foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ovčina: Danijela ozme

Magla. Nebo ostavljeno vedroplavo nad brdima oko ohrndane ceste tridesetak kilometara južnije. Tamo još jesen u samsungu nedostižnim nijansama žute. Podne. Do ceste kapela. Pravoslavna. Vojnička. Iza škola. Državna zastava nad ulaznim portalom. Po prozorima ocrtani cvjetovi. U sivilu inja crvenkasta krošnja nad metalnom ogradom. Put kroz nepregledna polja. Signal starogradskog radija oslabljen. Sarajevski na devedeset zarez dva izgubljen prije tri sata. Na beha rasviran dosadan folklor gušen šumom. Prsti na upravljaču u opuštanju. Zamoreni višesedmičnim kucanjem. Palčevi iscrpljeni. Mali prst lijeve ruke na kojem naslonjena sprava umoran od tog skoro neosjetnog tereta al stalnog položaja. C često namjesto v. R a ne e. Č namjesto ć. Ć skroz desno na tipkovnici. Neki ugrađen fazon pisanja klizanjem preko slova dok softver vješto te pokrete prepozna kao riječi koristan. Pa i iskorišten. Riječi samo probuđene zelenom krivudavom linijom na crnoj podlozi ispod bijelih slova. Među ogledima složenim u telefonu u fasciklu aynrandkapitalizam i jedan naslovljen u prevodu kao vlasnici zraka. O licenciranju radiostanica tamo nekad šezdesetih u americi. A ko da je za nas. I ovdje naka komisija za to. Iz jedne aplikacije svako pola rečenice u drugu. Gust prožimajući upijajući svaki članak. U njemu dubok osjećaj nečeg neviđenog njujorškog. A ispod toga još neviđenijeg i neshvatljivijeg davno petrogradskog. A u značenju i primjenjivosti našeg. Sedmicama tako palčevima a poslije i desnim kažiprstom tuđu misao u svoju rečenicu ne znajući više koja je čija. Ujutro dvijetri strane naveče dvije po danu tričetiri. Nekad jedna pa nijedna pa jedna. Pola sata do sat za jednu. Iz one aplikacije za čitanje svakih pola rečenice u ovu za pisanje. Ta za pisanje spora i glomazna. Neprestano kursor sama na kraj riječi. Džaba govorit. Pa ga palac mora nazad u sredinu da ispravi j u h naprimjer. Il češće još a u s. Sam radio uključen u sviftu kao sprava kao čudo još neiskorišten a odavno prevaziđen. Stotine stanica o ničemu. More riječi bez ijedne vrijedne. Programi naivni pokušaji bogaćenja. Zaglupljivanja. Raspamećivanja. Opravdavanja. Trajanja. Mogućnost ostala neprepoznata. Neisplativa. Neprivlačna. Ali puka tehnika neodoljiva narodu. Tehnika zbog tehnike. Za glađe otmjenije brže šarenije svjetskije ništa. Napredak nezaustavljiv. Vjera u njega praznovjerje. I prije dvadeset godina bilo jasno da će pisanje vako na ove tad puno manje sprave. Gilderovo da se svijet ne vrti oko stolnog računara. I valjda svoje da će mejlovi i štošta bit na ličnim manjim žicama nevezanim uređajima vlastitim nevidljivim vodom umreženim. Virtuelna slova falila u zamisli. Sad drugi program hrvatskog radija jasnog signala. Dan fudbala. Najava utakmica. U osijeku neki protiv nekih a tamo negdje do mora a nije kantrida već rujevica drugi protiv drugih. Plave tri trake adidasovih bijelih dresova rijeke iz osamdesetikoje i sad prva slika u pameti. I prezime tek jednog igrača. Desnica. Armada s neprekinutom linijom u a na zavoju poviš kraljevice još plitko u sjećanju. I zlatna linija povučena na nacrtanom bijelom dresu sa svijetloplavim ukrštenim linijama u dnu crikveničkog nadvožnjaka. Fudbal živ daleko u prošlosti. Ovdje sad desno pumpa. U njoj kladionica. Monako. Fotografije izljepljene po staklu. Unutra nakrcane robe šire potrošnje. Zaposlenik ne gledajući preko dobara ključ za druga vrata. Iza glasovi iz kafane. Naprijed dalje ravnom cestom. Osamdesetak na sat. Brčko. Distrikt. Govorilo se onda kondominijum. Suvlasništvo. Jel postavljen tako da spriječi rat. Da suzi prolaz. Da zaustavi. Jel tada devedeset šeste do dvijehiljadite neko vidio ovo današnje. Jel vidio dobro ono od čega su drugi okretali pogled. Suzuki smireno. Zelenkasta pumpa dalje lijevo. Stilizirano n. Iza nje strani ulagač. Milicioner neki bezimeni daleke a duboko prisutne despotije. O toj pozorničkoj pameti uvezanoj ovdje u političke stranke kao sindikalne podružnice takvih seljačkih filozofa u virtuelnoj fascikli svježe prevedeni članci. Prava čovjeka. Priroda vlasti. Čovjekomrsci. Ni riječi o tom a opet o tom. Svaki ogled iz daljine ko navođen ovdje na ovaj komad zamorene zemlje. Desetine označenih paragrafa u amazonovoj aplikaciji. Dopune i ojačanja vlastite misli. Da se društvo grči i muči bez temeljne ideje. Bez cilja. Pored jedne žute karamujić pumpe dalje ka drugoj u gradu. Naroda po ulicama. Tamo prodavnica alata. Vamo mesnica. Otvorena cvjećara. Policijski auto u plavožutim oznakama policije latinicom i ćirilicom. Ako nije i na engleskom. Preko kružnog toka suzuki desno niz rijeku. Na zelenom željeznom mostu kolona nad savom u čekanju ulaska. Mjesta na glavnoj  cesti ispred šparkase banke slobodnog. Plaćanje subotom do dva. Zadnji sat. Na zidu stare zgrade ocrtan duško radović. Nije uvijek lako al je uvijek lijepo. Ukrašenom ćirilicom. Godine rođenja i smrti. Do njega lokalni navijač. Miroslav. Mlad. Mrtav. Na pješačkoj ulici živo. Prohladan dan usred tople narandžaste jeseni. Sunce danas daleko. Raznoliki naglasci u šetnji. Sajam domaćih proizvoda. Zgrada srpske pošte s desne a beha s lijeve strane. Banka unicredit. Desno zalihićeva knjižara. Lijevo polijepa pseudomaurska žutocrvena vijećnica. Ispred gradske uprave spomenik s ljiljanima. Nedaleko s pravoslavnim krstom. Eno tamo prema zapadu i splet šahovnica u čast grupe poginulih. Gradić uljuđen. Mjera ovog etničkog dobro odmjerena. Možda najdosljednije i pažljivije što je američka politika ovdje izgurala. A moglo je svugdje makar ovako ako ne i bolje. Prema mostu nad savinom pritokom pijaca. Žena golfom dvojkom po svoju robu. Druga kupeći sa improviziranog štanda dragice hajmo. Samo pijaca i treba. Otvorena svakom sigurna svakom. S čuvarom. Koji se ne petlja u robu i ne može nikog pogurat nauštrb drugog. Da mu tako bude propisano. To je država. Taj čuvar pijace. Ukroćen ustavom. Preporodova zgrada iza mosta žuta. Austrougarska. Više zbog nečeg neshvaćenog ko da je ugarska. Na njoj naljepljen sidran. Veče s njim. Tabla s natpisom ulice u plavožutoj. Reisa čauševića. Ruski supermarket nedavno otvoren. Kort. Restoran miran u savi. Do njega stepenice. Voda smeđa. Poširoka. Na drugoj obali manji motorni čamac u sporom kretanju. U restoranu tiho prazno. Magla nad vodom. U aplikaciji za mejlove potvrda kad je bilo da se bilo ovdje. Prvidrugi maj osamneste. Jedna ovakva a puna dupke teresa likova otad dobrovoljno sunovraćena u blato. Imena i povodi mejlova oko ovog traženog sad daleki. U fasciklu i članak ako nije govor održan u nekom ford holu tad šezdeset sedme. U njemu jasan opis poretka. Ovdje neshvaćen neimenovan neosuđen već voljen. A živ živcat. Cehovski socijalizam. To je plemenska kaljeva peć svakog talenta i volje. To je jugoslavija. Samoupravna. Musolinijev neki idiotluk da se dokopa vlasti preimenovan u samoupravni nakav socijalizam. Jer budala je najviše. Ni dan danas još ni jedne jasne nedvosmislene rečenice šta je naša nevolja i zašto ne ide. A nije samo etnička. Da je tako pa mnogi bi drugi bili makar milion puta napredniji i slobodniji. A nisu. Nit je išta rješenje bez smislenog cilja. Nema ko a ne zna se šta. A možda nema ni ko da čuje a kamoli primijeni. Neukih a školovanih gluperdi hejbet. Eno u ministarstvu školstva valjda najpokvarenije glupače dosad. Il najgluplje pokvarenjakuše. U ubitačnoj konkurenciji. Mogla bi se u tom s njom potrkat i jedna općinska hajkača. Što ko da grijeh potkožen nosa. Al nije budala sama kriva. Krivlja je budala što je budalu postavila. I svaka budala koja je za tu gornju budalu. Za budalu što je bila zvaničnina ulizica para budala. A sad s udrugom pijačnog inspektora u talu. I s finim gradskim bezveznjacima. I s onim što su za nove generacije. Stare su valjda prestarile. Šta je u tom hibridu državnoprivatnog otrov a šta hrana. Hibridna ekonomija. To smo. Ima slobode al neiskorištene i skoro neosviještene. Pljeskavica ovdje na stolu topla i ukusna. Deset maraka. Na računu i markaipo za hljeb. Dalje niz šetalište malokoga. Sava dolje smirujuća. Da protrčiš od te širine. Gore igralište. Četvorica dječaka. Jedan drugom s krila betonskog igrališta demireee. Subota je. Škola prazna. Neki odvrnuli muziku u sali. Na podzidu željo plavom bojom. U kortu banane preko tri marke. Ima one zvorničke kole sa stevijom. Dobra. Naprijed kroz malu ulicu ka istoku prema ružnoj zgradi stare kuće zatvorene. Očuvane a zaključane. Na mostu stalno kolona na ulazu. Ostala u glavi slika ispričana tad osamneste da je jna oficir novosadskog kojegli korpusa boravio u nedalekoj crkvi prije nego je miniro taj most. U rano proljeće devedeset druge. Postavljenim vozilom u dogovoru s tad već prisutnom jna stražom. Poslan iz neke agenture za uspostavljanje ovakvih pridnjestrovlja. Mada je ista služba dogovorila da ni s druge strane rijeke neće bit jake želje za poštenim uplitanjem. Ni onda ni danas. Onda dolje u luci bio zatvor. Logor. Mučilište. Za generacije odrasle u kupanju na savi. Tu javno mučena i jedna žena. Tako mi rečeno. Razija ako pamćenje nije izmiješalo. Nema više ćazimovog broja u telefonu da ga se vidi a i to priupita. Bio onaj neki zvani adolf ovdje i nekakva ženska mučiteljica. Monika kakoli. A nije falilo ni neobičnoobičnih izvršilaca. Nikad manjka. Eno jedan i sad na plakatu. Kao naka partija za nešto. Komandir lokalne milicijske stanice. Baš tih mjeseci. Nije on kriv. On zaslužan. Nijedan tužilac ni sudija ni član nastavničkog vijeća gdjegod je bilo šta je bilo da je šta reko a ne spriječio. Da je zavro nećeš nego preko mene.

Puno zgrada za malo mjesto. Prodavnica sportske odjeće onomad posjećena. Pravo u nju. Dobra trenerka na lutki. Prodavačica susretljivo da je skine. To je jedina el. Donji dio zelen a gornji crn. Mada mi taj brend nekad vezivan za enbiej pa privlačan više nije prvi izbor. Ni drugi. Prema svakom notornom napisu na odjeći podozriv. A i viška je odjećetine. Nema više vremena za bilo kakav kompromis. Ova čohana košulja stalno na meni možda ko podsjetnik na sličnu zaboravljenu negdje devedeset šeste. S autentičnim natpisom američke vojske. Iz korejskog rata. O vijetnamskom odličan prikaz u jednom od prevedenih članaka. Nije se znalo šta se hoće. Zaboravilo se po šta se pošlo. Ko što se ne prepoznaje ni tamo tako često i lako šta je vrijedno u tom njihovom i šta stvara uspjeh. Šta je stvorilo zavist bjelosvjetskih kompleksaša fondaša trubača marksističkih maloumotvorina neradnika nasilnika milicionera državista.

Tamo dalje semberija. Još daleka i nepoznata. Ulica prema bijeljini široka. Preko nje pruga. Lokomotiva s dvatri vagona prema silosu. Napušten. Ogroman. Do njega bimal. Navodno samo prepakovaonica gotovog ulja. Ispred duge zgrade prema savi parking. Neki traže pare. Dobrih godina. Na garaži iscrtana zastava beogradskog fudbalskog kluba. Ka rijeci stare odmjerene kuće. Zbog nečeg ko danijela ozme. Vuče na pjesmu valjda snimljenu u zgradi radija sarajevo u ulici danijela ozme. Glas visoko u naponu neke tuge. U rasponu od mirnog uvoda do jakog loma. Bilo grada i čuda života u tim skoro naivnim a uspjelim muzikom održanim stihovima. Neka vamo a on dalje sam tamo. Sve to držano vrijednim skoro određujućim. Kako je otpjevano. Kako odsvirano. I dvatri naša romana puna mistike. Života kao nemoći a čuda. Kao zakovanog poviješću. To je tako i nema se kud. Mi smo takvi. Kriva nam prošlost. Osmansko carstvo. Što smo šatro jezero a nismo more. Kriva cia. Bjelosvjetska neka organizacija. A niko da veli da je možda prije i više kagebe. Kagebe što je ustvari čeka pa enkavede duboko u pameti i onih što nikad za to nisu čuli. Nisu čitali babelja šalamova mandeljštama gruđinskog berđajeva solženjicina. Ma ni oslobođenje. Možda avaz. Popularni glasnik za nepismene. Al kontali da je uz vlast i miliciju lakše. Onaj otpjevo uvjerljivo oblačišbijeluhaljinuzanovugodinu pa odlazišsnjimodlazišsnjim datebogdonevolim pa ko s bijesom pitajumezatebeeeeeee. Ko da je nešto sudbonosno. Određujuće. Ko da je pitanje života. Ode ta nekakva s nekim i to nam je. Da je bilo tad za čitat ovo sad iščitano. Tad kad je život izgledo nepregledan u svojoj privlačnosti. Privlačan a nepoznat ko ulica danijela ozme viđena u prolazu. A da je sad nešto još nepoznato neiščitano. Nešto protiv nalegle magle. Ako i ima više nešto tako prodiruće a nepoznato. Ovo je trebalo naspram sve raspamećujuće humanitarne i ine pomoći. Potakla stampedo lopova i varalica. Od škola do ambasada. A trebalo je samo stranicudvije jasnog nedvosmilenog proglasa slobode. Otvorene pijace. Da bude android našeg svijeta.

šestog novembra dvije hiljade dvadeset druge

Damir Ovčina

Ovčina: Ko sam ti ja
Ovčina: Afrika
Ovčina: Polja trnja
Ovčina: Godine trnja
Ovčina: Dubina
Ovčina: Brdo orlova
Ovčina: Bosnaekspresom
Ovčina: Zlato
Ovčina: Patton
Ovčina: Djelić tebe
Ovčina: Boje zmaja