je svijet (pod ovim mislim na razvijeni dio) u tako dobrom stanju da može priuštiti da crna rupa zvana glupost cvjeta na ovim prostorima? Zar ne shvataju da ih može progutati? Zašto niko ne zaustavi deterioraciju? Je li to sad projekat od nekoliko hiljada milijardi dolara? Koliko godina? Vijekova? Generacija? Ima li nam spasa? To bih valjda pitao Hawkinga, ali sumnjam da bi on imao interes za ovo ovdje, gužva je, a i klima je loša, zrak pogotovo, i svi ti ratni zločinci i profiteri. I oni što sabotiraju državu. Imao bi on veselija posla, mada kad bi vidio situaciju na malo duži period, siguran sam da bi ga nešto uvuklo. Jest da ima prirode, ali ne zadugo, a i malo je to što je ima. Na turističkim fotografijama retuširaju hercegovačko zelenilo da izgleda austrijski ili švicarski. A tek biti građanin.

Svak tegli na svoju stranu, mora da je tenzija, ne miče naprijed, stoji, pati se. Opet mi pokazuju smiješna videa, recimo nepismenog premijera vlade koji baljezga neponovljive gluposti. Zar je to smiješno? Zar su još uvijek “oni” smiješni? Kaže humor nas je vadio iz najgorih situacija. Šta bi kad se ne bi smijao? Poludio bi. Možda smo odavno ludi pa se smijemo. I što najgora situacija treba da bude mjerilo ikakve vrste? Mislio sam da se može naći inspiracija, kao za scenarij ili slično, jer svaki svjetski tv scenarista bi smatrao blagom replike koje “oni” izgovaraju. Ali nije tako, jer nemaju osnovnu logiku. Izvučeno je iz konteksta, može biti smiješno samo ovdje, i nama. Ili tragično. Može i tragikomično. Nekom sa strane bi možda djelovalo nadrealno u najboljem slučaju. Ja više ne znam kako mi je, ustvari kao da je bitno, smijao se ili plakao, stajaćeš. U redu koji nije za bolje sutra, i naplatiće ti to. I prehladićeš se, kao što sam se i ja prehladio. Najgore je s nogu navuć. Opet su me koštali zdravlja. Jest patetično tako nešto pomisliti, al i to čovjek nekad sebi može da dozvoli.

Jedino što mi je popravilo dan je što sam pisao o tome kako je bio loš. Kaže Hawking da se danas pisanom riječju prenese nekoliko miliona puta više informacija nego putem DNK. Budućnost i evoluciju je teško zamisliti. Zato nemojte se ljutiti na svoju djecu što su puno na mobitelima. Tako je, jebiga. Vidjećemo na šta će. A i evolucija je dug proces, otegnut. Samo znajte informaciju da ako budete vadili ze ka izvadak da ste najebali. U petak vadim CIPS, idem na Biro, onda na Sud, sutra je neradni dan. U mene nema distinkcije između radnog i neradnog, svaki je radni, ili neradni. Kad me pitaju šta sam po zanimanju ne znam da odgovorim, počnem da se vadim, radim ovo, radim ono, šta god može platiti račune i moja leđa mogu podnijeti. Tako je oduvijek, nikad nisam razmišljao o penziji, zdravstvenom osiguranju ili stažu. U knjigama imam tri i po godine radnog staža iz biblioteke, televizije i studija za reklame, mada zarađujem od devetnaeste, to nigdje nije zapisano. Živim na crno u crnoj rupi, gdje nije sve tako crno kao što se čini. Tako me tješe, pa onda nasmijavaju govoreći da je još crnje nego što se čini. Ko će ti ga znat? Nije ni Hawking našao ono što je zamislio, što može dovesti do zaključka da nije bitan ishod, već put. Na prozoru smežuran krompir stoji, tri mandarine i jedna narandža, sedmicama. Treba više jesti voće i vitamine. I ne gledati reklame oko sebe, nekad su uvredljivo glupe. Ono kad te nerviraju rečenice koje počinju sa Ono kad. Treba ih izbaciti iz upotrebe, kao i one koje počinju sa Treba.

Stivene, reci nam, de, je li ovo zaista crna rupa u čemu smo?

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Hiljadu brda
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Sazrio kašalj
Zlatar: Pismo Zlaji
Zlatar: Kad sam bio mali
Zlatar: Umjetnost odustajanja
Zlatar: Žitelj zatočeništva
Zlatar: Zabluda nedjelje
Zlatar: Prvi bubanj
Zlatar: Nostalgija
Zlatar: Šta bi rekao Kafka?
Zlatar: Talac u Berlinu
Zlatar: Afrika, drugi put
Zlatar: Na rijeci
Zlatar: Zvuk tišine
Zlatar: Babo
Zlatar: Sedmina
Zlatar: April
Zlatar: Za Bajram
Zlatar: Posveta
Zlatar: Damir i bicikl
Zlatar: Padaju maske