foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Urbane legende i istorija

Kažu nije grijeh malo slagat kad pričaš priču, malo začiniš, učiniš je interesantnijom. Tako i život postaje manje običan, svakodnevan, postaje avantura. To je jedan od osnovnih principa lokalnog narativa. Ako su nekoga dvojica u kafani zamolila da napusti prostor, on će vjerovatno prepričati da su ga napala šestorica. Ako je bio na piću sa zgodnom djevojkom, pričaće lovačke priče o aferi i sl. Tako nastaju legende, mitovi i priče o duhovima, i svaki grad ima svoje. Pred ovo nesretno zaključavanje svijeta, imao sam sreću posjetiti evropsku prijestolnicu urbanih legendi, Prag. Nisam u životu bio na puno turističkih putovanja i moram priznati da sam gajio predrasude prema ovom konceptu. Kako sam samo bio u krivu. Uvijek sam smatrao da je bolje svirati i putovati, međutim kada se putuje zbog svirke, obično se ništa ne vidi od grada u kom se boravi jer vremena i energije nema ili su domaćini suzdržani od turizma.

Prag ima preko stotinu muzeja koji su uglavnom preplavljeni turistima i svi rado plaćaju nejeftine ulaznice. Muzej alhemije, naprimjer, se nalazi u katakombama koje su korištene kao alhemičarske laboratorije u 15. stoljeću, a otkrivene su tek nedavno nakon urušavanja ceste usljed poplave. Prostor je skučen i može se pregledati za nekoliko minuta, međutim dole se ostaje najmanje pola sata, jer svaka sobica ima svoju priču i sve su opremljene laboratorijskim instrumentima iz tog perioda. Slično je i sa muzejom Franza Kafke koji je isto pod zemljom i nevelik, i ne sadrži nijednu oficijelnu priču o Kafki niti ijedan artefakt koji je pripadao njemu. Saznajemo o njegovom odnosu s ocem, prvim pokušajima pisanja, inspiraciji, ljubavnim jadima i sl. Postoji i prostorija sa video instalacijama gdje se prikazuju uradci praških studenata umjetnosti na temu njegovih priča.

Muzej seksa, sa svjetskim historijatom kulture tjelesnog uživanja se nalazi na najposjećenijem starogradskom trgu, kraj čuvenog astronomskog sata koji datira iz 1410. godine. O tom satu legenda kaže da je naručen od velikog majstora kojeg su nakon završetka posla gradske vlasti oslijepile u strahu da ne napravi slično djelo u nekom drugom gradu i tako dovede ekskluzivnost praškog sata u pitanje. Majstor je oslijepivši uklonio djelić satnog mehanizma, zaustavivši ga za narednih stotinu godina. Tek nekad u narednom stoljeću uspješno je ponovo stavljen u pogon i dan-danas svaki sat, apostolske figure, kao i kosturolika figura anđela smrti, izlaze iz ove drevne fascinantne građevine i podsjećaju mase, koje sa fotoaparatima čekaju otkucavanje svakog punog sata, na prolaznost života.

Postoji mnoštvo turističkih tura kroz stari dio grada, poznat po pričama o duhovima. U noćnoj šetnji vodiči u srednjevjekovnim kostimima provode posjetitelje jezgrom Praga i pripovijedaju razne legende: bezglavi konjanik koji obara pijane turiste, klesar Karlovog mosta koji je sklopio ugovor sa đavolom, ludi brijač koji sa britvom čeka na hrabre, duhovi preminulih u vrijeme pošasti kuge i naravno najčuvenija praška legenda o Golemu, zemljanoj figuri kojoj je život udahnuo jevrejski svećenik kako bi zaštitio komšije.

Muzej filma je isto mali, i pokrenule su ga dvije studentice praške filmske škole. U njemu su pored historijata filma kao medija, interaktivna prostorija sa starim velikim ručnim projektorom i soba za pravljenje zvučnih efekata iz ere nijemog filma (komadom lima možete dobiti zvuk grmljavine i slično i usnimiti ih na scenu koja se projektuje ispred vas), ili prostorija posvećena animiranom filmu gdje možete u nekoliko minuta napraviti svoj kratki film starom metodom stop motiona sa kartonskim lutkama i dobiti ga na e-mail u elektronskom formatu. Muzej socijalističke ere je fascinatno bogat sa maštovitom postavkom i potreban je najmanje jedan dan da se obiđe, jer ima dosta filmova i priča – narativnog sadržaja.

Sarajevo ima svoje legende kao i svaki grad, i nažalost mnoge stidljivo čuče u malobrojnim izdanjima. Jedna takva knjiga je Priče o Sarajevu Esme Smailbegović iz 1991. godine, gdje su objašnjeni nazivi brojnih gradskih ulica, česmi ili građevina. Naprimjer, naselje Mihrivode je dobilo ime po djevojci Mihriji, kojoj se u snu javio anđeo i pokazao joj tačno mjesto gdje se nalazi vrelo vode, nakon čega je tu podignuta česma. Dio grada zagonetnog naziva Dariva je nastao 1884. od prezimena italijanskog poduzetnika koji je tu otvorio jednu od prvih gostionica u gradu, imena Giuseppe Da Riva. Brdo Bakije je dobilo ime nakon što je turski car osvojio grad, popeo se na to brdo i zavikao Bak, bak – vidi, vidi. Alifakovac je dobio ime po izvjesnom Ali Ufaku niskog rasta, što znači u prevodu Mali Alija. Ime Baščaršija je nastalo tako što je Sveti Sava došao iz kršne Hercegovine na sarajevski pazar i rekao: ovo je baš čaršija!, a Kozija ćuprija, most na početku starog grada po čobanu čija je koza iskopala ćup sa zlatom. Most Ćumurija je dobio ime po ostacima ćumura koji su odbacivani u rijeku ispod, a Čobanija opet po čobanu koji je na kamenu ubio 41 vašku nakon čega je iz njega ispalo blago.

U sarajevskom naselju Gorica u doba Austro-Ugarske je zabilježeno javljanje duha u obliku džinovske derviške figure sa turbanom i zelenim plaštom. A jedna od poznatijih legendi je ona o pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji, kada je Andrija, brat Kraljevića Marka zamolio bega da sagradi crkvu, a ovaj mu reče da može ali da obuhvati veličinu bivolje kože. Andrija je mudro isjekao bivolju kožu na tanke kaiševe i obuhvatio veliki prostor na kome se i danas nalazi baščaršijska pravoslavna crkva.

Da li su neke od ovih priča istinite, ne igra nikakvu ulogu. Kažu da je Mark Twain navodno rekao: nemoj da ti istina stane na put dobroj priči. Nažalost, ove priče se mogu naći samo u malobrojnim knjigama ili usmenom predanju, ne postoji muzej koji bi okupio legende Sarajeva, koje, vjerujem, mnoge zanimaju. To nije čudno, jer za razliku od nedavne prošlosti, kada je ova zemlja bila prosperitetna, današnji državni sistem ne gradi nikakvu infrastrukturu za kolektiv, kamoli planski, već je uništava zarad interesa pojedinaca. Funkcioniše na principu natrpaj vreću i bježi. Sama pomisao na borbu sa administrativnim čudovištem državnog tj. stranačkog harača, bi i velikog entuzijastu odbila da pokrene kakav sličan projekat.

Projekti koji su pokušali pokrenuti ovu praksu u Sarajevu su samo Muzej ratnog djetinjstva, Muzej optičkih iluzija i Muzej Valter brani Sarajevo, posvećen istoimenom filmu. Svijetao primjer ozbiljne muzejske postavke se može vidjeti u Galeriji 11/07/95 posvećenoj Srebrenici. Muzej Sarajevskog atentata se skoro i ne može nazvati muzejom. Zemaljski i najveći muzej je napušten uprkos činjenici da je najljepša građevina prevarenog grada. Historijski muzej leži u ruinama pored, i bista druga Tita, jedna od sedam ikad napravljenih, postaje hrđava gomila zajedno sa tenkovima i topovima iz Drugog svjetskog rata skrivena u dvorištu ovog gluhog prostora. Za Vladimira Preloga i mnoge druge sarajevske historijske ličnosti mnogi mlađi građani i ne znaju. Muzej Jevreja Bosne i Hercegovine stoji uredno pust i uspavan kao i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Dva imalo interesantna muzeja Despića kuća i Svrzina kuća su također marginalizirani, kao i muzejska kultura uopšte. Zašto je ovo ovako? Često se kao izgovor pominje nedostatak novčanih sredstava. Pogledavši brojne muzeje evropskih susjeda u Salzburgu, Cirihu, Barceloni, Beču, Minhenu… i njihovu dovitljivost i organizaciju rada, shvatam da to ne može biti razlog, jer ako su dvije studentice uspješno otvorile muzej u Pragu, kako je moguće da pomenuti sarajevski muzeji odumiru?

Imao sam (ne)sreću da budem prevodilac na konsultativnom razgovoru između lokalnog predstavnika turističke zajednice i britanskog ministra turizma (možda nije bio baš ministar, možda preuveličavam zbog dramaturškog efekta), nekad krajem 90-ih, što će reći davno, kada je Britanac rekao otprilike: London je jedna od najvećih svjetskih turističkih atrakcija i ne treba mu reklama. Svi žele da vide London i Big Ben makar jednom u životu. Bosna i Hercegovina nema takvih gradova, ali ono što ima i u čemu se vidi potencijal je obilje prirodnih ljepota i planinski, pogotovo zimski turizam.

Kao što rekoh, ovo je bilo prije više od dvadeset godina, a domaći planinski turizam je počeo da oživljava tek nedavno. Sarajevo je na ulaznoj gradskoj tabli dobilo olimpijski simbol tek prije nekoliko godina, a Olimpijski muzej je obnovljen tek prošle godine. Domaći državni predstavnik je tada upitao sljedeće: Dobro to, ali hoćel oni nama dati kakvih para? Bilo me je stid da to prevedem i nisam ni postavio to pitanje Britancu.

Živimo u regiji gdje su srednjovjekovne metode vođenja politike poput genocida, klanja, silovanja, protjerivanja… recentna historija i realna mogućnost u budućnosti. Teško je za očekivati bilo kakav mentalni napredak ili kolektivni razum, kamoli svjetliju budućnost.

Sinoć otkrivam priču o početku norveškog projekta izgradnje podvodnog, plutajućeg autoputa, dužine preko 1.200 kilometara. Nije bitno koliko milijardi ovaj projekat košta ili što je Norveška jedna od najrazvijenijih zemalja, bitna je volja i razum jednog naroda da učini svoj život boljim, što ljudi i rade širom planete. Odavno putuju u svemir, planiraju kolonije na planetama, otkrivaju nove izvore energije i bave se temama koje su nama naučna fantastika.

Putuj Svijete naprijed, dalje, jače i brže, pokaži nam šta smo sve mogli. Makar da se divimo tuđim čudima kad ih već sami ne pravimo. Možda će nam tako kratki životi biti interesantniji pod ovim malim nesretnim komadom neba gdje igramo kolo sa palcem među usnama i ispruženim dlanom, čekajući na kapiji međunarodne zajednice, poput kakvog prosjaka pred samoposlugom da se otvore vrata i da nam neko od velikih udijeli milostinju.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje