Čini se da mnogi žele da poprave svijet oko sebe prikupljajući ili dijeleći mudre savjete o unapređivanju sopstvenosti. Duhovnost je svugdje, religija je sve češće tradicionalistička praksa nego stvarno vjerovanje, sa svih strana dolaze savjeti o zdravoj prehrani, tjelovježbi, očuvanju mentalne sreće, zdravoj i suzdržanoj retorici, i mnogim drugim alatima za sreću, tj. protiv nesreće. Dva su zaključka izvodiva: ili smo na prelazu svijesti iz stanja materijalističke nesreće u spiritualno, budističko, neko novo doba, ili su ljudi zaista toliko nesretni, da se na svaki mogući način pokušavaju iščupati iz gungule u kojoj je čovječanstvo danas. S jedne strane – upozorenja o apokalipsi, s druge – tehnike meditacije i pravilnog disanja, doručak od zobenih pahuljica i ljekovitih sjemenki. Teško je zauzeti stav. Da svi prizivaju sreću kako znaju i umiju, neosporno je.
Duhovne prakse poput vođene meditacije za privlačenje novca (koja po savjetu spiritualnog liječnika ili ljekarnika zagarantovano čini čuda samo ako se strogo pridržavamo pravila da svakodnevno tokom 30 dana koliko je potrebno čudotvornom lijeku da proradi, slušamo i pratimo hipnotički glas instruktora 30 minuta koliko čarolija traje) proturječe same sebi. Osnovno i prvo pravilo drevnih budističkih praksi, preteče modernih spiritualnih trendova je upravo odricanje od materijalnog, ne njegovo prizivanje. Što dovodi do nekog novog zaključka o staroj materijalističkoj zabludi čovječanstva u novoj apsurdnoj, spiritualnoj formi.
Međutim, po principu psihologije, ako slušamo meditaciju za privlačenje novca, 30 dana, po instrukciji vrača, i ne obogatimo se nakon toga, ili barem ne zaradimo nešto više od očekivanog, pomislimo samo jedno: nešto nije u redu sa mnom. Divim se ljudima sa disciplinom, onim upornim, pogotovo smirenim, koji nedaću dočekuju uz šalu, i nikad ne odustaju, doimaju se kao super-ljudi, oni najjači. Naučeni smo da je upornost vrlina – onaj koji ne odustaje, sigurno će doći do cilja. Ali avaj… ako je u stanju sebe da zavara, zašto ne i druge? A i taj cilj nije uvijek ono što mislimo da jeste.
Operisan sam od fudbala, između ostalog, i ne znam kada će sljedeće kvalifikacije za svjetsko prvenstvo, ali znam naslov scenarija koji slijedi: Razočarenje. Kao da ga nismo već dosad uklopili u svakodnevnicu, ne naučivši ni jednu lekciju. I opet se očekuje, opet se razočarava i ljuti, prebacuje krivica, zapetljava u kojekakve teorije zavjere, lošu sreću i slične tričarije. Prepuna čaša frustracije se prelijeva u novonastajuće posude narednih strahova i neuspjeha, gdje se kupi talog nezadovoljstva. Neodustajanje. Nikad i ni po koju cijenu. Nikad prestati očekivati. Nikad se prestati nadati. Nikad i zauvijek. Frustrirajuće, zar ne?
Svjedoci smo vlastite neprikosnovene, volovske tvrdoglavosti, i možemo služiti kao primjer nacije koja živi već tri dekade silazne putanje, izvanredni uzorci njenog ništavila. Ko zna, kada bi ljudi umjesto nacionalne pripadnosti mantrali makar spiritualne floskule, možda bi nam bilo bolje.
Teška su neka odustajanja, naprimjer jedno od težih može biti ono roditeljsko. A i do njega mora doći, svi smo odrastajući stremili jednome: da se osamostalimo i tako dokažemo da zaslužujemo svoje mjesto u svijetu, da ćemo se izboriti za njega bez obzira ko smo i odakle dolazimo. Tražimo potvrdu postojanja, kao da sama činjenica da postojimo nije dovoljna. I odvajamo se od svojih roditelja kao da je to podvig kome treba stremiti, validitet naše čvrstoće, neovisnosti. Naravno, kako starimo, samo stvaramo nove zablude o nekim prošlim, i čini se da ne odustajemo od njih. Iako znamo da svaka generacija misli za onu nadolazeću da ide krivim putem, i da smo sami jednom bili u njihovim cipelama, ne prestajemo ružiti svoju djecu što pogrešno žive i ubjeđivati ih kako griješe, kao da sami nismo prošli isto u nekom drugom formatu. Upozoravamo mlade na propast ka kojoj se kreću, kao da nismo zajedno s njima ruku pod ruku došli do te ivice nad čijim ponorom strepimo.
Beskonačna muzika
U posljednje vrijeme bavim se muzikom za meditaciju. To je muzika puna neispunjenih očekivanja, minimalizam. Umjesto tri tona koje slušalac očekuje, dobije samo jedan, onaj prvi. Ostale namaštava i čuje u svojoj glavi, njih par ili beskonačno mnogo. Tako slušalac, nekom vrstom zvučne halucinacije, postaje aktivni učesnik. Između tonova se čuju namaštani zvukovi prirode, vjetra, delfina, ptica, instrumenata koji u stvari ne postoje… svega onoga što slušaoca čini sretnim u stanju polusna. Ovakva muzika daje neku vrstu odsustva iz vremena. Dok se ponavlja, čini se beskonačnom i momenti se isprepliću između jave i sna. Na pitanje o nazivu “ambijentalna muzika”, Brian Eno, autor kome se pripisuje ta sintagma, objašnjava zašto baš muzika koja nema vremensko ograničenje, nosi spacijalni naziv. Ideja je došla od pjesama koje se završavaju fadeoutom, koji sugeriše da se muzika odvija i dalje, tamo negdje, gdje nismo mi. Ideja je da muzika traje beskonačno, tj. dok slušalac ne odluči da izađe iz nje.
To je također i muzika samoće, stanja na koje nas mnogi savjeti iz edicije Savremena samopomoć upozoravaju kao na jedno od onih “opasnih” po mentalno zdravlje. I zahtijeva vrijeme, tj. odsustvo iz njega. Na sat se mora zaboraviti, što je često ljekovito.
Toliko vremena na ovom svijetu provedemo pokušavajući pobjeći iz njega. Često je to jedina svrha postojanja. Bilo meditacijom, sportom, opijatima, muzikom, filmovima… skoro svejedno jel porok ili vrlina, bijeg je. Bijeg iz stvarnosti u kojoj nije sve onako kako nama odgovara, kako sanjamo i nikako da dosanjamo.
Odustati od svoga sna, ne znači nikakvu propast, štaviše, nekad je upravo to ono što trebamo. Prije da je uporno iščekivanje nečega što neće doći zamarajuće i pogubno po volju za životom.
Jednog lijepog dana, rijekom, u čamcu su plovili pacov i krtica. Naišli su na jato ptica koje su pjevale na stablu i počeli su slušati. Nikad ništa ljepše nisu čuli. Muzika je bila neočekivana, puna divnih, novih momenata. Nakon što su se niz rijeku udaljili od pjesme ptica, krtica je rekla: Ova muzika je tako lijepa da skoro poželim da je nikad nisam ni čula. Sada kad je prestala, osjećam samo čežnju za njom, bol što je nema.
Ostali su u dugoj tišini.