foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ovčina: Brdo orlova

Cesta preko betonskih stubova dalje ka sjeveru. Klopče. Babina rijeka. Donja gračanica. Dolje lijevo dim i vatra iz tvornice čelika. Rijeka ispod kao odvod ovog industrijskog mastodonta. Nekad zamišljen s ruskom opremom gore sjevernije pa napravljen američkom parom i mašinama ovdje poslije titovog raskida s onim ruskim zlotvorom gruzijskog porijekla. Nešto staljinističko još u svemu. Sunce nad brdima. Put kroz tunele. Kružni tok poslije autoputa. Na naplatnoj kućici našminkana i dekorisana djevojka. Nokti plastični a usne silikonske. Sedam maraka. Hvala. Sretna u sunčanom danu usred svoje mladosti sjedeći u metalnoj kućici za naplatu putarine. Dolje niže uključenje na emsedamnest. Kamion ispred suzukija. Na sjever. Septembar. Dvadeset drugi. Još ljeta u zraku. Nebo prijateljsko.

Isključenje desno pa ispod nadvožnjaka. Žepče još desno a zavidovići pravo ka istoku. Centar gradića. Ko ona ulica u središtu donjeg vakufa viđena s puta avnoja. Dom kulture u posebnoj zgradi. U prizemlju biblioteka. Dalje žuta crkva s dva tornja. Džamija s dvije munare preko ulice. Naprijed knjižara. Samo još natpis makar. Oni na parking mjesto poslije golfa petice ako nije šestica u izvlačenju u rikverc. Izbor trgovine u nelijepoj zgradi. Mesnica antukić. Pečenje je moje opredjeljenje štampano iznad nacrtanog prasca. Dvije marke na aparatu s urednim instrukcijama. Preko ulice šparkase banka do eroneta. Na kiosku poster. Nedžad Ibrišimović. S beretkom s ljiljanima. U crnom čohanom kombinezonu. Brada uvjerljiva na licu. Možda baš ispred doratne knjižare svjetlosti a tadašnjeg preporoda u zelenoj zgradi na dobrinji dva. Moguće devedeset treća. Umjesto stakala vreće zemlje na izlogu. Na slici nevidljivo. Nedžad tih dana s pištoljem i nožem za pasom zamišljen il nasmijan ka bijeloj zgradi preko ulice na dobrinji dva be. Deset godina od smrti. Još je tog ranog ljeta dvije hiljade jedaneste u bugojnu i zeničkoj biblioteci kolko i pred kućom kod ilijaša izgledo čvrsto živ. A samo mu tad dani do smrti. O njemu nekoliko upoznatih oglašeno na plakatu kao govornici. Jedan na smrt dosadan lažnjak bezveznjak sakriven iza nezasluženih titula fol o književnosti nešto. Nije valjda prepoznat u ibrišimovićevoj slici parazita na zdravom tijelu književnosti. Guglu nepoznata na posteru imenovana nedžadova kuća djetinjstva u gornjoj mahali. Djece sad u naponu djetinjstva ispred velike džamije s dvije munare. Unutra veliko dvorište. Gužva. Preko puta biblioteka iz koje je ona slika u tekstu iz devedesete o razbijenom izlogu i obojici osumnjičenih čitalaca. Dvojica ozbiljnih na ulazu oko mektebskog rasporeda s roditeljima. Eno ti samo nazad desno nema minut. Ima tabla šehidima na kući. Ne moš fulit. Poslije džamije. Džamija starinska. Bijeli nišani novi u dvorištu. Možda je na nju mislio govoreći da se svih devetsto strana čarobnog brijega thomasa manna mogu rahat pročitat u džamiji. Takva knjiga. Dalje. Prva. Dobro nazvana ta ulica. Nad njom sad prijepodne septembarske subote puno sunca. Tu možda nekad četrdeset treće četvrte il pete ona slika koju ibrišimović navodi kao prvu zapamćenu. Njemački vojnik s kriškom hljeba namazanog s obje strane. Ko da je i onaj motocikl s prikolicom pored njega. Preko ulice prostorije košarkaškog kluba orlovik. Narandžasti posteri s bombastičnim slikama izlijepljeni na staklariji. To je. Kuća podno brda orlovik. S ove strane ulice starinska dvokatnica. Četiri drvena prozora na prvom i četri malo bolje očuvana na drugom spratu. Bijela fasada. Lijepa metalna kapija zaključana. Tabla šehidima. Prozori ko da su dugo zatvoreni. Ulazna vrata na podestu velika. Do njih posveta ibrišimoviću. Zakapijano. Do zida lipa. Nadrasla kuću duplo. Unutra šadrvan. Crvenog cvijeća oko greda. S druge strane kuće uzak prolaz u susjedno dvorište. Parkiran stariji ford i volksvagen kedi. Spremna drva. Nelijepa povelika kuća. Malo sunca i dvorišta. Iza ograde nedžadova lijepa. Natkriven prostor u dvorištu. Česma. Sjeća li se toga sada u dženetu. Ovakav sličan dan samo proljetni tad kad u sličnom ali velikom školskom parku u neđarićima udišući strasno reko e ovo što mi dišemo ovo e to ti je ćopić. Bašta sljezove boje. Deset godina otog. Park u neđarićima u propadanju. Biblioteka tad napravljena tamo do parka nazvanog bašta sljezove boje u osipanju. Tad prikriveni seljački lažovi išunjani sad iz mraka. Sunce nad nama i vrlo rijetka dobra književnost ipak otrov za tu tamu i jad nenačitanosti i laži. I vjera. Volja. Snaga od koje će smutljivci i zavidnici u mrak. I ova nedžadova kuća devedeset četvrte ko daleko. Okružena tuđim i neprijateljskim. I park u neđarićima tad daleko. Još ljetos teško zamisliva stvar da će se škola blizu moje kuće nazvat po njemu. A još teže moje ime u registru. Makar samo biblioteku u njoj nazvat po njemu. Književnost je ljepota i istina. Za spašavanje i kuća i parka. I čovjeka i svijeta. Guglova mapa jasna. Iza ove mahale rijeka. Bosna. Dva minuta. Rijeka široka. Ko isprana besmislenim industrijama uzvodno. Industrijama za nazadak. Za napredak samo jedno dovoljno i neophodno. Sloboda. A nigdje je ko u književnosti. To je njena propovijed. Kamen herdekovac s kojeg je nedžad u djetinjstvu skako u bosnu možda je bio tu negdje. Sad rijeka razvučena i ko blatnjava. Herdekovac mu i onaj brijeg s abazovićima u ugursuzu. Niz rijeku do mosta pored nelijepe žutocrvene zgrade s konzumom u prizemlju nazidane u ova vremena pohlepe za prostorom. Za parama. Spomenik ružnom i suvišnom. Do mosta pijaca. Lijepo natkrivena drvenim lukovima. Možda je tu zapamćeni ljudi sa sela s dugim kosama koji su kadikad prije bitlsa furali tu modu. S druge strane pješačkog mosta trgovina neopterećana fiskalnim računima. Nekoliko kombija i štandova s odjećom i hranom. Pored kuća utonulih u blagost tek počele jeseni naprijed ka brdu. Na zavoju onaj isti plakat. Lica iskreno vedra i nasmijana s posterom u pozadini. Velika kuća dolje s nekom vrstom munare. Brdo oštro. Cesta blaga. Asfalt u makadam. Borovi samouvjereni. Desno česma i tabla s imenima ubijenih. Tu valjda i izvor kiseljaka. U ugursuzu izvor mijenja strane. Crvena zastava s polumjesecom do plavožute sa zvijezdama ovdje. Ispred skromne kuće žena oko veša. Naprijed kokoši. Put u hladu borova. Desno ljut i glasan pas. Lijevo ukusno sazidana kuća s crvenim trakama na bijeloj fasadi. Ispred nje mlad mercedes karavan zagrebačkih tablica. S druge strane ulice siva odmjereno napravljena kuća. Pa žuta. Zavoj pa čistina. Proplanak. Livada označena crvenom nekom trakom. Još gore ruševina. S druge strane potoka oštra strana s erozijom tla. Naprijed još brda i borova. Dolje u nizini žepče. Nedžad bi tu riječ sa strašću. Ko ljekovitu. Ko i svoje ime s dž. Ko da je džon vejn. S proplanka pogled na dolinu u suncu. Tamo vidljiv i kamion u prolazu glavnom cestom ka sjeverozapadu. Ovo brdo opisano mjesto njegovog smirenja. Skupljanja snage. Sabiranja. Snage za posebnost i samosvojnost. U visini nad gorom ptica u samouvjerenom letu. Orao. Nebo čisto oko njega. Borovi ispod. Ptica mirno kroz zrak pa naglo dolje ka potoku. Otamo gavran u povlačenje. Orao nazad nad svijet. U njemu snage. Te snage i strasti za životom u ljudima je i od čitanja knjiga. Onih orlovskih za dizanje i let.

Damir Ovčina

Ovčina: Ko sam ti ja
Ovčina: Afrika
Ovčina: Polja trnja
Ovčina: Godine trnja
Ovčina: Dubina
Ovčina: Bosnaekspresom
Ovčina: Zlato
Ovčina: Patton
Ovčina: Djelić tebe
Ovčina: Boje zmaja
Ovčina: Danijela ozme