Imširević: Svadbeni saloni ne gore!

Otkazana predstava

Ne pamtim dobro. Ne mogu se sjetiti kada je tačno emitovana televizijska serija „Pozorište Raya Bradburyja“, ali znam da sam uživao u maštovitim i privlačnim pričama, ali najviše u upečatljivoj uvodnoj sceni kojom je počinjala svaka nova epizoda. Sjena muškarca na mliječnom staklu vrata, potom njegov ulazak u polumračnu prostoriju. Kamera ide iza njegovih leđa, kosa mu je potpuno bijela, soba prepuna fotografija, isječaka iz novina, gomila sitnica neuredno razbacana po ormarićima, bezbrojnim policama, sve podsjeća na antikvarnicu, na onu skrivenu radnju u kojoj je moguće kupiti mađioničarsku rekvizitu i gremlina. Priče sam zaboravio, ali sam zapamtio ime – Ray Bradbury.

Naš sljedeći susret desio se zahvaljujući filmu „Fahrenheit 451“. Godine 1966. Francois Truffaut je snimio Bradburyjevu priču o spaljivanju knjiga i o važnosti pamćenja, a osamdesetih u Sarajevu, moja generacija je još uvijek vjerovala da takva literatura spada u naučnu fantastiku. Onda je u noći na 26. avgust 1992. godine spaljena Vijećnica i čitanje se zauvijek promijenilo. I pamćenje, takođe.

Vijećnica je, kažu, otvorena aprila 1896. godine i korištena za „upravne i administrativne svrhe“. Nakon Drugog svjetskog rata stavljena je na raspolaganje Narodnoj biblioteci, te od tog vremena u njoj su, konačno, smještene knjige. U požaru, koji su izazvale granate ispaljene sa položaja vojske Republike Srpske, ljeta 1992. godine, uništeno je preko dva miliona knjiga. Nakon rata zgrada je obnovljena, a u maju 2014. i otvorena za posjetioce. U njoj je sada kancelarija gradonačelnika, gosti mogu vidjeti izložbe, povremeno čuti neke zanimljive muzičare, ali mogu i zakazati svadbu, pa mladenci imaju priliku stajati na istom mjestu gdje su nekad bili Franz i njegova supruga, ili gledati u predivni strop sa mjesta na kojem je dirigovao Zubin Mehta. Mnogo toga se može uraditi u Vijećnici, osim – čitati knjige! I one koje su izbjegle vatru, koje na 451 stepenu Fahrenheita nisu zauvijek nestale, u dugo sanjanom miru su protjerane sa svog „vjekovnog ognjišta“ (jel’ se tako kaže?).

Na zid pored ulaznih vrata postavljena je spomen-ploča na kojoj piše:

NA OVOM SU MJESTU SRPSKI ZLOČINCI U NOĆI 25/26 8 1992.GODINE ZAPALILI NACIONALNU I UNIVERZITETSKU BIBLIOTEKU BOSNE I HERCEGOVINE

U PLAMENU JE NESTALO VIŠE OD 2 MILIONA KNJIGA, ČASOPISA I DOKUMENATA

Ne zaboravite, pamtite i opominjite!“

Ostalo je nepoznato ko je autor natpisa, ali povremeno, uglavnom pred posjetu kakvih političkih delegacija iz Srbije, povede se rasprava o tekstu ispisanom na zidu Vijećnice. Neki mudri i pošteni ljudi, građani Sarajeva, pokušavali su uticati da se natpis izmijeni, ali nije postojala, kako se to danas kaže, „dobra volja“. Da nije bilo volje, to se donekle još i može razumjeti, ali da nema traga pismenosti, na to ne smijemo i ne želimo pristati. U tri ispisane rečenice, koje su ostavljene da „zauvijek“ opominju (hvala Bogu na navodnicima), napravljeno je toliko grešaka da čovjeku bude žao što spomen-ploče ne gore.

Neznani autor svoje „načrtanije“ počinje riječima „na ovom su mjestu…“ kao da je Vijećnica kamp prikolica, mobilna kućica/biblioteka koja se tokom rata pomjerala sa jedne na drugu kotu, pa je granatom pogođena „baš na tom mjestu“, a mogla je biti spaljena i koji kilometar dalje?! Potom, one koji su zapalili biblioteku naziva „srpskim zločincima“, što s pravom izaziva negodovanje kod svih onih Srba koji su u paljenju Vijećnice učestvovali koliko i u pisanju „Ilijade“. Proteklih decenija imao sam priliku dovoditi goste iz susjedne nam države, pokazivati im Sarajevo, pričati o ratu i stradanju grada, ljudi i knjiga. I uvijek bih osjetio nelagodu, baš kao i moji prijatelji, kada bi prije ulaska u Vijećnicu pročitali „optužnicu“ na kamenoj ploči. Uglavnom bi ostajali nijemi, bez riječi; stid smo dijelili kao što su nekad građani opkoljenog grada dijelili cigaretu. Mene, naravno, nikada niko nije pozvao da ispisujem tekstove spomen-ploča, ali sam gotovo siguran da bih umjesto „srpski zločinci“ napisao, recimo, „sljedbenici zločinačke politike haškog osuđenika Radovana Karadžića“. Pa ko se osjeti sljedbenikom, nek’ se crveni pred ugašenom vatrom i nek’ se posipa pepelom knjiga iz Vijećnice.

Nije tu kraj nepismenosti onoga koji nam je ostavio ovu i ovakvu ploču. Ni datum nije bio u stanju ispisati kako Bog i Čitanka zapovijedaju, pa nedostaje tačaka, razmaka, a zbunjuje i nepotrebno nabrajanje u požaru nestalih „knjiga, časopisa, dokumenata“. Riječ „rukopis“ bi bila prikladnija, mada, mogla bi dovesti i do zabune, jer istorija književnosti nas uči da – „rukopisi ne gore!“ Ljudima od stranke (i ženama od sultana) moglo bi se učiniti da bogohulimo, a to ne želimo, zar ne?

Još uvijek nije kasno; i ono što je ispisano u kamenu, ipak, može se promijeniti. U Bosni i Hercegovini postoje, i postojali su, brojni talentovani pisci, napisali su neke velike i mudre knjige, a u njima ostavili rečenice koje, ako zažmirite i pustite mašti da se rasplamsa (kao avgustovska vatra 1992. godine), možete vidjeti na budućoj spomen-ploči. Napisali su ti bosanski pjesnici lijepih i pametnih riječi o knjigama i pamćenju, pa ne razumijem zašto te i takve riječi ne staviti na zid zgrade u koju će se, ako ima pravde, jednog lijepog dana vratiti i knjige. Ray Bradbury je umro prije osam godina, a malo prije svoje smrti, u znak zahvalnosti svojim bosanskim studentima i Sarajlijama, napisao je kratku poruku posvećenu sjećanju na spaljivanje Vijećnice:

…Throughout history burning books has always been an omen of some bigger evil that something wicked this way comes… We need to learn from the history and keep books and our collective memory safe for the future.“

Junaci knjige „Fahrenheit 451“ u svojim glavama čuvaju po jednu knjigu, svijet spašavaju od zaborava, od besmisla; znaju da spomen-ploče nisu dovoljne! Nema puno razlike između spaljene, zaboravljene i nečitane knjige. Ray Bradbury je to znao, narod ne zna.

Napamet znaju samo stranačke zakletve. A takvim ljudima, u takvim zemljama, biblioteke i ne trebaju. Svadbeni saloni su dovoljni, oni ne gore!

Almir Imširević