Ovčina: Ko sam ti ja

Snijega do vrha snjegobrana na bijeloj zgradi istočno. Minus četrnaest na zaslonu. Na cesti kratko policijska sirena. On iz naslonjača do prozora. Crveno nad putem tristotinjak metara južno. Svjetla po bjelini oko zgrade. Hladna okna. Na aplikaciji za poruke ništa novo. Na mreži je. Dvije riječi bez upitnika nevidljivo u svijet. Čaj u sporom hlađenju. Komad bijelog sira na četvrtastoj šniti hljeba tek izvađenog iz pekača. Perilica suđa skoro nečujna. Knjiga u isplavljelim koricama sa zlatnom bojom izvedenim ćiriličnim potpisom na naslovnici na pletenoj korpi do naslonjača. Po marginama desetine grafitnom olovkom podvučenih mjesta. Ispod nje tvrdoukoričena brošura u bojama holandske zastave. Žuta olovka skoro istupjela odložena u svesku. Narandžasto šiljalo do bijelih korica. Termostat probuđen. Bojler brundavo svoj krug dizanja pritiska i grijanja vode u kupatilu. Ispred zgrade zaustavljen karavan s četiri upaljena žmigavca. Neki iz njega na zimu pa žustro prema drugom ulazu. Taj na zemlju poslije pokušaja hvatanja ravnoteže. Rukom s koljena sleđeni snijeg pa oprezno u prolaz. Psi nemirni oko smeća. Poruka na uređaj. Dobro sve odo spavat. On nazad do sutra. U jedan. Odgovor da pa laku noć s velikim početnim slovom i tačkom na kraju. Nacrt priče otvorene na malom zaslonu mu dobar. Ko podsjetnik na borbene filmove iz kina prvi maj. Prva rečenica mu sad predugačka pa je kraće. Pa još kraće. Priča na hiljadu devetsto trideset tri riječi. On u provjeru navedenog. Zarazno u knjizi pred njim. Kao da je stopljen ovaj sadržaj s koricama. Kao da su mirisi šume iz knjige u ovoj sobi. Kao onaj zvuk praznog ulaza nekad. A on skriven. S hiljadama i hiljadama ovakvih slova po rokovnicama. Deset pa dvadeset pa trideset pa pedeset pa osamdeset pa sto pa sto pedeset pa sto sedamdeset pa dvjesto sklekova dnevno zagledan u izderan parket. Zatvorenih očiju. U hladnoći pod toplim kaputom. Smiren dekom. Urađenim vježbama. Pročitanim stranama. Izdržavanjem bez hrane. Bez zvukova. S mantrom da je smirenost spas. Na vrućini. U oguljenom stanu. U zgradi spaloj na dvije žene. S markirima na sve strane. S neprekidnim osluškivanjem. S jelom tek kasno naveče dolje u njenom toplom svijetu. S riječima bez glasa. Sa zvukovima s ulice kao stalnim upozorenjima. Dvije slovne sad u zadnjem dijelu priče. Još tri skraćivanja rečenice. Još jedan dugački navod za provjeru. Naizmjenično pogledom po napisanom. Tad novo pismo na zaslonu. Ponuda za neku glupariju poslana na mnogo adresa. Hitro proslijeđena u smeće. Neki glas ispred zgrade sa sjeverozapadne strane. Nelagoda kroz njega da će na njegovo zvono u narednih deset sekundi. Ništa. Još deset. Tišina od interfona. Auto bučno južno između prodavnice automobila i groblja. Na ekranu sad minus petnaest. Kratko do radijatora u dječiju. U radnu. U kupatilo. Obje zelene lampice upaljene na bojleru. Nazad do tegova spuštenih u ćošak pored kreveta u spavaćoj. Stojeći na vratima prvih dvadeset dizanja iznad glave s okretom zvanim zaključavanje ispruženih ruku skoro bez misli. Drugih dvadeset s tupim otporom tijela u rebrima. U stomaku. U ramenima. Trećih dvadeset teško dišući. Predzadnjih deset jedva. Još deset nesvjesno pa zadnjih deset kao da je već tu. Kod tridesetog dizanja druge vježbe s rukama ispruženim od kukova ka ramenima dok su mišići u naponu i naporu sebi poluglasno tezu nekog vojnika od zanata o četrdesetpostotnoj zamorenosti tijela u trenutku kad je kraj. A tek četrdeset posto. Da je još makar trideset. Sad mu pretjerana a korisna. Nekako do cilja gledajući ka jugu pa u plafon iznad zamorenih ruku. Zrak sporo i duboko u njegovo napregnuto tijelo. Opet s dizanjem utega od visine ramena ispruženih ruku do tačke dodira zategnutih ruku iznad glave. Dvadeset peti put težak a to pola. Drugih dvadeset pet s osjećajem da leđa jedva još i to samo ovaj večerašnji put. Pedeset. Trideset sekundi odmora. Mišići podlaktice napeti do pucanja. Tijelo zamoreno kao zasićeno. Zrak mu duboko u pluća. Dvadeset sekundi odmora. Pa još deset. Naslonjen rukama na parket noge kao u planinarskom penjanju. Sve brže. Onda oponašajući medvjeđe kretanje na rukama i nogama po hodniku pa tako unazad do fotelje. Još krug čučnjeva s podignutim tegovima. Krug zamaha kroz ugrijani zrak. Vježbanje odmah korisno. Krug otpuhujući od prozora s jedne do prozora s druge pa na fotelju u mrak sa svjetlećim petoinčnim uređajem u ruci. Pismo na zaslonu. Još parče poslanog bijelog sira na komadu hljeba izvađenom iz pekača. Još grejpfrutovog soka iz blendera. Psi dolje bučni. Načeta knjiga okrepljuća. Cijeli taj naramak ljekovit. Na zadnjim stranama još jednom u podvučena mjesta. Poluglasno sebi redove o cilju tog ljudskog puzanja kroz stoljeća. Na dnu strane sebi još jednu tuđu rečenicu tupom olovkom. Dosta. Tri riječi i trocifren broj u polje za pretragu na telefonu. Postavljena nova epizoda. Na sebe deku pa prekrivač iz dječije sobe s maskirnim bojama pa u epizodu s tonom podešenim ispod polovine. Kao da je pred očima petnaesta minuta a boje sve dalje i neraspoznatljivije. Zvuk s uređaja dalek. Mrak. Ništa i ničeg. Tad jasno da je u polusnu. Na uređaju oko pedesete minute snimka. Noć hladna. Kratko palcem po zaslonu. Ruter mu predaleko za gašenje u ohlađenom stanu. Na krovnom prozoru na sedmicama spuštenoj roletni sleđen snijeg. Ona neka težina mu u polusan pa u krug slike i riječi. Petero oko stola. Krajnja desna stolica ne može se više podići na pravu visinu. Neka oko zapisnika. Nepoznata neka. Druge poznate. Jedan neke fraze. Žena govornicima sporije radi zapisnika. On sam bi zraka. Drugi neki nešto. Opet ona sporije zbog zapisnika a on dublje zraka pa neke riječi jasno i jako ali to nečujno a ovi neka slova po papirima. Jedan prema prozoru. Šoljice na sredini stola. Kao da i nije to. A opet i da jest. Kao da nije san. Da će do prozora. Lijevo pokrivač pomaknut. Vrata odškrinuta. Negdje neko pomjeranje ispod. Buka iz cijevi. San mu odmah dalek. Ovo mu pomiješano s onim davnim pa neznajući par djelića sekundi gdje i šta je onda šta je sad a šta poslije. Sve daleko i teško. Na drugu stranu pa pokrivač na sebe. Donji dio pomjeren a on bez snage za pomjeranjem. Kao da neko dolje u garaži. Jednom u brojanje do deset pa još do dvadeset.

Misao da je u snu a da je noći još puno. Rukom za spravu pored kreveta. Onda s druge strane na praznom mjestu. Evo je ispod pokrivača. Na njoj pet do sedam a sedamnaest ispod nule vani. Palcem po staklu kratko a isti broj opet iznad slike novog dana bez snijega s minus pet u gradu. Termostat sad na dvadeset. On u kuhinju pa u dječiju i radnu sobu. U položaj za plank pa tajmer na minut. Mišići napeti a sekunde duge. Šezdeset nekako zaboravljajući napor pa još dvadeset. Zadnjih deset nekom rezervom. Tegovi još hladnjikavi. Na fotelji zraka u pluća. Minut. Prvih trideset ne misleći. Onda dvadeset s otporom u ramenima. Neki mali bol. Pa dvadeset zatvorenih očiju. Pa dalje s kolopletom misli. Minut i po težine. Devedeseti put s malim bolom u koljenima. Dalje u prvih pedeset od kukova do ramena. Podlaktice još svježe do dvadesetog. Onda nekako nevoljko. Mišići napeti. Nadlaktice napete. Misli jedna preko druge. S polja auti u rutinskom brundanju. Pedeset. Ne spuštajući tegove dvadeset sekundi disanja pa ih u visinu ramena s otporom. Jedva. Onda pokrete kružno do više glave. Dvadeset lako. Pet skoro lako. Pet nekako. Deset teško. Deset na rezervi. Dovoljno za mirnu savjest dio dana. Toplu po sebi u kupatilu. Poslije dvadeset sekundi vruće vode lagano na mlaku pa krajnjim naporom volje na još hladniju pet sekundi. Voda kao bič po rukama i nogama. Nekako je i po trupu. Pa još hladniju brojeći do deset pa još do pet. Plavi dezodorans smirujući. Pun snage. Crvenila ispod pazuha nimalo. U kuhinju bez majice. Onda dizanje devet roletni. Kamion s nacrtanim pakovanjem mlijeka s tri zarez dva posto mliječne masti jedino vozilo u pokretu na ulici prema samoposluzi. Zeleno svjetlo više ceste kod groblja. Autobus sporo tamo na stanicu. Na haustoru negdje zatvaranje vrata. On duksericu na sebe pa na svoju radnu fotelju. Pogled mu kroz velike prozore prema istoku i brdima pod snijegom. Pažnja na nekoliko podvučenih rečenica. Poslije prve u priči o lavu druga i treća mu lake a četvrta bez puno razmišljanja. Skoro dobre. Tri popravke pa jedna. Telefon i knjigu dolje na parket pa fotelju prema planinama. Uz drugu šolju kafe bez šećera. U radnoj sobi između koječega za stari računar. Po običaju prvo s brzim kucanjem svog starog stiha. Brzina dobra a greška jedna. U ono od jučer s mislima o piscu i s preko osamdeset nerijetko zaticanim za stolom. Popravka jedne rečenice pa smanjenje dva glagola pa dvije rečenice u jednu pokušavajući bez glagolskog priloga radnog. Još dvije nezgrapnosti i jedna brzopletost manje. Zagledan u narasli tekst. Sebi dnevnu zapovijed za tri strane. Dvije za prije podneva a jednu večeras. I još jednu sutra u zoru. Na drugoj strani na ulici bučno kamion za smeće.

Stranica ispunjena do devet. Treća kafa taman s mlijekom od tri koma osam posto masti. Poluglasno sam sebi zadovoljno zezu. S polja glasovi. On do ormara. Unutra na desnoj strani zelenkasti mornarski kaput. Miris vune kao da je još u tragovima. U tom mirisu i dodiru tkanine njemu dodir dana i noći s tim kaputom. Nekoliko ožiljaka po gruboj tkanini. Čoha još jaka. Još željan zima. Još jak. On ga sad zadovoljno na sebe preko dukserice pa u legionarske čizme i niz stepenice namještajući crnu kapu. Gornje dugme malo odšiveno. Sam će. Kragna dignuta do kape. Dlanom preko sukna a kroz pamet mu slike probanja prije godina. Lice skoro nezamislivo. Kao da će mu negdje u pustu vječnost iz pameti. Na sekundin djelić vidljiva u snu. Snijeg škripav ispred ulaza. Kroz prolaz pa pored ispražnjenih kontejnera zveckajući ključevima prema samoposluzi. Klizavo. Ruke mu duboko u džepovima s pocijepanom postavom dodirujući grubo sukno. U prodavnici toplo. Danas će lonac. Po povrće. Usput i voće. Po začine. Pa meso. Na drugom kraju koktu bez šećera sa šestinom popusta. Nedaleko za čokoladu lav. Nazad do mlijeka po grčki tip jogurta u nekoliko varijanti. Zapakovanog sira. Onda do mesa po salame. Opet tamo do odjela za mlijeko po mladi sir i nešto za kolač. Kartica glatko na kasi u ruci nezainteresirane ali njemu zanimljive prodavačice. Taj prolaz sive kreditne kartice kao pobjeda. Namirnice u lijevu ruku u plastičnoj vrećici a desnom kragnu kaputa pa sporo dalje preko snijega zamišljajući šume gore po brdima. Da je u debeloj košulji pa preko nje vunenu duksericu.

Damir Ovčina

Ovčina: Afrika
Ovčina: Polja trnja
Ovčina: Godine trnja