foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ovčina: Amilina žena koja se rastala od sebe

Studirat književnost nerijetko je izraz nepromišljenosti ako ne i puke zbunjenosti a pomame za studiranjem bilo čega. Bude i gužve oko takvih bezvezarija kakva je studij psihologije. Nema mjesta pa daj ovo. Da izvine čitalac psihologija popularna. A gdje su javne gluhobilo uprave defrankovi defektologije čučnjevi politologije pedagoške akademije komunikologije menadžmenti kriminalistike odbrane i zaštite. Lažne medicine lažna prava. Ekonomije kolhoza. Svi travnici pale vitezovi kiseljaci aperioni sokoci guleni ganići lištice lukavci gračanice doboji i koještarije. Nekadašnje višeupravnopravne a i one poštarske kao petete i ti folovi. Izbor studija ipak je i stvar karaktera. Ne fali ološa ni gada s potpuno korektnim fakultetima. Cijenit će se brzo više nego ikakav ceritifikat čovjek bez diplome kad je to posljedica stava. A ima i takvih. Ni harvardov harvard ne znači sam po sebi puno al ima i ovih šatro škola koji skoro sigurno znače slabost ako ne i pokvarenost. Ljudi traju ne shvatajući. Studirat književnost nekad je potreba mladog stvora za istinom smislom ljepotom. Rijetko ali bude i da neko traži nešto valjano. Vrijedno. To što traži teško da će nać na studiju pa opet ima ih koje ni taj studij ne odbije jer je predmet interesa kad se upiše književnost a i drugo s temeljem u filozofiji i fizici istinit. I umjetnost. Koja nema alternativu. Škole su samljele to najbolje što čovjek ima na nivo dosadnog predmeta među drugim dosadnim stvarima u nametnutom dosadnom sistemu sindikalnih podružnica bezvoljnih bezveznih očajnih nastavnika. Podružnicama koje usputno imaju i neku natjeranu djecu kojom pravdaju svoje postojanje i na račun kojih se drskije traže budžetske pare. Sam iskren predmet interesa za ovu jedinu suštinsku umjetnost koja nije puka vještina ni dekoracija ni apstrakcija vrijedi kao u rijetko čemu drugom. Tako i Amila Kahrović Posavljak završila književnost. Tamo gdje i mjesto tom studiju. U sarajevskoj ulici franje račkog. Bez obzira na sav seljakluk nalego na to mjesto i svu lažnost malograđanštinu komplesaštvo jad kojekav. To je njeno učenje nešto mladalački pošteno i lijepo. Ona je ta rijetka što je unatoč svemu pa i studiju ostala uvjerena u valjanost pa i spasonosnost tog podcijenjenog ali svrsishodnog bavljenja najpametnijim najljudskijim oblicima kroz koje učimo i shvatamo stvarnost. U inat masi potpunih gluparija koje se gomilaju na studiju smišljenom zbog nastavnika i njihovog napredovanja naspram ono malo dobrog čitljivog. Učenje nečeg tako teško naplativog mimo škola i državne službe i lažnih pozicija na budžetskim dotacijama zavrjeđuje poštovanje. Amila Kahrović ne samo da je studirala. I sad uči. Čita. Misli o tom. A nije u sistemu. Ni na listi kojom kakva kantonalna budala plaća tuđim parama koječije gluposti koje trebaju poslužiti vlasti koja se kao bavi poticanjem kulture. Vlasti koju vode petorazredni službenici doušnici hapci. Nerijetko zadnjih godina studenti difa. Da oprosti ko čita što pominjem tu buraniju. Bila je Kahrović Posavljak i novinarka. A novinar nije prezenterka ni spikerica ni voditeljica razgovora s naručenim unaprijed dostavljenim pitanjima. Ni taj poso koji izjeda čovjeka težeći da ga ušutka il rastoroka nije u njoj ugušio čitaoca ni pisca. Štampala je primijećen i pominjan roman Smrtova djeca. Pošten. Uspio. Pa drugi valjan naslovljen Izvedeni iz kičme. U oba su sarajevski kvartovi uvjerljivo uslikani kao mjesta težine i zaturenosti. Teške mladosti zbog svega oko nje. Djetinjstva u sjeni grubosti. Jedan siv svijet ljudi koji ne shvatajući ne mogu ne stižu ne pokušavaju ni izvući djecu iz učmale bezvoljnosti nit im udahnuti snage vedrine i samopouzdanja mogućnostima ako ne i običnim stavovima i svojim držanjem. U pozadini kao da se nameće pitanje intelektualne tuposti i ljenosti koja je posljedično vodila u bezvoljnost i prepuštenost životu nesnošljivo bljutavom a poteškom. Napisana su oba njena romana sa strašću. Načinom onog koji piše što zna bez zazora i bez stida. Pišući o onom što je za nju opasno. A to je uvjet koji rijetko ko uspije izbjeć pa dobro napisat. U Smrtovoj djeci čitamo u žestokim slikama o djetinjstvu na čvili u ratu i poslije rata. U Izvedenim iz kičme o zbunjenosti i nekoj potištenoj nemogućnosti dvoje tek stasalih da se odupru rutini siromaštva i nemogućnosti u svijetu koji ponavljajući obrasce i sudbine teži da čovjeka nesnalazećeg u nepravednim odnosima ostavi na nuli. U pustoši. Skučenosti. Težini o kojoj se ni ne misli. A to je što književnost radi. Nametne slikama nešto. Nepoznato. Nepomišljeno. Da ponovo živimo tuđe i shvatamo kroz to tuđe svoje ne znajući više potvrdo šta je naše a šta nije. U toj formi koji otvara mogućnost upijanja nemjerljive stvarnosti neshvatljive prošlosti nezamislive budućnosti. Svega što čovjeku može naumpast. Objavljuje sad u bajbuku roman Škriptaji kože. Predstavljen ovog jula na bukstanu pa time i malo naguran među masu naslova. Uglavnom isforsiranih i već odavno zaboravljenih. Već su dva mjeseca otad. Ovaj je roman mogo bit naslovljen i žena koja se rastala od sebe. Amila ovdje postavlja tešku skoro neizdrživu poziciju samoj sebi kao autoru. Piše iz blizine sporo jer sporo i treba ali ne i razvučeno o patnji mučenju ponižavanju jedne žene. Djevojke zatečene pa zatočene i ponižavane do nesnosnog negdje u našim komšilucima. Ovdje na grbavici kad su je karadžićevci preuzeli. Skoro bez otpora. O djevojci mučenoj vučenoj i vraćanoj otud do vogošće okolo naokolo. Od nepodnošljivog do neizdrživog. Tu Amila odolijeva elementarnom instinktu žene čovjeka pisca da spasi žrtvu pa s romanom šta bude nek bude. Ko da usreći izliječi makar utješi sve nesretne ostavljene ponižene silovane prezrene zaboravljene skrajnute ako neće ni pisac. A spasi li ga uništit će lako priliku za podsjećanje nas samih na sebe same. Ispustila bi najjači alat shvatanja kroz uosjećavanje i osvještavanje. Amila Kahrović Posavljak na dvjestotinjak strana gradi tu mučninu suočavajući čitaoca s tim dosljedno a nemilosrdno. Kroz saosjećajnost prema liku podvlači svjesno i nesvjesno potrebu za shvatanjem mehanizma na koji je taj takav i svi slični zločini radio. Na osovini postavljenoj na strah i nebrigu izravno nepogođenih. Na jeftine izgovore komšija ako ne i na svjesne presude za izmišljene grijehe predaka. Il eto tek tako. Moglo se pa se ubijalo silovalo iživljalo jer milicija nije priječila nego poticala. Nigdje okružnog tužioca. Nikog. Nikog da s ove strane doleti nezaustavljivo preko miljacke pa spasi takve mučenike. Da otpuhne s ilidže s trebevića sa špicaste stijene s dobrinjske barikade te graničare ovakvog zločina. Nikog nevinog ni sa stolice da pomjeri a opet svakog krivog tamo pa i ovdje istjera iz našeg svijeta za dugu vječnost. Ne govori se to ovdje ali se može iščitati ne htijući postavljeno pitanje jel se moglo više učinit na spasavanju sarajeva i svih njegovih otetih komšiluka. Ne drugi jer se drugih ne tiče nego mi sami. Svih uništenih djevojaka. Mladića. Djece. Odraslih. Svih pravednika. Ta mučena od sebe rastavljena violinistica zatečena u sred svog stana i svog svijeta u snazi jedne mladosti metafora je svijeta. Ona je i ona živa zakopana djevojčica što će bit pitana zbog kojih je grijeha umorena. Ovakav zločin ovdje ispričan ima jaku političku pozadinu i nije ništa drugo nego politika krvi i tla i Amila se ne libi to opisati ni imenovati. Neka. Ali se ta priča diže sama na priču o svim previše vaspitanim kao ova djevojka a i potpuno nevaspitanim pretvorenim u mučenike. Da se na kraju povuče neka međa kao biva političko rješenje vjekovnih nesuglasica. Književnost je ono teško što hoće suštinsko i kad je pitko i neodoljivo ko ježeva kućica i kad je mučno da te glava boli kao ovo. Čitaocu je zahtjevno ostati u tom svijetu čitanja. Jer nema sa strane nikog da mu i na tren dušu dahne. Da mu doda srca vedrine topline. Pisac i u najtežem mora zadržat uvjerljivost likova i pažljivo prikazivat ne žureći. Najprije kroz način govora i postupanja likova. I kad nam se gade. I to Amila postiže. Strpljivo pažljivo slaže to što se dešava u tom mučilištu i što džukci govore da bi se zločin nadahnut i unaprijed odobren tom seljačkom filozofijom potpunije osjetio u svojoj banalnosti. Od običnih prigradskih siledžija prigrljenih u tadašnju srpsku vojsku do nekakvog kao akademika podstrekača i siledžije još kukavičkijeg i poganijeg tipa. Roman ulazi u trajanje banalne mržnje prema čovjeku. Životu. U mržnju ljudskog pa i životinjskog smisla postojanja ali traži shvatanje konteksta u kojem postaje i ostaje prihvaćena. I makar prešutno hvaljena. Ovo je brižljivo ispisan drhtaj izmučene žene da bi je svak prigrlio i spasio. Počinje skoro neprimjetno a bespovratno. Ovako.

Tako se i ja odvojim iz nje i sa sobom ponesem njene uspomene, misli i ponešto od osjećaja za kompoziciju. A, imaš neobičan osjećaj za kompoziciju, govorio joj je profesor Rihtmayer još prije nekoliko mjeseci. Vojnici su u stan ukoračali jedan za drugim. Ustvari, i nisu svi bili vojnici. Neki su samo imali ambleme na civilnim odijelima. Neki ni to. Prvi je ukoračao piljar iz susjedne zgrade čija je žena bila frizerica i meni, zapravo onoj od koje sam se odvojila, pred svaki nastup kosu sređivala u pletenicu pričvršćujući na nju plišanu veliku mašnu (…) Drugi je ušao čovjek kojeg je poznavala samo iz viđenja jer je na uglu, kod žutih nebodera, imao radionicu za popravak elektrokvarova na autu. Došao je jednako neuredan i zagledan u svoje ruke. Činilo se da je upravo ostavio nečije pokvareno vozilo, samo da ovdje završi kratko ono što treba. Kod prvog udarca bio je miris po motornom ulju i, barem je tako djelovalo, tragovi mirisa lipe koja je natkriljavala njegovu radnju posmatrajući tužno taj krš i žamore muških glasova od kojih je svaki nastojao biti što grleniji pa obujmiti cijeli svijet i podrediti ga vlastitoj buci. Treći čovjek je bio njen drug iz srednje škole, jedan podbuhli dečko neobično prgave naravi koja nije nikako odgovarala njegovom izgledu (…) Četvrti je bio pravi vojnik i, kada je ušao u stan, skinuo je kapu s izgrebanom petokrakom, stavio je pod mišku i gotovo se naklonio – potpuno nespojivo s onim što je radio samo par minuta kasnije. Peti je bio glavni. Nizak čovjek širokih ramena i stisnutih zuba dok priča, u maslinastoj majici sa krugovima znoja (…) Odlučio je da nju zadrži za sebe. S njim je bio i još neki – očito mu drug jer su stalno jedan drugom tražili poglede (…) Kada su je okružili i počeli udarati na sredini sobe, ja sam još treperila u njoj…

Poslije ovog treba napor da se i čitanjem izdrži ta nepovratnost ponižavanja pravednih pristojnih i komocija usmjerenih a osokoljenih i nagrađivanih kvartovskih bezvenjaka regrutiranih u dželate kojima nije trebala duga obuka ni ispiranje mozga. Zlo je vrlo spremno i nestrpljivo. Iz ovih skoro hladno a nježno složenih slika beznađa da bi se ukupnost ovog iživljavanja osjetila u svojoj neizdrživosti nema izlaza. Nema utjehe na ovom svijetu. Ali ima potrebe za uživljavanjem u tu muku jer je samo puka slučajnost mjesta stanovanja pa i naprosto prolaska u sarajevskom slučaju u nekom danu činila ogromnu razliku. I vječita spremnost drugih da na prvi znak besramno bježe čekajući dan da se vrate u sigurno pa i kupe stanove povoljno i nikad ni ne pomisle šta je bilo s drugima. Njena izranjavana koža koju Amila osjeća ko svoju a preko nje i mi sama je na svijetu koji više ne nudi nit da naslutiti išta vrijedno života. Ona ovako ispaćena mirno ispraća svoj život nad iskopanim vlastitim grobom. Mirnoća skoro olakšanje kao zadnji nezaustavljivi instinkt potrebe za sobom od sebe same otetom. Potrebe za dostojanstvom jače od pukog nagona življenja.

Loša književnost kakve je nepregledna masa na sve strane otvara neizbježno svojom suvišnošću nedoraslošću usiljenošću dosadom pretenzijom mlakošću pitanje sebe same a ovakve vješto napisane stvari tjeraju nas spuštene u priču na propitivanje koječega a neprimjećivanje čvrste postavke napisanog. Kao da nije ni pisano nego je komad života skinut na papir u svojoj ovdje nesnosnoj ali potrebnoj živoj bliskoj pročišćavajućoj otrežnjavajućoj težini.

Damir Ovčina

Ovčina: Ko sam ti ja
Ovčina: Afrika
Ovčina: Polja trnja
Ovčina: Godine trnja
Ovčina: Dubina
Ovčina: Brdo orlova
Ovčina: Bosnaekspresom
Ovčina: Zlato
Ovčina: Patton
Ovčina: Djelić tebe
Ovčina: Boje zmaja
Ovčina: Danijela ozme
Ovčina: Galipolje
Ovčina: Ko je taj njegoš
Ovčina: Tebece
Ovčina: Azov
Ovčina: CVII
Ovčina: Doba pleha
Ovčina: Šest za CVII
Ovčina: Kralj
Ovčina: Argentina

Rodić: Propovjednik
Hadžić: Danilo Kiš
Ovčina: Argentina