Prvo mu u pamet da je ljeto. Široko. Dugo. Negdje u polusnu da je do škole i čitav mjesec. Onda da je škola drugo. Da je prošlo. Da je s druge strane. Da je godiinaa i svega iza njega. Na zaslonu sedam i deset. Osamnestogodišnjak na drugom švedskom krevetu još u snu. Šteta spavat. Šteta ležat. Pa da je krevet sklopljen neki dan dobar. Skroman odmjeren udoban. Laminat boje kestena još svjež. Zidovi izbijeljeni. Zaštićeni od vlage. Strop od knaufa zategnut. U njemu četri stropne sijalice naspram lustera za zapinjanja. Na dvorištu stolice u hladu. Pod balaturom stari ormari u čekanju raspleta. Hiljadu devetsto dvadeset i neke napravljeni i poslani vozom do stanice delnice. Žig još na drvenim punim leđima garderobera. Uneseni moguće tad a prvog jula dvije hiljade dvadeset prve izneseni iz sobe pod terasom. Strop srušen a parket dignut zatečen zadnjeg dana juna. Naslonjači s grbavice jedan otpisani. Keramika na oronulom podu konobe u dvatri pakovanja. Otvorena vreća baumita. Majstor će danas. Ako će. Na zidu raskopanog kupatila do pola postavljene pločice. Red tamnih u sredini nepotpun. Sto sedamdesetak godina stare grede na plafonu planirane za osvježavanje. Sunce s istoka preko terase. Sto u sjeni. Na šporetu iz šezdesetih u kuhinji bez prozora iza otvorenih stogodišnjih smeđih vrata brzo kolo dosta brzo. Plava metalna šolja iz osamdesetih s vodom u zagrijavanju. Crvena kutija kafe frank do pola puna. Na spratu otvorena vrata. Tiho. August. Osmi. Iza izblijedjelih sivoplavih vrata prazna ulica nizbrdo prema moru. U mirisnom zelenilu iza šljive parkiran svift. Čempres do gromače uzak. Stamen. Krošnja skupljena ka vrhu propetom u nebo. Jutro tiho. Nedjelja. Od devedeset šeste pa i sedamdeset šeste godine u smjesi sjećanja. Jak osjećaj šta je kad moglo i šta bi sad da je bilo tad u njemu što je sad. Da je što nije i da nije što jest. Dvojetroje ko da su tu iza drvenih škura ili za stolom pod balaturom sad u vječnosti. A u njemu obaveza prema prošlosti. Prema vedrini. Prema sebi u pameti i tijelu djeteta. Da vidi kako je gledo. Da uradi onda željeno. Čisti bijeli zidovi i strop nad kestenjastim podom s dva skromna švedska kreveta s podnicama i dušecima od pjene naručena od kuće a isporučene prošle sedmice na tragu toga osjećaja popravljivosti. Osjećaja da nije kraj. Da je sebi iz onih vreme dužan truda. Dužan mogućnosti. Dužan snage. Dužan sebi gladnom kretanja i neba i slobode iz godina žestoke mladosti. Za koju se ne miri da je prošla. Da je nema da nikada ne dođe. Prva serija sklekova s dlanovima na grubom betonu. Dvadeset peti jedva. Kafa jaka a ko ljekovita iz crvene šolje. Na zaslonu slika. S jugoistoka. U suncu svijet ko dobar i drag. Smislen. Njemu u prvih sat poslije buđenja osjećaj da će se nešto u pameti okrenut i razjasnit. Da je malo do shvatanja gdje je prošlost. A iz tog sve. To malo puno. Sunce bliže preko terase. Suncobran iz osamdesetih rastvoren. Drugih dvadeset skekova s početka lako pa od petnestog naporno. Kafa druga. Auto u usporavanju iza visokog zida na ulici. Nije keramičar. Treća tura sklekova skoro laka. Petnest pa šestnest pa dvadeset. Neka.
S mola korak. U zraku djelić sekunde dug. Voda topla. Zamah lijevom bolji. Bolji ulaz ruke u more. Njemu ko da će zamahom kroz vodu do boljeg servisa. Trideset pet godina kasnije ko da ga bolje osjeti. Bolji okret. Još mirnije lijevom rukom loptu nad lijevo rame. Četri okreta pazeći na visinu nogu pa glavu lijevo po zrak. Njega malo. Oči otvorene u plavetnilo mora. On ka krku pedesetak metara u najboljem svom plivačkom izdanju. Glasovi s obale raspršeni. Voda gusta debela. Mračna. Obrisi otoka daleko. Barka privezana za konop bove. Na jug dalje leđno. Uši u vodi. Ruke ispružene. Noge na površini. Nisko zelenilo gore po stijenama obrušenim strmo na plažu. Još. Nova tura prema otoku kraulom. Tridesetak metara. Leđno pedesetak. Bočno dvadesetak. Kraul bez spuštanja lica u vodu tridesetak. Leđno. More ko zeleno. Istočna strana malog zaljeva još mu u pameti djetinjstva. Osjećaj da je u vodi ko u nekom namaštanom stripovskom američkom jezeru. Ko u vinetuovom svijetu. Leđni pokreti ruku sporiji od rada nogu. Još naprijed gledajući nazad. Onda nad stijenama u daljini kuće uz magistralu. Desno jedna dugačka uska. Lijevo neka žućkaste. Jedna ko da je zelenkasta. Tad mu u pamet čepikuće. Tako su zvali to neodređeno mjesto u moru gdje u pogled upadaju kuće oko magistrale. Čepikuće dolje na jugu prošlo zatvoreno ljeto u nekim popravcima puta preko lisca ka pelješcu. Ove čepikuće lani daleko. Ljeto izmigoljeno. Nekih nedavnih godina tako svako plivanje do ove neke zamišljene linije. Tu zagledan ka brdu dok između kuća ne bi kamion. Samo dugo vozilo vidljivo s ove daljine od plaže. Konstantnost predmeta u pokretu. Iz ove dubine tako zagledan u vrijeme. U mišićima mladosti. Za sobe i sklekove i stranice i pločice.