Zlatar: Afrika, drugi put

Druga posjeta afričkom kontinentu mi je otvorila nove vidike. Počinjem da uviđam (a neću nikada u potpunosti sagledati) koliko je Evropa mala a Afrika golema. Moram priznati da sam ovaj put mnogo više osjetio teret kolonijalizma koji Afrikanci nose. Međutim, što je interesantno, većina afričke braće i sestara nema ni blizu stvarnu sliku svojih mlađahnih i agresivnih bijelih rođaka. Za njih su svi Evropljani u istom košu, bogataškom i kolonizatorskom, i ne mogu baš da pojme istočnu Evropu, pogotovo nisu svjesni statusa zemlje trećeg svijeta u EU koji uživaju Bosna i Hercegovina ili Kosovo, i teško im je zamisliti neku tako zamršenu situaciju na “kraljevskom” kontinentu. Baš kao što ni mi Evropljani koji ne putujemo često, ne možemo pojmiti zamršenost i veličinu crne Afrike.

Mnogo je predviđanja o budućem usponu ovog kontinenta, ali ono o čemu se dosta manje govori je frustracija koju Afrikanci nose kao “treći svijet” nakon stoljetnog kolonizatorskog silovanja, o čemu ponešto znamo i mi, nesvrstani, nepripadnuti. Ne poredim svoju sudbinu sa potlačenim žrtvama bjelačkog rasizma o čijoj krvavosti i brutalnosti nikada nećemo dovoljno saznati, ali znam kako je biti inferioran i nepoželjan kao građanin. Činjenica da su stanovnici Bosne i Hercegovine devedesetih bili planski ubijani i da im je pri tome stavljen veto na naoružanje govori sama za sebe.

Kroz razgovore, ali i kroz predstave koje sam imao priliku gledati na Ubumuntu festivalu, čiji smo bili gosti ovaj put u Kigaliju, dobio sam dojam kako se braća i sestre nose s ovim teretom, možda previše generalizirajući i hvatajući se za nekolicinu historijskih činjenica ili ličnosti, čime se ne može dobiti kompletnija slika koja će pomoći izlječenju. Siguran sam da se sam ne znam nositi sa sličnom frustracijom, i uvjerio sam se mnogo puta kako ljudi sa strane vide moju situaciju mnogo bistrije nego ja, pa tako sebe ne lišavam ovog bremena, kojeg nisam siguran da bih bio toliko svjestan i uvjeren u njega, da nisam imao ovo iskustvo putovanja.

U predstavama afričkih trupa (Kongo, Burundi, Južnoafrička Republika) zajednički motivi su Berlinska konferencija ili Mendela, američki konzumerizam, siromaštvo Afrikanaca i slično. Ovi motivi su svakako elementarni, ali možda previše očigledni za efikasniju poruku. Srž problema ostaje zarobljena u prošlosti, u ljutnji i frustraciji, ne traži odgovore niti nudi novi put. Ne mislim da je rješenje osveta – nije nikad; niti beskonačno prebacivanje krivice s generacije na generaciju. Ne kažem da su predstave loše, naprotiv, bilo je odličnih komada, samo sam možda očekivao više motiva ili priča za koje nisam znao, i koje imaju više veze sa budućnosti ili historijom koja nije vezana za kolonijalizaciju i bolnu recentnu prošlost.

Ubumuntu festival je možda najveći u Ruandi i odvija se u mjesecu julu u memorijalnom centru KGM. Iako memorijalna grobnica podsjeća na jedan od najgorih događaja istorije, tokom tri festivalska dana u amfiteatru se odvijaju performansi, predstave i multimedijalni nastupi umjetnika iz svih dijelova svijeta. Video najava na početku programa predstavlja zemlje učesnice – Sjednjene Američke Države, Njemačka, Švicarska, Turska, Izrael, Španija, Belgija, Holandija, Kongo, Irak, Južnoafrička Republika… Nažalost, iako učesnica, Bosna i Hercegovina je izostavljena iz najavnog videa. Nebitni smo valjda. Dvije moderatorice vode program kao u areni nekog super borilačkog eventaLet me hear you make some noiseeee! ili Pump it up!, uopšte ne zvuči neprikladno u muzeju genocida u šarenoj Africi, na šta publika Kigalija gromoglasno slavi i uz navijanje nestrpljivo dočekuje naredni nastup, koji god da je. Većina predstava je tematski vezana za stradanje ili nepravdu, što ne sprečava publiku da podrži svaki zahtjevniji plesni ili akrobatski pokret nesuzdržanim uzvikom divljenja. Tehnička izvedba festivala je izuzetna, i iako daje dojam nesigurnosti ispočetka, ipak sve funcioniše besprijekorno. Uostalom kao i mnoge stvari u Ruandi.

Naša predstava je odlično prošla i bila dobro prihvaćena, upoznao sam nekoliko likova nakon nastupa, među njima i svirača udaraljki Dereka, zvanog Daz, iz Konga, s kojim sam snimao narednih dana. Iako sam nosio opremu za snimanje, nadajući se intenzivnijoj saradnji sa muzičarima, Daz je jedini sa kojim sam zabilježio neke taktove. Ima interesantan arsenal udaraljki i pokazao mi je centar za omladinu, gdje vježba, državnu građevinu, poprilično veliku sa fudbalskim i košarkaškim igralištem ispred, i desetinama djece i mladih koji se bave raznim aktivnostima i eventualno tu pronalaze posao. Neki od njih su siročad, osobe s invaliditetom, ili oboje, i meni je bilo vrlo inspirativno provesti nekoliko dana tamo. Jeo sam u uličnom afričkom restoranu gdje nema escajga i tekuće vode, gledao djecu bez jednog ili više udova kako plešu ulični ples, i druge, koji se sankaju na prašini svoje ulice, i vidio saobraćajnu nezgodu kada je moto taksi udario dječaka koji je nemarno pretrčavao ulicu (koju je skoro nemoguće preći od prometa). I sam sam imao saobraćajnu nezgodu sa moto taksijem, kada smo se sudarili sa manjim kamionom i skotrljali na cestu, na jednoj od najprometnijih raskrsnica. Srećom, tu su kacige. I prolaznici, koji su odmah pritrčali u pomoć i posjeli me na novi motor koji je, željom sudbine, vozio najluđi vozač kojeg sam u Africi sreo.

Kada pričam prijateljima o posjeti Ruandi, i kada čuju neke opise tamošnje situacije, često pitaju: pa šta te privlači tamo uopšte? Sav taj haos i nered, siromaštvo i neimaština, zakrpljene stvari koje uprkos logici funkcionišu na neki svoj način… Teško je opisati zašto mi je tako dobro tamo i šta me tačno privlači. Pored šarenila boja s kojim se prvi put susrećem, vjerovatno mi je privlačno svojstveno funkcionisanje tog haosa i nereda, i silne različitosti sa “našim” svijetom. Kao i nevjerovatna historija. Jedan sagovornik me pitao: dakle bio si u Africi, kako je bilo? Odlično, odgovorih, na šta dobih iznenađujuće precizno cinično retoričko pitanje: Jesi li se prvi put u životu osjećao kao hadžija?

Ima, nažalost, neke istine u ovom komentaru. Muzungu (svahili, bijelac) je često u povlaštenom položaju, upravo zbog razloga koje već spomenuh, i u očima većine Afrikanaca, bijelci su bogata klasa, koja je dobrodošla samo zbog svog novca. To može stvoriti i nelagodu naravno, jer kao posjetitelj i neko ko želi upoznati kulturu i tradiciju srca kontinenta, kao bijeli čovjek sam razumljivo lišen mogućnosti približavanja lokalcima i doživljaja tamošnjeg svakodnevnog življenja. Iako Kigali, dvomilionski grad, ima moderno izgrađen poslovni centar, po uzoru na zapadnjačke gradove, postoje i ogromna siromašna naselja, kuda bijelac ne može neopaženo da kroči, da mu pri tom ne prilaze skupine djece i ljudi u potrazi za poslom i novcem. Slamovi Kigalija ostaju zasad nedovoljno otkrivena atrakcija, gdje sam zavirio u par ćoškova, u sliku života siromašne većine stanovnika brzorastuće metropole, koji pored Ruande, dolaze i iz Konga ili Tanzanije. Osnovan od strane njemačke administracije, Kigali ove godine slavi stotinu godina postojanja. Istina, nova arhitektura Ruande njeguje tradicionalne motive, pa je tako Kongresni centar izgrađen u obliku arhaičnog šatora u kakvom je do početka prošlog stoljeća obitavao kralj Ruande.

Sa kraljevskom lozom sada najmanje afričke države sam se upoznao u gradiću Nyanza, nekih 80 kilometara istočno od Kigalija, koji je bio prijestolnica nekadašnjeg kraljevstva i gdje se nalazi moderan i sadržajan muzej. Prema kazivanju turističkih vodiča ali i prema sačuvanim fotografijama s kraja devetnaestog i iz sredine dvadesetog stoljeća, posjetioci saznaju da je kraljevstvo Ruande bilo u ekspanziji na teritoriji mnogo većoj nego danas, i da su dijelovi sadašnjeg Konga (sjeverni i južni Kivu, svaki veličine dvije današnje Ruande), kao i dijelovi Tanzanije i Ugande, prekrojeni u sadašnji konstrukt, po mnogome neprirodan dotadašnjem carstvu. Jedna fotografija u muzeju me izuzetno pogodila i natjerala da se dobro zamislim nad sudbinom Afrike, ali i nad svojom: prizor datira s kraja devetnaestog vijeka i prikazuje nepreglednu kolonu od nekih 700 Afrikanaca kako nose stvari i namještaj za jednog Nijemca. Pitao sam se zašto njih 700 robuje njemu jednom? Zbog vojske? Nije je bilo puno, vjerovatno. Puške? Strah? Sujevjerje? Pretjerana blagonaklonost? Ništa mi nije davalo odgovor. Jedino gdje nalazim djelimično objašnjenje je psihologija zatočenika.

Pored rekonstruisanih tradicionalnih šatora kraljevske porodice, gdje je iznenađujuće prijatan i ugodan hlad, a pod od suhe trave udoban tepih, nalazi se i građevina iz prošlog stoljeća, koju je belgijska vlast podigla kao rezidenciju kralju, koji je formalno i simbolično obnašao tu funkciju od doba kolonijalizacije do 1930-ih, kada je protjeran u Kongo. Do nezavisnosti, kompletna je kraljevska porodica napustila svoj kontinent, a posljedni iz ove loze, preminuo je 2016. u Americi. Rezidencija je veća kuća, jednospratna klasična afrička građevina, sa pitoresknim uređenim vrtom sa drvetom akacije i garažom gdje je kralj parkirao svoju Volkswagen “bubu”. U kući se nalaze još poneki komadi originalnog namještaja i drugog pokućstva koje je porodica koristila, iako je za vrijeme genocida dosta artefakata ukradeno. Tradicionalna koplja, viktorijanski namještaj donesen iz Evrope, medalje i značke tadašnjih korporacija koje su predvodile kolonijalizaciju. Gledati jednog kralja na fotografiji kako dostojanstveno stoji pred narodom koji slavi, i pored toga zajednički portret sa nekim od evropskih buržuja i strogih i uštogljenih sveštenika kršćanstva (takozvani Bijeli očevi) je tužan prizor koji budi osjećaj velike nepravde i donekle u naznakama opisuje tragediju koju je bijeli kapitalista priredio afričkoj braći i sestrama.

Iskorištavanje prirodnih resursa nije nestalo sa oficijelnim povlačenjem kolonijalista, već je naravno samo pretočeno u zapadnjačke, a odnedavno i kineske, američke i ine korporacijske sisteme, koji danas sišu blaga najbogatijeg kontinenta, zloubotrebljavajući anarhiju koju sami finansiraju i neobrazovanost lokalnog življa, i oslanjajući se na vojnu silu ili pravne akte stare stotinama godina, koji nemaju baš veze sa sadašnjim svijetom. Istina, to je velika nepravda, ali gledati na Afrikance kao na jadne, siromašne, neuke žrtve zapadne mašine za mljevenje mesa, je zadnje što mnogi od njih mlađih i obrazovanih žele. Traže promjenu, samoupravu i pokazuju svijetu jednu drugačije slike Afrike okrenute ka budućnosti i prosperitetu. U razgovorima sa mladima stekao sam dojam da svi žele pomak i skidanje tog tereta žrtve sa kojim su rođeni, da žele identitet građana svijeta i ravnopravnu šansu, baš kao i mi, koji strpljivo beketovski čekamo, uz obećanja naših “velikih prijatelja” iz EU i međunarodne zajednice. Za razliku od balkanskih država, afričke imaju mnogo više za ponuditi, daleko više prirodnih resursa i zemlje, radne snage i svega onoga što “izdavači vize za bolju budućnost” traže zauzvrat u svojoj monopolskoj igri, ali zbog toga nisu u boljoj poziciji, niti su poželjni u Evropi. Osjetio sam odlučnost da se to promijeni. Srećom, erom interneta, pristup obrazovanju je lakši, što će nadam se pokazati neka bolja budućnost novim generacijama.

Sada mi se Afrika čini beskonačno većom i važnijom od Evrope, i znam da pomalo romantiziram, ali teško da ovu impresivnu sliku masivnog kontinenta može pokvariti zastarjela buržujska perjanica kolonijalnih sila, pogotovo meni, ogorčenom istočnom Evropljaninu, građaninu drugog reda trećeg svijeta. Iako potpuno drugačija kulturološki, Afrika mi je po mnogome bliža duši nego zapadni susjedi.

Obećao sam sebi da ću se opet vratiti u Ruandu, možda čak ići i dalje, u Tanzaniju, Ugandu, Keniju… ko zna, toliko je toga za vidjeti i naučiti o Crnoj majci.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Hiljadu brda
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Crne rupe
Zlatar: Sazrio kašalj
Zlatar: Pismo Zlaji
Zlatar: Kad sam bio mali
Zlatar: Umjetnost odustajanja
Zlatar: Žitelj zatočeništva
Zlatar: Zabluda nedjelje
Zlatar: Prvi bubanj
Zlatar: Nostalgija
Zlatar: Šta bi rekao Kafka?
Zlatar: Talac u Berlinu