Ka drugoj strani ulice. Pješke ko za bingo pa preko ceste za vogošću propete između odvratnih kuća. Dalje lijevo betoniran komad puta od tunela bez izlaza do ove ceste i dalje nigdje. Sapet jedan mali svijet nedoraslošću glupošću pokvarenošću. U čekanju rješenja s neba. Nebo danas plavo. Vedro a daleko. Februarski dan sunčan bolešljiv. Bijele pruge mlaznih aviona na istoku. Ja preko ceste ka čempresima. Poneko poznato ime pa i ime poznatih mi na crnim pločama u zidu. Do kraja vidika na jugozapada na sve strane spomenici s imenima. Moja kuća u žutoj zgradi sjeverno nedaleko s one strane puta a daleko. Neobično mi i danas da sam tu. Da sam probuđen pa pitan za adresu ko da bi i sad spremno franca prešerna šesnest. Petčetrišestpetosamdevet. Nulasedamjedan. Pred kapelama sad ovdje srednjovječna lica iz vremena vedre nepromišljene zabrinutosti. S fakulteta u ulici franje račkog. Pred kapelom nekolicina glasnogovornika nacionalne emancipacije. Nenaduhnutih dosadnih gordih ispraznih vlastohlapljivih a srebroljubljivih bezveznjaka. Eno onaj unjkavac šatro sklon maksu veberu. Unutra enes duraković. Mrtav. U mom sjećanju živ. I u ta vremena od devedeset četvrte do aprila dvije hiljade desete povremeno viđan. Bolestan. Al živ živcat. Oko njega na moje tadašnje mladalačko naivno iznenađenje na toj katedri akamoli na drugim uglavnom zombiji. Paraziti na ono malo književnosti puštene u programe. A gdje su gramatičari raznih supspecijalizacija. Doktori za dative i stručnjaci za ženske likove prosječnih za života mrtvih lažnih pisaca nepročitanih nedjela. Psihologije i slične astrologije baška. U par razgovora tad devedeset pete šeste o ibrišimovićevom najboljem romanu braća i veziri o krležinom ljubljanskom referatu il ko salivenoj pjesmi jednom brijegu naspram arhaičnog njemu najdražeg a meni nemalo dosadjelog dizdara a posebno dvije hiljade pete šeste o sidranovoj poeziji duraković vispren. Srčan. Doduše nikad toliko srčan u napisanom ni nedvosmislen u razgovorima s drugim. Ja redovno naivno pretjeran a on profesorski suzdržan. Taj poslovični oprez je ustvari otrov za talent. U njegovim očima ipak dobrote plemenitosti snage i pameti ko u ničijim u toj zgradi. Poslije njega na toj katedri puuuuuuuuno gori. Ne bez njegove zasluge. U mojim nepromišljenim očekivanjima on bi prvi o svemu važnom bio pozvan al on uvijek sa strane. Oko antologija i hrestomatija i sličnih dosadnih stvari. Kakogod meni važan. Godinama mi ponekad u pameti sve spreman na njegovu reakciju na moje pisanje il makar na nešto drugo meni važno al duraković dalek. Svom okrenut. I takav mi ono najbolje u našem svijetu. I dalek i oprezan i ravnodušan na moje blizak. On meni a ja njemu nije mi ni važno. I s njim akamoli bez njega taj fakultet sve više i nezaustavljivije obična pedagoška akademija. A gdje je prava pedagoška akademija i fakultet političkih nauka. Javne uprave. Fizičkog. Saobraćaja. Zdravstva. Kriminalistike. Eto da preskočimo pravo i ekonomiju ako ništa zbog predmeta interesa. Svih tih travnika prije travnika. Malo bi i sto durakovića enesa bilo a više nijednog. Neki dan povodom njegove smrti jedan fol profesor nešto kao o njemu fino. A meni u sjećanju iz jednog razgovora s durakovićem pokušavajući ga uvuć u priču o nečemu pomenut tad taj a moj profesor ma znate vi šta je to. U smislu šta njegovo prezime znači. Onaj komad metala na krovu okretan vjetrom. Njegovo tijelo sad u kombi. Narod naprijed pa lijevo. Eno tamo. Fin svijet s ponekim fakultetskim zakletim antitalentom i licemjerom. Zemlja ljepljiva. Na tabli četrdeset sedma dvadeset četvrta. Enesa durakovića u zemlju trojica. Jedan od njih na moje iznenađenje i radost senad pećanin. Ceremonija odmjerena pa i primjerena i durakoviću i vedru danu. Književnost ipak hoće da volimo život. I kad odlazi tijelo taj jedini naš kapital. Do mene neki tetak. Vadeći nešto prozirna kesa ko za orahe mu na zemlju. Čovjek onda oko kese minutama. Kesa bučna. On nezaustavljiv. Ne da svoje vjetru. Potrebna mu. Onda da sjedne al na drugu kesu i da ne zaprlja jaknu a ona mu prva kesa još nesavladiva pa on dalje u hrvanje s njom i s tom drugom a i s jaknom uporedo. Dok hodže i dvojica dobrovoljaca s njima odmjereno o vječnosti i bogu ovaj do mene oko kese a narod zagledan ispred sebe. Meni u sjećanju moja dvije hiljade šesta. Tek postavši nešto u školi jedan me čovjek dobrih tad godina i staža poslan iz ministarstva malo skeptičan prema mojim godinama i načinu pita ko sam šta sam pa na moje da sam između ostalog svježe branio što sam branio kod durakovića skoro poskoči i raskravi se. Kaže vidio sam radio s puno ministara al takvog ko enes nikad. Poseban je to čovjek. Od te dvije hiljade šeste ja pored ostalog i oko knjiga namjenjenih jednoj uskoj grupi. Ta mala skupina djece s neveselom početnom pozicijom u životu bila odlična zaštita jednoj ekipi hapaca seljaka da muzu pare i sramote naš svijet. Preko svake mjere uz potpuno nezainteresiranu pomahnitalu vlast. Što sam i ja više tu okreto i pokreto i knjiga i prostora i programa i koječega to je više neprijatelja surevnjivosti podmetanja jada gada smrada oko mene bivalo. A ne bilo. Zaimavalo se od ubacivanja slova i pričanja gluposti. Minhauzena drekavaca kukavica zadnjih će zafalit. Činilo se da je to zbog skrajnutosti mjesta i nepoznavanja problema moguće. A nije bilo. Bilo je vrijeme lopova jer je vlast bila lopovska. Slično ko i danas ova. Na svemu pa i na tom. U isto vrijeme neki seljak zadužen za slično a sličan ovim neimenovanim lopovima godinama proizvodio pompezno ništa na sličnom zadatku. Jednom i ja potjeran vlastitom pristojnošću na tom mjestu sličnijem pisarnici u provinciji nego imenu u vlastitom naslovu. Istureni službeni listovi na policama. Tužno kolkogod smiješno. Ne tako davno taj papak uhvaćen dok je bio negdje napenaljen da nadgleda neku školu da nema škole. Odnosno da je sam sebi štampo papir o školi štali. Ne da nema knjiga nego nema ni papira. To nije smetalo mnogim koje sam upozno i na svoju sramotu možda makar nakratko držo za nekakve ljude. Nema dva dana tri da vidim da kantonalna neka šuša s tim hapcem pregovore vodi oko njegove povoljne penzije. Za sve zasluge valjda. Takve ovaj narod ne znajući ne misleći ne shvatajući tovi. Doba pleha. Ni kamena ni željeza ni silikona. Durakovićevo doba smrti tek počelo. Nad njim rahla zemlja. Gore sunce. Onaj s kesom malo mirniji. Narod nazad. Meni u telefonu još bez potvrde o štampanju romana. Nazvanog cvii. A ovaj mislio poslat i enesu durakoviću. I on mi ko i ona zgrada u franje račkog nešto moje. Unatoč svemu.
foto: Dženat Dreković/NOMAD