foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zlatar: Zvuk tišine

U “24 Hour Party People”, filmu o mančesterskoj sceni sedamdesetih i rađanju bendova Joy Division i Happy Mondays, ima scena gdje producent Martin Hannett stoji na livadi sa mikrofonom u ruci i snima ambijent. Prilazi mu Tony Wilson, menadžer izdavačke kuće Factory Records i pita:

Šta to radiš?
Martin: Snimam tišinu.
Tony: Snimaš tišinu?
Martin: Sad snimam jebenog Tonyja Wilsona.

Posljednje vrijeme se bavim snimanjem ambijenata i iako znam kako živimo zaglušeni zvučnom polucijom, iznenađen sam koliko je teško uhvatiti zvuk prirode, bez ljudskih zvukova. Na nekoj od sarajevskih planina jednom avionu treba oko četiri minute da prođe zvučnim horizontom, a da bi stvari bile teže nego što jesu, zadnje godine pretjerane gradnje u našim posljednjim oazama prirode, zvuk automobila ili kamiona je skoro pa neizbježan. Šlag na torti motornog zvučnog pejzaža je definitivno prokleta sprava zvana kvad, jebeno glasno vozilo koje polako osvaja planine. Razumijem ako nekom lokalcu treba prevozno sredstvo za preživljavanje, ali kad vidim desetine tih vozila za iznajmljivanje, da bi neki ljenjivac stavio svoje dupe na njega i provozao se naokolo s jaranom da se uslikaju za instagrama, to me već nervira. Ta prokletinja se čuje kilometrima daleko.

Da bi usnimljeni ambijent bio iskoristiv, potrebno je nekoliko minuta neometanog prirodnog zvuka, a ovako otprilike izgleda timeline snimanja na recimo Visočici ili Bjelašnici: prva minuta – cvrkut ptica, žubor potočića, vjetar u lišću. Druga minuta – ide otamo auto. Četvrta minuta – tišina. Peta minuta – avion. Deseta minuta – tišina. Dvanaesta minuta – drugi avion. Petnaesta minuta – treći avion. Dvadeseta minuta – prolaze njih dvije, ova priča kako joj potkošulja koju je jutros obukla više ne može, moraće početi sa vježbama, imaju one neke nove… Dvadeset i četvrta minuta – cvrkut, potok. Dvadeset i šesta minuta – kvad ide, stane, on gleda naokolo, turira, pravi selfie. Trideseta minuta – tišina. Trideset i druga minuta – avion… i tako dalje. U pedeset minuta snimljenog materijala, iskoristivo je svega nekoliko minuta, fragmenti bez kontinuiteta, što ih čini poprilično beskorisnim. Lokalni automobili voze već od šest ujutro, motorna pila se pali sa izlaskom sunca, a ptice su naprimjer najaktivnije od šest do deset, tako da je na određenim lokacijama nemoguće snimati.

Neki dan sam čekao sat i po (rano izjutra) da njih troje prođu kroz veliku dolinu na vrhu planine, gdje se njihov neprekidni razgovor čuo kilometrima daleko, da bih snimio par jastrebova iznad. Uzalud, nije prošla ni minuta bez njihove priče. Nevjerovatno je koliko ljudi pričaju na planini, a tvrde da dođu tamo da uživaju u zvuku prirode i tišini. Tog zvuka više nema – tišine. Odsustva priče, automobila, aviona, motornih pila i čega sve još ne. Ono što nam ostaje i što uzimamo zdravo za gotovo su bezbrojni zvukovi kojih nismo ni svjesni: motorni saobraćaj, muzika iz loših zvučnika, zujanje raznoraznih aparata i klima uređaja, žamor, sirena alarma ili ambulantnih kola koje više i ne primjećujemo, zvonjava mobitela ili ulaznih vrata, građevinski radovi… sve osim tišine. I to nazivamo upravo tako – tišinom.

Danas većina urbanih staništa na svijetu prelazi zvučni prag preporučen od strane Svjetske zdravstvene organizacije kao bezbjedan. Postoje mnoge studije koje dokazuju štetnost zvučnog zagađenja za kardiovaskularni sistem i uopšte njenog negativnog uticaja na zdravlje i nivo stresa. Dokazano je da utiče negativno na ponašanje, kognitivne funkcije, izaziva nesanicu, aritmiju, tinitus (od koga i sam patim), autizam i još mnoge nevolje. Iako zanemaren, ovaj problem nije nimalo naivan. U morima, okeanima, jezerima i rijekama, tj. u vodi, gdje zvuk putuje brže nego zrakom, situacija još gora i nanosi tešku štetu već izmljavljenom vodenom svijetu. Buka ometa soničnu navigaciju morskih sisara i riba, a određene larve u rijekama gdje su osnovni dio ekosistema izumiru zbog izlaganja zvuku motornih čamaca.

Uzrok je naravno uvijek i isključivo ljudski. Postoji i standardizacija, ali se nažalost ne provodi. Preporučena maksimalna glasnoća naseljenog mjesta je 50 decibela, dok u nekim metropolama nikada ne silazi ispod 70. A da bi se stvorila slika ovog problema treba samo osvijestiti naučnu činjenicu da je svaki zvuk glasniji od prosječnog usisivača, štetan po nas. Slično je i sa glasnoćom u muzici ili zvuku sa tv-a. Često se muzika čuje preko bezbjedne granice, a reklame su mnogo glasnije od zvuka filma ili programa, pa tako dolazi do oštećenja sluha i kućanskih aparata. Također postoje i “štetne” frekvencije kojima smo nevoljno svakodnevno izloženi, a ko ne vjeruje u njihov uticaj, samo treba da vidi jedan od brojnih videa u kojima određena frekvencija iz zvučnika djeluje na neku tečnost i pokreće je (i pri tom se sjeti da naša tijela imaju visok procenat vode).

Imam oštećeno desno uho koje krči kad je zvuk malo glasniji, imam i tinitus, blokbastere u kinu ne mogu gledati, na koncertima nosim čepiće za uši, a to imam zahvaliti i sebi, tj. preglasnom slušanju muzike na slušalicama i najviše podrumskim probama u mladosti, takozvanim “krhačinama”. Oko mojih bubnjeva je izgledalo kao u drvorezačkoj radionici – rasuta pilota naokolo, komadići drveta sa palica. Danas mi se čini da su doboš, činele i električna gitara najviše krivi za ovo. Možda i pokoja granata, detonacija. Ono što znam je da kad svatovi prolaze ulicom u autima, ako ne začepim uši, makar desno, biće bolno i neugodno.

Za kraj, transkript dijaloga iz planinarskog doma. Razgovara par u srednjim šezdesetim, a voajer u meni zapisuje:

ona: 
Što su muhe dosadne. Što me vole…
Što je lijepo u prirodi. Imal šta ljepše od šume? Pobjegneš od buke i ljudi.
Najvolim one dvije kese stavit na sebe, pa šuškaju, tjeraju muhe. To sam kod nekog vidjela.
tišina
Juče ja u tramvaju, gužva. Sjela prije na klupu da ga sačekam, kad neki ceker na klupi. Neko ga zaboravio. Krpeni, onaj kupovni. Htjedoh ga uzet, mislim se, imam ih koliko hoćeš kući.
tišina
Žao mi onog kariranog. Ja sam ga ko zembilj napravila. Zaboravila ga negdje. Negdje sam ga ostavila.
tišina
A šta god pogledaš made in Kina, nemaš ti gdje više kvalitetno kupit, sve je to jednokratna roba iz Kine.
tišina
Što se ovog drveća posječe… što legalno, što nelegalno. Pa opet ga ima koliko hoćeš.
tišina
on:
Jeo sam kod Minke kolač neki dan. Fin bio. Ja mislio ona pravila, kaže kupila.
ona:
Ne volim kolač kad mi se uzdriguje. Stave onaj margarin, pa uzdrigujem.
A debela sam. Smanjila sam hljeb, ali džaba, godine. A i da smršam u ovim godinama, ne bi valjalo. Ko babaroga bi izgledala. Vidi ove Džulije Roberts (pokazuje na novine ispred na stolu), mršava, kost i koža.
on:
Nije ti to Džulija Roberts, to je Anđelina.
ona:
Jest, Anđelina, ko štiglić je. Al kad je kamera snima, ima sve. A ovako kad je na slici, nemaš je šta vidjet.

Nedim Zlatar

Zlatar: Somun ili samun?
Zlatar: Recepti iz prošlosti
Zlatar: Poremećaji
Zlatar: Knjigama do predaka
Zlatar: Muhamedova strana
Zlatar: Odjeci budućnosti
Zlatar: Od Age do Džoa
Zlatar: Na Putu
Zlatar: Prašina opsade
Zlatar: Miris duše
Zlatar: Srce
Zlatar: Ljudi bez zemlje
Zlatar: Paris, Texas, Sarajevo
Zlatar: Mentalno zdravlje
Zlatar: Hiljadu brda
Zlatar: Bubnjevi rata
Zlatar: Crne rupe
Zlatar: Sazrio kašalj
Zlatar: Pismo Zlaji
Zlatar: Kad sam bio mali
Zlatar: Umjetnost odustajanja
Zlatar: Žitelj zatočeništva
Zlatar: Zabluda nedjelje
Zlatar: Prvi bubanj
Zlatar: Nostalgija
Zlatar: Šta bi rekao Kafka?
Zlatar: Talac u Berlinu
Zlatar: Afrika, drugi put
Zlatar: Na rijeci