Ako nismo u vezi ili ne živimo u porodičnoj zajednici – mora da smo nesretni i usamljeni. Ako smo sami kući, mora da nam je dosadno i da ne radimo ništa, imamo vremena napretek.
Samoća je oduvijek bila jedan od velikih ljudskih strahova. Ponekad se pakao prikazuje kao (zaleđena) pustinja. Vjerovatno je suvišno podsjećati da ova ideja dolazi iz arhaizma o zajednici kao jedinom mogućem obliku preživljavanja, ali evo podsjetićemo i na to da se “zajednica” kao pojam promijenila, kao i način života. Razlog ovom vidim u činjenici da je i danas samoća uglavnom pojam duboke nesreće.
U modernoj kulturi savjetovanja o zdravijem življenju pominje se pojam retreat koji označava povlačenje iz društvenih aktivnosti: isključivanje mobilnih i internet aparata i odlazak u fizičku osamu, po preporuci obično u prirodu, a sve u svrhu regeneracije duha, povezivanja sa sobom, raskrčavanja mentalnog otpada, poboljšanja fokusa…
Iako je ovo doba “društvenih” mreža, stvarni pojam prijateljstva se propituje više nego ikada. Dovode se u pitanje lažna prijateljstva gdje se konzumerizam sa plasiranih proizvoda proširio na ultimativni proizvod: ljudsku dušu. Samim tim pitanje o samoći se nameće: Da li smo zaista više ili manje usamljeni u odnosu na našu online popularnost? Sistem vrijednosti određen je cifrom u donjem ćošku profila, koja se alhemičarskim procesom pretače u nagradu. Izbora nema. Svijet je zauvijek promijenjen. Ali neki zakoni još uvijek vrijede.
Nedavno sam najavio svojim bližnjim da idem u “izolaciju”. Nisam otišao negdje u prirodu iz dva razloga: znam da gdje god da odem pratiće me zastave naših “istočnih” i “zapadnih” susjeda – kako ih naši fudbalski komentatori s pijetetom nazivaju, što u meni zadnjih godina izaziva osjećaj mučnine.
Prošle godine sam otišao na Ramsko jezero, ali jedno od prvih “znamenja” koje me dočekalo u idiličnom ali pustom gradu, bio je veliki mural, uredno i neukusno oslikan jeftinom i ružnom građevinskom farbom, posvećen naravno hrvatskoj vojsci i ratu – toliko o zajednici. Vjerujem da ovaj osjećaj mučnine ne moram objašnjavati nekonstitutivnim Bosancima i Hercegovcima. Onim drugima, među kojima su često i vlasnici apartmana koji su u ponudi na airbnb-u, koji iz svojih berlinskih i bečkih stanova vrše ulogu domaćina, bih sugerisao da kad već ne mare za svoju državu, da se upitaju da li evropski, azijski, američki i drugi turisti cijene nacionalističko i ratno znamenje kao lokalni dripci, ili im je draže da samo uživaju u prirodi zbog koje su došli?
Drugi razlog mog neodlaska u prirodu je ograničen budžet.
Pa se odlučih da isključim telefon i kažem svojima da neću biti dostupan neko vrijeme. Kako živim sam, čuđenje je bilo još veće. Nastupila je serija (polu)konfliktnih razgovora koji su počinjali pitanjima: Jesi dobro? Jesi ljut? Jesi depresivan? Kakav si u glavi? i slično, gdje se tražilo od mene da objašnjavam svoju želju za potpunom samoćom. Svi (njih troje-četvero) su mislili da se to njih tiče, iako se to tiče isključivo mene samog – svi su moju odluku shvatili lično. Pri tom sam doveden u poziciju nekoga s kim nešto nije u redu.
Ako bih rekao da želim da pišem i da mi treba fokus bez uznemiravanja telefonom ili obavezama, tražilo bi se od mene da kažem o čemu pišem, iako nemam odgovor na to pitanje. Ako bih rekao da želim da se odmorim – godina je bila naporna, reklo bi mi se da su svi umorni i da svima treba odmora. U svakom slučaju ispadao sam tako “tvorac” iznenadnog i nepotrebnog problema, koji samo zabrinjava svoje bližnje. Sebičan.
A nisam puno tražio.
Dobronamjernost može biti veliki teret. Otkad živim sam, najčešća pitanja koja mi ljudi postavljaju su tipa: S kim si sad? Koga si priveo? i slično.
Ako odgovorim da sam sam, često me gledaju sa sažaljenjem i govore: Biće sve u redu… Naćeš nekoga… ili još gore: Trebao si ovo ili ono…
Niko ne pita da li sam sretan.
Super je živjeti sam. Mogu raditi šta mi naumpadne i kad mi naumpadne. Mogu svirati u ponoć ili u šest ujutro. Meditirati ili “vježbati” da me niko ne ismijava. Pušiti usred noći, doći kući kad i kakav poželim. Upaliti auto i otići na put. Izaći i vratiti se kad hoću, sam ili u društvu. Jesti kada hoću ili gladovati iako imam hrane u frižideru. Pustiti muziku da svira cijelu noć. Prditi glasno ili hodati go po kući, ne raditi ništa… Mogu šta poželim i kada poželim. I ne moram nikoga konsultovati.
I ovdje nema nikakvo ali. To je to. I super je.
Bilo kako bilo, provedoh ja nekoliko dana isključenog telefona, ništa se nije promijenilo. Rat i dalje traje, raspada se sve, škola nastavlja sa radom… a ja nisam puno odmakao sa pisanjem. Što je najvažnije – oproštena mi je samoća. Barem ovaj put. Možda ću već sljedeći zaplatiti titulom nenormalnog. Zaraditi neki novi nadimak trapera, samotnjaka…