foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Žitelj zatočeništva

Kad već svi trubimo toliko protiv nacionalizma, korupcije, neznanja i mnogih drugih zala koja nas opsjedaju i zagorčavaju nam živote, kako to da glupost opet trijumfuje? Kako to da šta god mi radili, mislili ili znali, nema nikakve snage protiv idiotluka opsjedajućih ideologija, mitova kojima su svi već zaboravili kontekst i značenje? Nešto tu ne štima. Država je u lockdownu evo sad preko trideset godina. Generacije se izmijenjaše. Da li su to zakoni, pravna struktura? Mentalna, geografska određenost? Vremenski uvjeti? Podzemne vode? Šta god da je, van domašaja je, izgleda.

Danas svijet izgleda potpuno drugačije nego prije trideset godina. Barem onaj svijet koji gledamo kroz naše ekrane, koji posjećujemo na turističkim turama, tojest vanjski svijet, onaj oko nas. Ali ovo ovdje… 30 godina zatočenosti u klinču beznađa i besmisla, vještački sazdanog neprijateljstva od teških cigli starih stotinama godina koje se više nikog ne tiču niti imaju veze sa stvarnošću. I što je još gore, nije sve onako kako je bilo, tojest sve je onako kako je bilo prije tri decenije ovdje, s tim da se danas svijet koga se ne tiče naša agonija odmakao za te godine najbržim tehnološkim napretkom u istoriji čovječanstva, koji opet ubrzava proporcionalno ovdašnjem nazatku. Tako da se može reći da nam je makar šezdeset godina gore nego prije, oni trideset godina naprijed, mi trideset nazad. Oni što brže naprijed, to mi brže nazad.

A i to je neko postignuće. Biti Ahil u Carolovoj trci sa kornjačom, ali u suprotnom smjeru. Ako bude sreće, pričaću unucima o tome kako sam život proveo u zaključanoj državi, kao talac divljaka s kravatama. I preživio akobogda. Kao neki logor, put preko Sibira, Gobija, pustinje, zaleđene, spaljene. Reći ću: bilo mi je petnaest kad su opkolili ovaj grad… Što moj muzički saborac Leonardo reče jednom dok smo se vozili selima naše domovine: Čekam samo dan kada će sve table biti na njemačkom.

Zar smo tolika manjina mi koji želimo samo normalan život? Zar uistinu živimo sa milionima onih koji žele suprotno? U čemu je više kvaka?

Gledam na Netflixu WW2 in Colour i nešto kontam, pored toga kako je to najgluplji izum čovjeka, šta je poenta rata? U čemu je smisao pobiti sve te ljude? Isprati im mozgove (a kako su nam samo isperivi!) i praviti toliku skalameriju od oružja? Milioni nekakvih oklopnih vozila, tenkova, aviona, bombi, beskonačne gomile željeza, bačene po ljudima, zemlji, morima, šumama, okeani mrtvih… jebote, pa zar je moglo gluplje od toga? I taj Hitler, pa zar ima gore ideje od osvajanja svijeta? Kome to treba? Zašto? Čemu više divljaštvo?

Tribalizam, pare, kolonijalizacija, naoružanje… na kraju se svodi na emocije. Naše sopstvene i lične emocije koje nismo u stanju kontrolisati. Paukovu mrežu odrastanja, mitova, zastava i simbola, molitvi, uvjerenja i likova koji nam se smjenjuju pred očima, govore nam kako da živimo svoje živote ili kako da ubijamo ili mrzimo druge. Bizarno je biti žitelj zatočeništva. Pogotovo ako osvijestiš sebi činjenicu da si ti prvi krivac za to, jer pristaješ na takav poredak. Pristaješ da imaš nekoga iznad sebe ko će ti reći u koji da staneš red, kad da uzmeš pušku i zapucaš. Pristaješ na papirnu novčanicu, virtuelnu valutu, živiš za brojku, milion, hiljadu, sto, daj šta daš, digitalno je novo doba. A bogovi su oni stari. Pristaješ biti samo čovjek. I da nemaš izbor. Bivstvovanje je sazdano od interupcija i kratkih predaha između, koje često nismo na vrijeme spremni prepoznati kao blagostanje već ga uglavnom svodimo na čekanje novih zadataka.

Vjerujem da je i tišina dio harmonije. Oni koji sviraju, snimaju muziku ili je posvećeno slušaju, znaju koliko bitno mjesto tišina zauzima u njoj. Iz nje počinje sve. I završava s njom. Nalazi se između uzdaha kad prebrojavamo pitanja srca, neodgovorivih upitnika, sa utjehom kao jedinim ishodom. Pitam se da li oni koji žive u svijetu tišine zamišljaju muziku? Šta je svim onim pobijenim bilo zapisano u horoskopu? I zašto sam robujem? Prestajem misliti, okrećem se muzici, često je tu kad je trebam. Kažu da je Seneka jednom rekao kako patimo više ono što se desilo u našoj mašti nego u stvarnosti. Zaista, um je sebi najveći neprijatelj. Pogotovo um koji vjeruje u teatar koji se odigrava 24 sata dnevno, gdje su glavni i jedini protagonisti seronje s kravatama ispod svojih zastava.

Danas mi je rođendan, i pristajem na sve. Brižljivo pripremljen doručak, dan sa ili bez studija sviranja i snimanja, ručak u tri kod roditelja, mamina čokoladna torta, partija una sa Sarom i šetnja, gledanje izloga sa Snežom. Dan bez brijanja i bez puštanja brade. Pristajem na savršen dan. Prvi poklon su čestitke dragih i plavi somotni notes sa istom takvom olovkom, na kojem piše da je svaki dan nova prilika. Amili obećavam da ću napisati u njemu knjigu i zaraditi, iako znam da knjige tome ne služe. Možda čak kupim i listić za lutriju. Povjeriću se prvom koga sretnem, i ne pada mi napamet da igdje žurim.

Moj drug Mirza na kafi mi je predložio da BiH krene u specijalni rat protiv vodećih sila. Na primjer: pošaljemo naše ljude u Japan i uglavimo ih na rukovodeća mjesta, direktorske pozicije, i tako ih strovalimo i uzmemo u nekoliko godina.

Poslije mi je ispričao kako je čovjek negdje u Bosni otvorio granap i kako mu se žena zove Mevka, nazvao ga: Mevkator.

16. februar 2022.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Hiljadu brda
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Crne rupe
Zlatar: Sazrio kašalj
Zlatar: Pismo Zlaji
Zlatar: Kad sam bio mali
Zlatar: Umjetnost odustajanja
Zlatar: Zabluda nedjelje
Zlatar: Prvi bubanj
Zlatar: Nostalgija
Zlatar: Šta bi rekao Kafka?
Zlatar: Talac u Berlinu
Zlatar: Afrika, drugi put
Zlatar: Na rijeci
Zlatar: Zvuk tišine
Zlatar: Babo
Zlatar: Sedmina
Zlatar: April
Zlatar: Za Bajram
Zlatar: Posveta
Zlatar: Damir i bicikl
Zlatar: Padaju maske