Prvi put sam sjeo za bubnjeve u Trasi, uoči rata, u čuvenoj sali naše mjesne zajednice, gdje su prema sarajevskoj legendi svi lokalni veliki bendovi imali prve svirke. Trasa je bila klasična mjesna zajednica, sa bilijar stolom u holu, kafe birtijom u jednom dijelu i velikom salom sa puno drvenih stolica na preklapanje i binom sa teškim bordo zavjesama. Sada je to pretvoreno u kino Meeting Point. Trasu je vodio Izo, naš komšija, čovjek brzog hoda koji će ostati cijeli rat da komanduje mjesnom zajednicom, mjestom koje će postati naša kvartovska primarna tačka sastajanja.
Tamo smo ko klinci gledali stariju raju kako igra bilijar, slušali probe bendova iza vrata. Bend Rusija je tih dana imao probe i nešto od njihove opreme – ohrndani bubnjevi i par pojačala je stajalo na bini. Ne znam ko je od nas i kako nagovorio Izu da održimo probu na tuđoj opremi, ali dobismo dozvolu da zasviramo satak. Momci su donijeli gitare, ja palice, postavili smo instrumente. Moja radost je bila kolosalna jer dotad nisam imao priliku sjesti za pravi set bubnjeva. Prvo što smo zasvirali bio je blues klasik Manish Boy, i bilo je fantastično. Odmah sam znao držati ritam i bilo je naravno bolje od improvizovanih bubnjeva od knjiga, jastuka i sličnih elemenata koji su za mene dotad imali funkciju instrumenta, i nisam mogao prestati lupati. Izluđivao sam sve svojim beskonačnim lupetanjem na kraju pjesama, smotanim i glasnim tuševima, koji su zvučali kao da neko dugo pada niz stepenice. Nedim je urlao u mikrofon, iako nije trebao, bio je najglasniji, Denis i Adis su solirali, a ja lomio već načete činele. Čista ekstaza. Pokušavali smo svirati Gunse, Metallicu, Nirvanu, Faith No More i sve to snimali na kasetofon presnimivši originalnu kasetu Merlina, koju i danas posjedujem, zahvaljujući kojoj se ovog događaja i prisjećam. Često se hvalim kako imam snimak kada sam prvi put sjeo za bubnjeve i to na kakvom mediju!
U nekom trenutku pridružio nam se i Esad koga sam površno znao iz kvarta, i kad je uzeo gitaru i zasvirao, upratili smo se odmah. Bila je to muzičarska ljubav na prvo slušanje i početak jednog (ratnog) prijateljstva za vrijeme kojeg ćemo zajedno učiti svirati naše instrumente uz muziku koju smo zajedno slušali i analizirali. Tada to još nismo znali, ali uskoro će se naša svakodnevnica pretvoriti u preživljavanje pod opsadom, i jedino šta će nam biti bitno u nadolazećim godinama je to da imamo struje kako bismo se uključili u pojačala i zasvirali, ili preslušali neki album.
Upravo tih dana smo oficijelno prestali ići u školu, jer su barikade postale sve češće i ozbiljnije, i sve se teže moglo kretati gradom. Mi smo uglavnom dozvoljavali da nas dječija naivnost odnese daleko od rata i politike i stvarnih problema, ponašali smo se kao da smo na nepredviđenom raspustu, i bili smo sretni. Vrzmali smo se po kvartu, ponekad išli na bilijar ili poker aparate (ja nisam igrao poker, volio sam igrati, a ponekad i prekucavati, tetris koji je čamio u Borsalinu na platou Skenderije uglavnom ignorisan zbog drugih aparata) i uglavnom pokušavali nabaviti cigarete, jer su samoposluge postajale prazne, dok se konačno nisu pozatvarale. Komšiluk je postajao sve mirniji, sve je manje bilo saobraćaja i ljudi po ulicama, a mi nismo odlazili dalje od kvarta.
Ljudi su počeli napuštati grad. Svakog dana smo dobijali vijest o nekom novom koga znamo da je otišao iz grada. Poznanici su samo nestajali bez najave – samo bi neko došao u ulicu ili Obdanište i pitao: Znaš da je taj i taj otišao? – i tako svaki dan. I nismo se pozdravljali ni sa bližim prijateljima. Ne znam je li njima bilo neugodno što odlaze, ili nisu znali pa nisu ni stigli da se jave, ili su samo mislili da se vraćaju za koji dan – ne znam. Znam da su desetine samo naših vršnjaka otišle iz grada u tih par mjeseci pred pravi početak rata, i većina njih se nikad više nije vratila. Ali Nedim je ostao i dalje dolazio u vijetnamci pod prozor i zviždao, još uvijek smo se vrzmali okolo.
Sa nama je često bio i Kićo, malo stariji od nas, uvijek u majici Metallice, And justice for all…, koji mi je otkrio Suicidal Tenedencies, Sepulturu, Panteru, Body Count… tako da je muzika i dalje bila poveznica druženju. Sjećam se jednog od prvih dana rata kada su se samoposluge ispraznile, pijace opustile, a jedno skladište opljačkano. Po kvartu su se dijelile kutije keksa i čokolada, flaše sokova, gajbe voća, a Kićo i ja smo stajali sa gajbom banana koju nam je neko dao, na Kocki (trafo kutiji na ulici Skenderija ispred samoposluge – centralnoj tački okupljanja starije raje). Naišao je njegov otac i pitao otkud banane, Kićo je hladno odgovorio: Nabro. Aha…, odgovorio je čika Emin i mirno produžio ulicom.
Nestašica hrane već je najavljivala rat i svi su pokušavali nabaviti namirnice u velikim količinama koje su iz skladištà nalazile put do domaćinstava, vreće brašna, kutije konzervi, kanisteri ulja, kante džema, šteke cigareta… Malo-pomalo, samoposluge, kao i sve druge radnje su postale prazne i napuštene. Grad je postajao drugačiji, kvart je postao zloslutno miran i pust, ponekad se čula pucnjava iz daljine, sa brda. Vijesti o početku rata u drugim dijelovima zemlje su jasno govorile da se užas već dešava i da se približava nama koji nismo vjerovali da nas može zadesiti nešto tako, misleći da smo dio civilizovanog svijeta koji neće dozvoliti da se zlo nastavi i dođe do nas i ostatka zemlje. U toj zabludi ćemo ostati godinama čekajući pomoć i intervenciju međunarodne zajednice kojih neće biti, ili će biti minimalni, dovoljni da se stvori zabluda o humanosti koja nam je servirana kao utjeha da nismo ostavljeni na cjedilu, šarena laža. Gledajući televiziju i propagandnu mašinu srbijanskih medija imali smo utisak da takva količina apsurdnih laži ne može proći ni kod koga ko ima imalo razuma, međutim i tu smo bili u zabludi. Naučićemo da je propaganda i serviranje lažnih vijesti jedno od najjačih oružja u ratu.
Ispred Trase gdje su se djeca skupljala i gdje se dijelila humanitarna pomoć čitav rat, granatom su ubijeni Aida i Eldin, njoj je bilo jedanaest, njemu sedam godina. Bio sam tu. Bio je sunčan dan.
***
Miriše na rat, opet. Čitam knjige o ratovima, gledam suđenja ratnim zločincima, ne mogu da pobjegnem od priča koje najavljuju reprizu zla koje bi da se opet sruči. Prisjećam se vijesti od prije trideset godina, sličnih ovim novim, a i onim starim od prije sto i više godina. Ratne i predratne strategije su potpuno jasne, već viđene i sada prepoznatljive. Samo se likovi smjenjuju, generacije zločinaca, ubica, pljačkaša, silovatelja, s kravatama ili bez nje, nacionalista, govore isto kao što su tada, prijete, organizuju vojne vježbe, priređuju poznati teatar, lako vidljiv u masi takozvanih medija koji nam pričaju priče, ulijevaju strah od novog rata, od Njih ili od nas samih.
Nikad nije stalo, znam. Ali se pitam, ako je već tako sve poznato i ako prepoznajemo obrazac dešavanja, može li se kako djelovati? Zašto stalno iste laži prolaze, kao ih nismo prije čuli? Ne da smo ih čuli, nego smo im se smijali. Valjda bismo sad trebali znati bolje. Zašto izgleda kao da se ponor opet otvara, a mi stojimo nepomično, puštajući onim istim i njima sličnim da nam rade o glavama, lažu, grade svoju mitologiju mitomanijom?
Očigledno je kako je nejaka ljudska svijest, podložna zabludama, iracionalnim afektima, bukvalnom shvatanju metafore, najviše strahu koji se lako sije. Zar je toliko netačno da je istorija učiteljica života? Napisane su tolike knjige, snimljeni filmovi, predstave… završena suđenja… sve znamo. Pa opet, sve uzalud.