Hiljade nijansi zelene. Puno puno više nego riječi ikad zaživjelih za sva zelenila svijeta. Svaki grm svoju neizrecivo različitu svjetlinu. Svaka travka. Svaka krošnja. Svaki list u njoj. Visoravan okolo na sve strane široka. Daleko šuma u planini. Natopljena. Magla dalje istočno nad putem pod nadvijenim stijenama. Dolje brza rijeka. Prača. Mračan tunel pa još jedan. Onda voda u vodu mirno. Široka teška rijeka nezačuđena planinskom rijekom sa zapada. Drina. Nadošla ujezerena smeđa. Gore visoko u brdima poneki krov. Magistrala na sjever i jug. Lijevo kroz tunele nizvodno. Međeđa. Desno na ušću preko mosta na istok. Lim. Velik jak nepoznat. Drveće razraslo. Auti rijetki. Probijene poodavno neosvijetljene rupe kroz stijene. Dolje umrtvljen brod za obilaske. Vodeni ćiro. Zaboravljen ko i njegov pokretač i predsjednik naše stranke imenom bojan bajić. Džamija u strani s one strane vode. Mjesto zavučeno na brijegu među padinama. Rudo. Ko da je još u onom nedavno gledanom na jutjubu televizijskom prilogu iz zime devedeset treće. Daleko od mene iza obronaka jahorine i romanije posmatranih devedesetih s prozora na istočnoj strani stana u mustafe kamerića na broju jedan. Peti sprat. Otvoreno prema igmanu bjelašnici i jugu skroz do nerazaznatljivih planina zapadnije u srednjoj bosni. Zaklonjenije zgradom u janka jolovića al vidljive padine treskavice desno od crnog vrha a jahorine lijevo pa još skoro do romanije istočnije od trebevića. Još stanicu hoda ispod tek stasalog drvoreda prema ulicama lava tolstoja i miroslava krleže. Dalje teže. Ljeta rijeke šume ovdje na nepoznatom tad još neviđenom bliskom istoku godinama daleko. Još i danas čuđenja u svakom prolasku. Još osjećaja tuđine. Ispred zgrade ko one željezničarske po hrasnom izbačen frižider. Granje iz prozora u podrumu. Partizansko groblje u ulici đenerala draže mihailovića. Čovjek ispred garaže s nekoliko automobilskih olupina. Most preko lima ohrndan ko iskrpljen. Neuvjerljiv. Zelenilo okolo smirujuće. Iza ograde nišani. Put neravan među skoro praznim kućama. Graničar zagledan u ekran ispred ohrndanog kontejnera i isplavljele zastave zatečen pitanjem gdje je srbija. Koja srbija. Priboj. Samo tamo. Raznorodne mahom dvospratnice iza blagih ograda i otvorenih kapija u nepokošenoj travi ko zaturene oko zavojitog puta. Ko da je škola drugdje. I djeca. Sporo prema granici. Dvije pumpe i nekoliko kamiona. Šofer s papirima u ruci iz malog autobusa. Uvac. Naprijed lijevo za višegrad i dobrun. Kontejner ispod istrošene zastave. Željezni most. Srbija. Službenica granične policije ljubazno srećan vam put. Tamo gradić ko iz osamdeset i neke. Zgrade ko umorne zasićene nezadovoljne ustakljenim balkonima i održavanjem. Eno novija. Lijevo stari dio a desno naprijed novi priboj. Tamnocrvenosivi lanac višespratnica. Stadion s vanjskim dijelom tribina išaranim crvenobijelom. Suzuki ka istoku pored ohrdane fabrike automobila priboj pa na glavnoj magistrali desno na jug. Magistrala jugoslovenska. Izudarana al otporna. Do raširenog na sjever zapućenog lima tri zastave više nekog veza za čamce čegali. Poslovni nagizdan objekat dolje a tabla za manastir do puta. Gradić lijevo pa s druma desno i ispod nadvožnjaka. Prijepolje. Blaga ulica u čaršiju. Četverokatnice vremešne. Svježe obojeno plavocrvenonarandžasto igralište do mileševke ispod mosta. Novi koševi. Mreža na polovini devet sa osamnest svježe privlačno uplavljenog pravougaonika za odbojku. Povelik rascvjetan park. Vrtić obnovljen turskim fondom. Mjesto za parking bez označene naplate. S druge strane šetališta ispred starinske višekatnice zategnuta mreža za tenis. Zelena ograda oko običnog asfaltnog igrališta. Da je jedno makar takvo svaki dan vježbanja. Škola vladimir perić valter s bistom ispred prazna. Radovi đaka polijepljeni po panoima iza nezastrtih prozora. Umorna škola spremna za duga prazna ljetnja popodneva. Ulica u blagom luku pored debelog lima. Otepe banka u zelenom. Iscijeđeno voće i sladoled u kiosku sa stolicama oko visokih stolova. Tričetri kafane u prizemlju naprednosocijalističkih nastambi okrenutih rijeci. Sveti sava mršav smjeran izdužen u metalu na ploči do mosta. Doneri na kiosku. Mjenjačnica u trafici. Petnest giga dvadesetak dana hiljadu kolkoli dinara na žutoj naljepnici. Ulica sandžačkih brigada uzbrdo blaga. Odozgo nevzije musabegović. Nešto osmansko još u sokacima. Dućani sa strane. Odjeća. Telefoni. Vodomaterijal. Kolači. Sladoled. Mesara. Kladionica. Smrtovnice crne i poneka zelena na tabli za obavještenja. Džamija starinska blaga. Čovjek oko nečeg ispred. Pijaca natkrivena. Četripet štandova još pod voćem i povrćem. Toplo. Juni. Ćevabdžinica kod reška s tričetri stola u hladu ispred kuće na sprat. Žena ljubazno da su ćevapi dobri možda ne ko sarajevski al teleća čorba sigurno odlična. Već spremna. Četristo dinara. I kupus salata. Na plakatu uslikane pa dorađene baklava tufahija šampita. Preko ulice bonita zelenera. Na zaslonu broj sa sedam sedam. Razgovor o razgovoru sutra. Roming neprimjetan. Ko kući. Svift lijevo nazad pa desno poslije mosta. Uz ulicu odmjerene kuće u nizu. Ko one u georgija dimitrova u aerodromskom. Trava visoka. Na stijeni gore krst. U daljini u brdima munara. Parking pun. Stiliziranom ćirilicom gostoprimaonica. Natkriveni stolovi ispred suvenirnice. Otvorena kapija manastira. Do nje obavijesti. Bijela crkva u sredini kompleksa. Lijevo valjda manastirske spavaone s lukovima na neki istočnorimski fol. Dva zvonika s drvenim krovovima na dva kraja. Unutra pokošeno rascvjetano. Žena pod strogom maramom vedro s dvoje o travi i drugim zadacima. U dvorištu hladnjaci. U njima muškarci u svečanijim izdanjima. Mlađe žene u punoj spremi. U crkvi gužva. Vjenčanje. Freske u malteru. Prijatan hlad. Sveci na zidovima. Naprijed desetine ljudi. Iz mase ravnomjeran glas. Žena unutra prekrstivši se. Na policama svijeće. Radnici napolju oko traktora. Mladić pažljivo obučen s dotjeranom djevojkom isti vlade divac. Česma u ćošku punog dvorišta. Punog a nikog za priču o svetom savi. Najpominjanijem svecu srpske crkve. Beogradski hram nazvan u njegovu slavu gdje je po vjerovanju spaljeno njegovo tad već davno mrtvo tijelo. Radi zastrašivanja pravoslavnog svijeta. A nemalo škola u bosni danas pod tim imenom. Po beogradskom profesoru nekadašnjem đinđićevom ministru bradatom a smirenom draganu veselinovu zapamćenom još s početka devedesetih ako ne i s kraja osamdesetih u njegovoj tek dobivenoj knjizi moj bog razlog nije u stvarnom doprinosu prosvjeti kulturi državi ovog raškog princa iz trinestog stoljeća već u ideologiji ljotićevca dimitrija najdanovića iz teksta svetosavska paralipomena iz hiljadu devetsto trideset druge. Ideologiji u kojoj je rastko nemanjić slavljen kao sveti sava ono što nije a nije ono što jeste da bi ono što nije postalo nekako srbija. Žestoko nesputano samosvojno u veselinovljevoj knjizi dato tumačenje svetosavlja kao ideologije nastale u dvadesetom vijeku a svetog save kao srednjovjekovnog hrišćanskog nacionaliste i nadahnutog propovjednika neuviđajnog prema ikakvom različitom mišljenju. Čovjeka koji nije nigdje sebe nazvao srbinom niti bio zakonodavac ni prosvjetitelj ni teolog ni književnik nit je to tako i moglo tad. Veselinov strpljiv a duhovit u argumentima i zaključcima. Obaviješten a nezačuđen neuplašen. Nabrojano tako i da je stvaranje jugoslavije upriličilo da aleksandar karađorđević ujedinivši nekoliko pravoslavnih crkava pod ime srpska pravoslavna crkva utemelji mogućnost teritorijalnog širenja srbije pod zavjesom jugoslavije. Naprijed crkva pa vojska. Po ovom upućenom slobodoumnom uvjerljivom predavaču suprotstavljenom žestoko i miloševiću i današnjoj beogradskoj miloševićevskoj vlasti carigradska patrijaršija poslije uplaćenih osamsto hiljada franaka za nadleštvo nad makedonskim teritorijama hiljadu devesto dvadeset druge ovlašćuje i priznaje ovu crkvu tomosom al nije jasno pod kojim imenom. Svetosavlje po ovom draganu nije vezano za samog trinestovjekovnog hrišćanskog fundamentalistu ali jeste za moderne srpske nacionaliste potaknute pisanjem i upiranjem justina popovića i nikolaja velimirovića. Pa do amfilohija radovića. Iza manastira uredne pomoćne zgrade. U pokošenim travnjacima drveni nosači saksija s crvenkastim cvijećem. Mirno. Vedro. Prošlost neshvatljiva. Kao da nije nikad ni bila. Akamoli iskopavanje moštiju svetog save. Veselinov u knjizi a i u jutjubu da je prvi srpski ustanak ustvari banatskih pravoslavaca srba zbog nekih uskraćivanja širokih poreskih pogodnosti poklonjenih pored slobode nošenja oružja i dozvola za proizvodnju vina koje im dao mehmedpaša sokolović zadržavši za sebe monopol na prodaju vina. Sokolović dao a beogradske dahije pošle uskratit pa pravoslavni narod na bunu. Oko poreza. Pitanja mnogih pitanja. Na zastavama im svetisava. Osmanlije zapitane koji je taj. Neki davno mrtav. Đe je mrtav. U mileševi. Daj ga vamo. Donešeni njegovi ostaci i navodno spaljeni na tom vračaru hiljadu pesto devedeset četvrte. Mada veselinov navodi na tašmejdanu gdjeli da bi vatru vidjeli pobunjenici s one strane save dunava čegali kakoli. Nezamislivo danas da je ikad i bilo to trinesto pa šesnesto stoljeće. Da je bilo a da još nekako protegnuto i u ovaj lipanjski dan. Nas dvojica putnika drugujući već četvrto desetljeće nazad ka prijepolju. Uz cestu neko očigledno vječito dijete u tijelu četrdesetogodišnjaka. Iza njega ka manastiru umorna mati. Mi u prijepolju lijevo. Na jug. Navigacija da je tom cestom još trideset osam kilometara bez skretanja. Molova pumpa. Nisova. Džamija. Mezarje. Pogon ovako. Na trenutak u nečemu s radnjama i kućama do puta ko onaj lienz prošlog juna u austriji. Brodarevo. S džamijom i raspojasnim trgovinama i opuštenim narodom uz džadu ko neke živinice bez zgrada. Pa dalje ko cesta od goražda preko ustikoline ka foči i dalje ka gacku. Slična slika. Dalje s cestom u popravljanju ko ona od jablanice ka mostaru s limom ko neretvom a ovim brdima ko prenjom. S one strane rijeke betonski vijadukti pruge. Eno crvenoplave lokomotive. Kamiona auta motora. Onda neočekivano samo za nas granica. Fakat granica. Posebno kamioni. Mi u jednu od dvije kolone. Sporo. Sad dva a ako krenemo u tri u sarajevu smo do sedam a potrebno najkasnije do pola osam. Ko da je daleko odavde. Graničar ozbiljno u pasoše. Mi iza šlepera izlokanom cestom. Kamion objema trkama na dijelu oronulog puta. Tabla manastir. Na zaslonu dobro došli u telenor mrežu crne gore. Ali još nije prelaz. Do mosta nad jakom nabujalom vodom tabla srbija. Mi pješke. Put kroz zelenilo ko u potocima pod igmanom. Otamo auto. U strani velik krst. Gore krov. Prolaz ispod pruge. Tabla hram hristovog uznesenja lijevo devet kilometara u planini negdje. Cesta raširena ka tamo spremna za asfaltiranje. Stroj bučan. U strani velika slika ko preslika freske. Na pruzi kućica s milicionerom srbije. Dvoje starijih motorista pod punom opremom do ulaza. Manastir u zelenilu nepristupačan odozgo u padini. Ispred duge nadstrešnice postavljeni bokali i čaše. Trojica radnika u hladu. Starija gospođa vjerovatno igumanija u priči s dvoje ljudi. Ko nespremna za novi razgovor sad s nama. U kapeli teško drvo i tamnocrvene tkanine. Jak tamjan. Biblija na pultu. Svijeće na prodaju na povjerenje. Slike desetine svetaca. Svježe. Nikog spremnog za naša oprezna pitanja. Po nekim nemalim internetskim izvorima to spaljivanje na vračaru nije nikad ni bilo. Različiti izvori navedeni u za primjer primjera članku vuka bačanovića ovaj događaj stavljaju u rasponu od dvjestotinjak godina. Jedni da to nije ni bilo. Da su ostaci ovog čovjeka ustvari i danas u manastiru ždrebaonik kod nikšića. I da to crkva zna. Da po patrijarhu pavlu još nije bilo vrijeme za ukazanje ovog sveca. Neki dan ružica upućena u lokalne prilike i kontekst da je ovaj manastir zvan kumanica taj gdje su sakriveni njegovi ostaci. Da narod to govorka a crkva priječi moguću deenka analizu. Manastir viđen ovako otvoren a kao zatvoren. Kao da je to zamislivo. Osam stoljeća svijeta teško zamislivo al ovo ne. Vozovi decenijama pored save.
foto: Dženat Dreković/NOMAD