ili zapisi o stvarnoj i nepriznavanoj istoriji jednog kraja
Povijesti malih gradova često obiluju zanimljivim i dojmljivim pričama zahvaljujući kojima postaju više od zemljopisne lokacije, posebna mjesta s vlastitom prošlošću, kulturom i ljudima. Jedna takva „mala povijest“, naslovljena kao Travnička anahronika, progovara o srednjobosanskom gradiću duge i bogate tradicije.
Njezin je autor Enes Škrgo, muzejski kustos, travničkoj i široj javnosti poznat kao neumorni kulturni radnik, kreativac u punom smislu te riječi. U razdoblju od skoro četiri i pol godine kontinuirano je, na mrežnim stranicama portala Nomad, objavljivao esejističke zapise koji se bave Travnikom i travničkim temama. Vodeći nas labirintom povijesnih i osobnih sjećanja, autor obuhvaća sve što drži važnim: od geografije, kazališta, glazbe, slikarstva, književnosti, ribarstva, golubarstva, tiskarstva, privrede, nogometa, povijesnih crtica, hidroloških razmatranja, do priča o zanimljivim i posebnim ljudima te jednoj od najupečatljivijih i najprepoznatljivijih travničkih figura, nobelovcu Ivi Andriću.
Knjiga se sastoji od 50-ak kraćih tekstova u kojima Škrgo, otkrivajući (ne)poznata lica grada, stvara jedinstvenu povijesnu razglednicu. U njoj nas, nalazeći finu mjeru između govora o činjenicama i osobnih dojmova, rukom vješta i dobro upućena pisca, vodi marginama travničke povijesti ne skrivajući duboku vezanost za rodni kraj.
Zapisi su dobro koncipirani, fokusirani na izdvojeni detalj/osobu ili sjećanje. Prezentirani živim pripovjednim stilom s vješto uklopljenim citatnim fragmentima.
Iako eseji u knjigu nisu ukomponirani po vremenskom slijedu (na način da prate smjenu važnijih perioda), rukopis se čita kao svojevrsna travnička hronika u kojoj, baš kao i u znamenitu Andrićevu romanu, najjači dojam ostavlja upravo osobna, unutarnja dimenzija. Zahvaljujući njoj čitatelju se otkrivaju manje poznati slojevi lokalne povijesti i urbanog života, ali i stvara dojam o autobiografičnosti diskursa u kojemu se preko govora o gradu, zapravo kazuje o sebi, svojim afinitetima, sustavu vrijednosti, hobijima, lektiri…
Način na koji autor pristupa prošlosti rodnog grada je znakovit. Ona mu je velika i važna upravo onoliko koliko su velike i važne „sitnice koje život znače“. Slijedeći takvu perspektivu, izabire ostati „po strani“, predano se baviti zaboravljenim ljudskim sudbinama, događajima, fenomenima.
U većem broju tekstova naglasak je na opisima života „običnih“, široj javnosti manje poznatih ljudi o kojima se uglavnom govori u užem lokalnom krugu. U tu bi se skupinu mogli svrstati: pokretač pop scene i glazbenog života u poslijeratnom Travniku Darko S., planinar i gorski spasilac Amer M., kazalištarac Anto Bilić, narodni heroj Josip Mažar Šoša, Titov travnički krojač Mujo Bahtović, općinski dužnosnik Abdulah Maglić poznatiji kao drug Avdo, liječnik Rakigjija, osebujni hipik Ivica Valent Bulaja, prvi travnički golubar Asim Arifović, Jevrejke Rašela Baruh i Sunkula Kalderon, ribar i slastičar Nazif Ferhatović Suzi, prvi travnički tiskar Franjo Lipski, major JNA Mihajlo Petrović, svestrani umjetnik Anđelko Batić Fejso, crtač i vitrajist Siniša Agačević i dr. Osebujni i prepoznatljivi, ovi su ljudi živjeli svoje travničke živote i strasti na način dostojan kakve novele ili čak romana.
Uz njih, Škrgo ne zaboravlja afirmirane intelektualce, umjetnike, filantrope koji su nerijetko nadilazili lokalne okvire. Među njima se, uz velikog Ivu Andrića, izdvajaju botaničar i profesor Erich Brandis, privrednica i dobrotvorka Snježana Köpruner, braća Muhamed, Muzafer i Skender Kulenović, pisac Rusmir Agačević, operna pjevačica Srebrenka Klementina Kristina Jurinac umjetničkog imena Sena, teolog, knjižničar i orijentalist Derviš Korkut, akademski slikar Bernard Rice, slikar Vjekoslav Karas i dr. Iako podrijetlom ili životom vezani za Travnik, ostali su, stječe se dojam na temelju izvadaka iz knjige, ipak nedovoljno cijenjeni u sredini koju su životom i radom itekako oplemenili.
Autoru su zanimljivi i, za zajednicu važni, urbani, kreativni i progresivni pojedinci, Ćursijaši. To su, kao i autor sam, posvećeni alternativci koji su svojim životima, neobičnim idejama, poslovima i hobijima, „na djelu“ svjedočili ljubav za svoj grad.
Uz interesantne (ponekad i tragične) ljudske usude, Škrgo nas u nekim od eseja (kao u dobrim putopisima) vodi ulicama, naseljima i znamenitostima otkrivajući nepoznatu, skrivenu stranu grada. Zbog njih čitatelj više neće prolaziti ravnodušno pored pojedinih krajobraza, građevina ili spomenika. Gledat će ih „drugim očima“, gotovo kao utjelovljenje priče iz koje su možebitno nastali i u koju se, u simboličkom smislu, preko zapisa iz ove knjige, iznova vraćaju.
Interes za pisanu riječ i priču, a napose pisca Ivu Andrića, koji se očituju na svakoj stranici knjige, autoru je, zasigurno, bio poticaj da, poput kakva književnog stvaraoca, istraži sve njezine slojeve, da ponudi novu perspektivu o onome što se doima kao poznato i o čemu se (naoko) nema što novoga reći. Izazov je bio otkriti „tajne“ lokalnog mentaliteta, obrasce ponašanja, kolektivna uvjerenja i zablude te čitatelju iznijeti storije o osobama i generacijama koje su oblikovale (urbani) identitet grada. Škrgo ne samo da je proniknuo i razumio njegovu srž, nego ga je uvjerljivo i znalački opisao.
Uspomene na mladenačke dane koje premrežuju sve zapise, odlično se uklapaju u širu sliku o gradu. Istodobno funkcioniraju kao medij za iskazivanje autorova stava o vrijednostima kojima stremi. Njegovanje urbane kulture za njega je pitanje osobnog, koliko i digniteta zajednice u cjelini. Zahvaljujući takvu pristupu, knjiga se – koja svjedoči o osjećaju neuklopljenosti, ali i želji za pripadanjem, te u kojoj se izražava nostalgija za prošlim, koliko i težnja za promjenom sadašnjosti – otvara mogućnosti čitanja u autobiografskom ili čak dnevničkom ključu.
Gledana iz te perspektive Travnička je anahronika refleksija o ljudskom iskustvu, životnim marginalijama, ali i o tome kako male, individualne sudbine oblikuju tijekove velikih povijesnih narativa. Ona nas opominje na potrebu uvažavanja, slušanja svakog glasa, podsjeća na to da svaki pojedinac ima jedinstvenu ulogu u stvaranju zavičajne/kolektivne memorije. Također nas osvješćuje da je historija puno više od suhoparnih činjenica – nju čine stvarni životi, strasti i snovi ljudi koji daju dinamiku uvrtloženom koloritu vremena.
Pažljivo odabrani citati iz različitih izvorā (najviše Andrićevih) sjajno ističu autorove glavne zamisli, zrcaleći pritomu, poput kakva dnevnika čitanja, autorove profesionalne i čitateljske preference. Predstavljajući most između literarnog i stvarnog iskustva, čitatelju olakšavaju razumijevanje specifičnosti minulog vremena, kao i sudbina nekih od protagonista ove travničke (pri)povijesti.
Knjiga Travnička anahronika privlači dobro organiziranom strukturom i jednostavnošću stila. Nudi prepoznatljivu intelektualnu, urbanu perspektivu te emanira autorovu duboku privrženost rodnom kraju. Sve je to čini prijemčivom širem čitateljskom krugu.
(Re)konstruirajući povijest vlastitog grada njezin je autor, Enes Škrgo slijedio svoje životne preokupacije, tragao za korijenima i razumijevanjem zavičaja. Zajednica i grad koji, naznačuje se u njegovim zapisima, ponekad nije sklona drugim i drugačijima, povremeno ipak potakne da se, bez obzira na okolnosti, živi svoj san, svoje vrijednosti – nenametljivo i tiho, ali uporno i ustrajno kao što to radi autor ove knjige, muzejski kustos, strastveni ribič i travnikofil, Enes Škrgo.
Skidajući prašinu zaborava s travničkih staza, lica i predjela ovaj je svestrani i kreativni Travničanin stvorio vrijedan (i književan!) zapis o stvarnoj i nepriznavanoj istoriji rodnog kraja, njegovim živim ljudima i davno pomrlim naraštajima.