Tiho. Kasno popodne. Zid u sjeni. Od lijepo naslaganog oblikovanog sitnog kamena. Oko dvorišta. Prolaz bez vrata u avliju. Pokošena trava unutra. Crvenog cvijeća. Upaljen televizor u osvijetljenom predvorju. Prazni stolovi na terasi. Svjetlo na recepciji. Na parkingu do velike pomoćne skoro puste zgrade dva auta. Zastori na prozorima podugačke petospratnice zamišljene kao hotel zagubljene među kućama iz šezdesetih. Iza ograde stara četvrtasta spratnica obojadisana u ljubičasto. Do nje još grozd. Desno dvije nezgrapne dvokatnice tek malo upristojene fasadom. Ispred prve do ulice iscrpljen vrućinom a zamoren starošću krupan tužan pas. S metalnom korpom punom istrošenih lopti nas dvojica preko pouske izlomljene ulice nikole kolumbića šake do klizne kapije sa sivim daskama. Iza dva metra visoke betonske ograde bor. Razgranat. Do njega ko da je jasen. Star. Iza njih prazno valjano poplačano dvorište. Za makar dva autobusa. Dvije nemale uredno nazidane i ukusno opremljene kuće kao dodatak hotelu. Apartmani. Uzak prolaz do lijevog ruba lijeve kuće. Unutra iza stakla u prizemlju masivne drvene stepenice. Nikog. Susjedna kuća na dva sprata. Na gornjem balkonu zastori na vjetru. U avliji golf. Na šljaci u dvorištu naš teren prazan. Juče ostavljena mreža za ravnanje na istom mjestu. Otisci najki i adidaski od našeg prolaska sinoć u mraku preko prevučenog terena. Do sivožutog betonskog zida s ispupčenjima trave i nametljivih jeftinih samorastućih biljaka. Gladnih života. Uz igralište betonski podzid a iza njega uredna trava. Šaht s dva priključka. Dolje u malo istekle vode dvije stare lopte. U staklu nizak dug objekat kao kafe sa skupim šankom. Navučena klizna staklena vrata. Unutra naredene stolice. Nikog. S druge strane kafea travnjak s ponekom spravom za igranje. Veliko skoro ogromno dvorište. Naprijed još jedan teniski teren. Manje vode i šljake na njemu. Odloženi alati za ravnanje. Iza zelene mreže raširene po gradi ostava i zid. Buseni po krajevima i oko plastičnih linija. Do igrališta podzid od metra. Do podzida održavan prostran travnjak. Iza zida rijeka. Uska mala skoro presušila u betonskom koritu. Dani njenog divljanja će idućih mjesecdva. Dobrinja. Doplovi otamo iz podnožja jahorine. Sad u zraku toplina. Ja mlaz svježine kroz žuti šlauf raspršen prstom po samljevenoj cigli. Ljeto još snažno i iz teniske šljake. Ko iz ničeg drugog. Iz dubine onih ljeta. Desno lijepa kuća s velikim dvorištem. Ko neka rezidencija. Nikog ni tamo. Do nje desnije jedna omanja s preostalim zidom il dva. Rat davno iseljen. Lijevo iza zida jedna nakalemljena neuseljena trospratnica. Do nje prašuma. U njoj poneka i nama odletjela lopta poslije smeča il servisa s visokim odskokom. Il mog napornog pokušaja vraćanje servisa. Popodne je kasnog ljeta. U daljini ka istoku visoki ravni krovovi nadžidžanih zgradurina. Ružne ko uvreda. Živ spomenik potkupljivanju zaostalosti nazatku kroz betonizaciju. Raspamećenosti. Sa sjevera odjek tramvaja i auta. Stup. Među kućama još dah jugoslovenskog optimizma šezdesetih. Nekad zvano gornji butmir. Najzvanije i najzapamćenije kasindolska. Stara kao iz one pjesma stari drum. On ka ilidži a ova ka kasindolu. Petšest kilometara dalekom. Ispod jasena i lipa uz pistu aerodroma ravno pa desno skroooooz preko bijelog polja podno kasindolskog klanca na rubu jahorine. Autobus dvadeset pet nekad kad su autobusi crveni i zeleni iz neđarića pravo uz aerodrom i pistu ne skrećući u tek nazidano aerodromsko naselje. Kasnije dobro trideset šest uveden kroz georgi dimitrova i šefika dorića dolje do proširenja kod akifa šeremeta na početnu. Pa pored konzuma ulicom ernesta telmana novi krug skroz tamo do studentskih pa alejom branka bujića ispod lipa pored škole nazad dolje na raskrsnicu s kasindolskom. Zapamćena raskrsnica ko i cijela kasindolska i dublje prije škole dok bi s ocem nekad na njegov poso. U staru žutu zgradu u centru ilidže. Srednja škola pero kosorić. Prije svake nevolje a i samopouzdanja stečenog početkom osamdesetih u prvim godinama školovanja. U staroj zgradi u lukavičkoj cesti. Samopouzdanja otpornog na sve nezamislivo banalno pokvareno kukavičko gledano i sretano godinama poslije. U mojoj pameti bi svako zamišljen u razredu bio bolje shvatljiv tako uporediv. Kao mjerljiv. Čitljiv. Sličan ovom il onom đaku. Kasindo mi zapamćen kao strah da bi neizlaskom iz autobusa na liniji dvadeset pet na stanici uz aerodrom završio negdje u nemjerljivoj daljini bespuću tog prigradskog sela. Odjednom nezvan neplaniran skoro neviđen zapamćen odnekud iz dubine mene pred mene kroz moj lik u moj život u mom romanu. Eno i sad u napisanom scenariju scena meni zamisliva kad ona njemu titihotihonajtiše jedva čujno sakrivenom u sjeni o posjeti tetki u kasindolu. Ko da ih vidim. Pa kad nazad s bakine sahrane ljeta gospodnjeg devedeset petog s masom slika. S masom neizgovorenog a čitljivog. Pa tad mu i ono tamo viđeno pa otišlo s njom kroz sve nove zelande i sva jutra oprosti nam bože spasi nas bože. U jasenu gledanom ovdje do dobrinjske rijeke još daha djetinjstva. Onih naznaka jeseni u prvim danima škole. U propetom drvetu nad krovovima i jedna od zamislivih slika rata. Tu na ovoj strani već oni. A s druge strane preskočive rječice nisu oni. Odavde preko oba terena po tridesetpetšest metara svaki ukupno osamdesetak pa preko nikole kolumbića šake i lepeničkom između kuća do kasindolske šestotinjak metara. Danas popodne ja biciklom od neđarića. Još ilidža nije oslobođena biciklističkom stazom od centra. Nije deblokirana za nesmetan prolaz. Nema snage ni pameti ni energičnosti. Nema ko. Brojačem uvezanim s džipiesom na danas posuđenom bicu izbrojano sedamsto četrdeset metara. Tu uz glavnu cestu od mosta poslije pumpe i početka ondašnje srpske linije do kasindolske na skretanju za ilidžu. Evo u telefonu zeopoksove nekakve aplikacije. Pouzdana vako na male. Tih sedamstočetrdeset glavnom cestom je i nešto manje a puno lakše od rijeke između kuća kroz ove uličice. Artiljerija ovuda među naguranim kućama slabo šta kadra. Samo ukopani bunkeri mine snajperi obične automatske puške postavljeni u dvije linije. Neprecizni trombloni. Praga dežurna za cijeli ovaj zavučeni zapadni krak miloševićeve opsade sarajeva i desetak tenkova te pedesetpet za galamu. U junu devedesetpete doduše i onaj jedan laki tiši tenk panhard otet od francuza kod gušića hale tu dolje na stupskom brdu. Pješadija inače uobičajena gerijatrijska ispostava srpske vojske. Kao i skoro svugdje. Ovo krilo opsade sarajeva izloženo na uskom dijelu udaru s dvije strane. S tri. Baška otamo od tarčina. Na ilidži jedna interventna narodnjačka jedinica šatro garda i možda vod iz neđarića malo sposobniji. Policija za nadzor etničkog proganjanja karadžićevog povjerenika s vodomdva. Predratnog drota udbaša. S udjelom onomad u poker aparatima i sličnom gdje se zbog milicionerske pendrekaške moći utaljivo s gazdama šanerima i krkanima do danas hotela velepekara i sličnog. Matrica ista. U toj i sad dominantnoj politici kao praksi seljačke filozofije ko je vlast on je i vlasnik. Svega. Svakog. Nek onomad u zamišljenom probijanju ove linije za davljenja grada s pala il iz lukavice krene pojačanje nije moglo do ovde preko hreše poljina vogošće rajlovca tamo na osijek pa kroz ilidžu za tri sata. A gdje su druge tačke makar ih dvjesto s mogućim napadima na njihove bahate a slabašne snage raspoređene po potpuno predvidljivoj čitljivoj doktrini ruske vojske prepisane u jnaovska pravila. Do zadnjeg mitraljeskog gnijezda. Do onog na ulazu u aerodromsko od aerodroma. I onih bunkera na kraju niza u franca prešerna prema slastičarni tifani i pekari paštrk planina pa sve redom do debelog brda i antena nad soukbunarom i dalje okolo naokolo do bespuća crvenog klanca i treskavice sve tamo do lupoča kragujevca huma. Par pokretnijih jedinica s pragom boforsom pamom na nekom zastarjelom vozilu artiljerija gdje može nesmetano a posebno slatko po gradu i tanka nenadahnuta umorna pješadija nevoljka za rat al horna za gađanje međašenje i mudrovanje o ispravnosti istrage poturica. Sve predvidljivo banalno čitljivo i u rasporedu i razmišljanju i povezivanju i ojačavanju i povlačenju. Na prvi jači pritisak. Ne ko u junu devedeset pete u idiotskoj zamisli nekakvog beskrvnog linerarnog pritiska na hiljadu strana. Ovo linearni pritisak sintagma glavnog političkog zapovjednika naše strane. Tad naprimjer četvrta četa jedne poznate mi brigade probija i ostaje sama na padini trebevića oko bob staze povlačeći se kasnije uz dosta gubitaka da bi ovaj mudrac provalio serbez obraz da je to bio izlet. Za njega i njegovu familiju i jest. Skoro piknik. Od tuđe muke i krvi. Okružen nesposobnim jnaovskim poltronima kosovcima koje tražio i volio mahalskim razbojnicima pametnjakovićima iz svog kruga mladihmuslimana nezainteresiran neuključen nedorasto nesposoban. Nenačitan. S onim folovima o bogu i dostojevskom. Prozirnim. I tu površan u prepričavanju teodiceje. Daleko od berđajeva. S nešto doduše karaktera i glavnim kvalitetom da nije bio fašist svojom mudrijaškom filozofijom odredio dobrim dijelom jedno vrijeme. Naše živote. A sarajevo je i devedeset druge akamoli devedeset pete moralo izać iz opsade ovuda. Evo preko ovog terena s kojeg sad odjekuje rezak uvjerljiv ohrabrujući zvuk servisa. Zvuk koji bi mogo da nas digne do njujorka u neshvatljivosti i nepredvidljivosti života. Dalje tih šestotinjak metara presjeć kasindolsku a miloševićevskomladićevsku karikaturu od jna nabit na aerodromsku ogradu još dvjesto metara dalje. Ko džo luis svoje protivnike na konopce u svih dvadeset šest odbranjenih bokserskih titula. Zaključujući da je uradio najbolje što je mogo s onim što je imo. Bilo je oružja kolko je bilo i u tom je i njegova krivica pored sve nemjerljive nezainteresiranosti nepravednosti pokvarenosti podozrenja butum svijeta. Nije tražio od komandanta armije da mu da jasan izvodiv plan oslobađanja sarajeva. I da ga lično provede. Na licinom mjestu a ne iz podruma. Ni od onog bizarnog hvališe ni od onog poslije što je uspio pivski stomak cio rat održat puzeći po minderima. Svijetla obraza. Dosljedan u snishodljivosti i ulizivanju predsjedniku i svakom njegovom mlinaru iz užeg kruga paralelne a stvarne vlasti. Tu između kuća bi moglo pokretom domišljatošću spretnošću spremnošću poduzetnošću upornošću dosljednošću. Hrabrošću. S tim što je bilo oružja moralo se više. Otet i municiju i oružje i hranu pa ih njihovim tuć. Jer nas je bilo više. Nemjerljivo spremnijih i obaveznijih prema stradalim napravdiboga. Prema muci ničim izazvanoj. Zar nije bilo očekivano da se generalštab štapskih miševa prvi uputi na najvažniju tačku i lično riješi situaciju. Ni onaj jedan povisoko napenaljen kosovac smutljivac uz oca pa i sina da ih nadgleda. A iz podruma nije smio izvirit. Nije jurišo. Oni su samo radili svoj poso. Mutili vodu i grabili činove i penzije na tuđoj muci a svom poslušništvu. Ni jedan taj žbir prebjego kad je rat kreno nije ništa umio napravit. Ni jedan bunker riješit. A pokvarit svašta. To im je zadatak bio. Ni oni silni rastrčani po ambasadama funkcijama misijama raspamećeni od vlasti i para da dođu. Biva nije za njih. Već da im tuđa djeca riješe pa će oni bolje vladat. Oni svi unjkavi papci. Lajavci na vešovića i takve. Svi oni čengićibehmeniživaljilatićibičakčićispahićicerićibukvićibisereturkovićkojekakviganići. Ni zetova ni bolničarke snahe ni sina ni kćeri. Nijednog ni ovdje ni nigdje. Drugo su njegovi. Ni onog lažnog pjesnika ljiljanovog pametnjakovića. A bjegunca od vojske. Al na priči jaki. Ko malo ljuti vazda. Daj im još. Njihov mudri dedo i oni su da vaspitavaju narod i govore ko šta treba. Pa neće oni valjda ginut. Oni su za kofere razne bili. Satjeravanjem takozvanog sarajevskoromanijskog korpusa ovdje na aerodromsku ogradu odsjekli bi njihov istrošen bataljon zadužen za aerodromsko i neđariće. Pobjegli bi stražari i snajperisti krvnici s dobrinjske barikade dok se sužava prolaz. Dobrinja alipašno mojmilo bi prodisali sa zapadne strane. Izbijanjem u kasindolsku na njenom vrhu ostalo bi još kilometar i dvjesto metara ako i tolko prije osamsto do linije u butmiru. Od tih ni hiljadu metara otamo morala vojska moć oslobodit makar hiljadu naprijed a hiljadudvije širine. S ove strane do željeznice i makar malog mosta a s one možda i kroz jasike do tog istog malog mosta. Nema izgovora al ima uzrok. U komandi i organizaciji. Koja je posljedica pogleda na svijet onog na čelu. Njegove pameti i stvarne želje. Mudrac. Iz te nekakve mutne ideje postavljen jedan prigradski hahar nakav mu rođak štali s one strane piste na začetku rata. Kasnije za nagradu za svu nesposobnost bahatost nedoraslost za izgubljene ljude za sve priče o zlostavljanju po etničkom kriteriju. Za izgubljeno golo brdo. Eno ga tamo desno nad vrelom bosne blažujem ilidžom. Danas optrčanom na biciklu. Raskošne poružnjenosti. Lijepa još samo tamo gdje nema zgradurina papanskih hotela kozmetičkih salona pijačetina kojekakvog arhitektonskog i poslovnog smeća. Nagrađen taj i za ondašnji pasivan filozofski stav u trenu skoro kolapsa u ljeto devedeset treće od trnova do igmana. Pa i za milijarde protutnjale kroz tunel unaprijeđen. Da ti pamet stane. Pa mu poslije rata dato da nadgleda sve po ilidži. Biva njegovo. Jer je nije ni napado akamoli oslobodio. Al je mogo sve što se moglo iskoristit za sebe. Za njih. Nijedna kanta marmelade nije ni preko piste akamoli tunelom mogla bez njih. Možel tolka nesposobnost bit slučajna. Tolki kretenluk. Tolki biblijski lopovluk. Šta je ustvari htio taj lažni mislilac čija je glavna kvaliteta što je napravdiboga osuđen u socijalizmu. U tom se i na moju radost po onom što se čita dobro držo. Priznajem mu muku. Pa i karakter za uvjerenje. Njegove knjige pak kao obavezni ukras ovdašnjih ezdeaovskih kancelarista vlastohlapljivaca srednjeg i višeg ranga zadnja tri desetljeća puka su papazjanija amaterske misaonosti krupnih a glupih zaključaka na osnovu proizvoljno napabirčenih podataka. Bez zanosa bez dubine bez svježine bez snage. Bez istine u sintezi. Bez ičeg ostvarivog. Potpuno pogrešnih priglupih zaključaka. Nije on ni hapšen što je ko đilas prkosio već što je bio sklon drugačijoj zamisli svijeta. Već da se dokažu tužioci a održi rutinaki ozbiljnost jednog karikaturalnog režima. Koje je iste te tužioce tužibabce poslije i sam angažovo. Ko i vlastite uhode. Trebali mu nešto. Kakva je bila njegova ideja nije se do kraja razjasnilo. Ne onakva kako su trubili svi oni za koje je i njegovo ime bilo neprihvatljivo a kamoli išta takvo i tad i sad al ne ni korisna. Vjerovatno i najprije nikakva. Kad je bio u vlasti od svega nije ostalo ništa. Puko petljanje i vječita mlakost dvosmislenost moždakanje mucanje mlitavost jednog umornog i za sve osim za vlast nezainteresiranog čovjeka. A takav mu i potomak. Simpatičan mladić. Uspio stariji uvjerit putnike ohrnadanog autobusa da mlađi može svezanih očiju vozit makar dva kilometra. A ovaj nije puki kleptoman vlasti. Čuva oca od istine. Zajedno sa svojim i od oca nasljeđenim bilijima pitonima. Samo što su njihovi bolje plaćani. Tuđim parama mukom životima. Doduše nije stigo jer nije htio ni papire za onu reviziju tužbe koju su već dotad dobro upropastili predat za makar moguću mrvu istine. Za svu krvavu licemjernu kukavičku ulogu miloševićeve srbije. Al je htio javit satrapovom nasljedniku da ne brine. Čime je to i kad plaćeno samo se može naslutit. Stizo vamo sve oko bolnice na vrijeme. Tu ga ne diraj. Tu je jak. Oko telekoma. Oko tužilaštva. Nadić sistem ako koga iz njihovog svijeta treba zaštiti. Pa makar i oko ubistva. To je znao kako kad šta. Svi spremni od milicionera preko doktora do sudija. Oko svih intervjua da mu ko ne postavi pitanje mimo dogovora. Gori od njega samo njegovi dojučerašnji kućni poltroni i izvršioci najtežih gadosti a sad kao protiv tog takvog sistema. Koji ih je izvuko iz mahalske lige i rane drotovske uhođenjem i mnogo gorim stvarima nakupljene penzije. Da sad oni u svoje ime skupljaju podatke preko kojekakvih ureda lažnih pa time i koječime biva ucjenju papane preprodaju pozicije vladaju umiljavajući se najglupljem u narodu i najpovršnijem u takozvanoj međunarodnoj zajednici. Prava zajednica. Odjeljenska. Natovarano sad u vlast kojekakvih bajagi antiezdea balavih budala da se čovjek od muke smije. Od onog komičnog davača izjava do gradskog vijeća grada općina kantona. Vrijeme mladih a pokvarenih i prirodno ograničenih. U kambodži polpotovi davali djeci kineske kalašnjikove za nemilosrdnije istrebljenje svakog pa makar naočale nosio a ovdje sad moda djeci bez pameti daj vlast. Pa sjedi i plači. Malo nam bilo starijih i budala srednjih godina pa hajmo probat s glupom djecom. Samo ako su besramne ništarije. Biva promjena. Da je ovdje presječena kad je moralo ova kasindolska pa spojeno s butmirom pravde bi bilo više. Za sva liplja kamenice prijedore tomašice srebrenice foče višegrade. Za svu muku opsada. Tu dotuć vojsku zatečenu na licinom mjestu u mučenje sarajeva. Muški pošteno da se nikom zarobljenom ni čvoka ne opali. U ovoj ulici postavljo njihove položaje lično onaj beogradski bandit utreniran u francuskoj vojci. Eno snimka iz ljeta devedeset druge kako odavde taj obijač trafika i otmičar priča sa svojim i šefom svih srpskih bandita pod komandom debea da mu se ne sviđa ovdje jer najviše daje a najmanje dobija. Pa ode dalje. Druge bi i sad ptice pjevale onom što se usudi sakriven iza dejtona provocirat i te iste koji ga dejtonom brane od svega počinjenog. U ime naroda. Ne bi harmonikaša dovodio da usred sarajeva ponižava. A da ga makar dvojica mlitavih brbljivaca iz predsjedništva nisu očas posla razuvjerili. I njega i svirača. Na igralištu sad gušći sumrak. Otvoren prozor na susjednoj kući. Unutra bojler. Iz sivog zida nakupljena toplina. Dodir reketa i lopte skoro prisan. Ovaj teren baš kakav sam još zimus zamišljo. Malo sakriven. Ko naš. Naspram dva najprije mojim naporom napravljena igrališta pogodna i za tenis nastala nedaleko iz davne djetinje želje da lično blizu svojoj kući napravim igralište. Otvoreno i zatvoreno. Dobar za svaki sport a i za ovaj. Sad na njima mrak. Katanac glavni alat svakog drotovskog mozga. Upaljen mrak. Jer svjetlo smetalo. U mraku se lako petljalo kralo lagalo krilo iza tuđe nesreće. Samo tu nedaleko u jedva primjetnom ćošku našeg svijeta pretrpanom korisnicima budžeta cijeli makondo lopova kukavica sitnosopstvenika ulizica bezveznjaka seljanki histeruša ženskastog muškinja i bezličnog ženskinja. Juče sve gledano s ulice u prolazu pješke lukavičkom ko daleka tuđina. Ja ka autu a ne vidjevši me odma tu do pločnika jedan zapričan u telefon. Onomad ugrožen. S molbom da mu ne uzmem ko problem već ko zaslugu bogaćenje na svojoj pokvarenosti a tuđoj nesreći. Sve uredno kroz papire. Crno na bijelo kako bi svako malo lupetaj. A ko mu to kaže da se nahapo ugrozi ga odma. Nacionalno. Evo ja što im to ne dam. Dernjo bi se onako ženskast čim mu šta se pričini da mu neko nešto može smanjit. Pa i onaj tamnogorski minhauzen s kojim je skupa petljo. Dok su namještali sebi hiljade od stranjskih lakomislenih budala na račun tuđe muke složni. A inače ovaj ugrožen nacionalno a onaj lično. Tako i cvilio da mu biva ja dovodim nekog da ga ugrozim. Pa iza leđa olajavo šizio. Sad i taj kojeg sam kao doveo pa i branio a nikom ništa uzimo zapričan okrenut. Nekad bi svako malo eto ga. Da predloži podrži a i zatraži. Ja tako juče s glave vojničku zelenu kapu da ne bude dileme vidi li me. On podigavši slučajno pogled skoro šokiran što sam baš ja tu tako do njega iznenada. On ko neko zdravo. Ja dalje. Sad i onaj drekavac malo manje ugrožen ispred kafane zatečen. Ja okrenut tako da je jasno da ga vidim al ne cijenim dovoljno ni za kurtuaziju. Petak je oko jedan. Već je davno kući onaj jedan unjkavac što mu se gadilo s djecom radit. Ko da ga vidim kako oko jedanest zamiče s kišobranom ka tramvaju da mu ne propada kupon. Ugrožen samo ne nacionalno nego nešto drugo. Sindikalno. Ma sve osim plate mu nevoljko. A kako i ne bi kad je uspio sakrit se i od vojske iza tuđe djece. Kakva kasindolska kakvo sarajevo. Kukavičluk je nemjerljiv a obavezujući. Nije ga obavezalo ni što su u njegovom mjestu pobili masu ljudi. Tri hiljade. Nema tih hiljada smrti ni rata ni poniženja koje takvog može dić do čovjeka. Iza ograde u lukavičkoj mojih dvadeset dvije godine. Ja juče dalje bez osvrtanja na prozor gdje mi je trinestak godina bila kancelarija. Skoro zaboravljena lica. I mudrijašica i običnih teta nakupljenih odsvakud. I jedna dibidus mahnita. Ugrožena. Zaposleno baš za pare s nekom šupljom srednjoškolskom diplomom u ta doba minhauzena da tako nemušto nepismena druge uči. I jedna seljanka vako a druga gradska budala nako. Jedna za kao podršku što ju je odraslije žensko dijete vozalo ko ringišpil. Da li zbog sklonosti istom polu il puke gluposti a moguće skupni razlog. Nestaju samljeveni u sjećanju ko bezlična masa sličnih. Desetine žutih lopti sad zaustavljenih zidom poslije servisa razasutih po šljaci oko mene na rubu kasindolske. Servisa kojem još malo ako imalo fali do pune pouzdane preciznosti uz postojeću snagu. Ukrajincima tamo do azovskog mora stotinjak kilometara. Ovdje nama onda do aerodroma sedamsto metara. Ko do azova.
foto: Dženat Dreković/NOMAD