Šume natopljene. Brda svježa. Ko nova. Neumorna. Cesta glatka kroz probušen ivan. Pregrijane fiće peovi škode stodvadesetke daleko negdje u našim djetinjstvima. Zračna hlađenja skoro zaboravljena. I nervozna džada s dvije trake u penjanju ispod zukića sve do ovčara ko pitomija u izvjesnosti nove šire ravnije na stubove dignute kroz prenj ka debelom moru usmjerene dvadeset ako ne i pedesetšezdeset godina zakašnjele al ipak teškozaustavljivo dolazeće. Put taj brzo možda ko nazidan baš za vozila pokretana najčešćim elementom u svemiru. Vodikom. Nabijenim u spremišta ispod zadnjih sjedišta. Vodikom lako izvučenim iz zraka i još lakše onako tečnim pohranjenim u neke honde pogonjene strujom stvorenom od tog hidrogena s nusproduktom vode. Za dosadne navikane volksvagene naguranih elektrona u novim neskupim baterijama od jeftine dostupne soli naspram sad neophodnog rijetkog litijuma izvučenog iz dubine zemljine kore. Ispod bijelog sibira il crne afrike. Iskopanog ne pitajuć za cijenu. Eno tih ajdijeva trojki četvorki kolko sutra sedmica a i tesli ko najnormalnije. Jutros hjundaji ionic. S ultraniskim koeficijentom otpora pri brzom punjenju i obnarodovanih šestočetrnest kilometara dometa. Neučljiv ko pezejac onomad. Svi takvi s elektromagnetskim usporavanjem i skladištenjem struje kao neizbježne usputne pojave rotacije magnetskog polja. U mojoj zamisli s proizvodnjom struje svakim okretom točkova s postavljenim rotorima i na osovinu pričvršćenim elegantnim učinkovitim statorima a bez još uvijek neizbježnog usporavanja. Osim za kočenja kad nam je do kočenja. Samo da je tu nekakvu lorenzovu silu skrenut natpametit. Nadvijena nad svijet i nad moje želje ko neki bezlični staljin. Zato rotor u mojoj mašti tek pritiskom kočnice u predvidljivom usporavanju kao posljedici prirodnih zakona djelovanja sila. Te neka je tu tad lorenzove. Posljedici inače izbjegnutoj mojom dosjetkom u redovnom okretanju kotača i usputnom skoro nehajnom induciranju struje. U mojoj glavi gotovo rješenje. Moje zamisli još preteške za stvarnost ali one o vjernim pouzdanim međusobno dopunjavajućim neumornim mjeračima udaljenosti i brzine postavljenim za mašinsko beščovječno upravljanje vozilima napravljene. Eno tih sonara i brojača već tamo a brže su vamo nego cesta kroz prenj. Da je dotad makar jednu umorit ovuda ovom sviftu ravnu hondu civik akord il crv s neobično običnim motorom s unutrašnjim sagorijevanjem vodenim hlađenjem ručnim mjenjačem i ostalim već starim rješenjima malo unaprjeđenim od dana rudolfa dizela i ota benza. Neretva svijetlozelena mutna ispod konjičkog mosta. Kiša danima. Dalje južnije sunčanije. Tunel crnaja popravljen svijetao. Ravan pregledan ko probuđen iz doba zaostalosti bezvoljnosti. Pogače kod kovačića u ostrošcu još suhe. Dobro suhe. Jablanica do skretanja vedrija mi neg obično. Desno uz ramu tiše svjetlije. Mirno jezero. Brana odbojna. Svijet još u traženju zamjene sili vode zaustavljene betonom i puštene odozgo s visine pukoj gravitaciji pa inerciji pokretanja ogromnih kotača. Rotora. I polja guglovih i koječijih servera po američkim pustahijama žedna nezamjenjive silovite svježine rijeka. Ja kroz sjeverozapadnu hercegovinu zemlju nezaustavljive vode ko kroz nepoznat krajolik čekajući iza svakog penjanja gradić. Tamo pumpa. Postrojenje centrale ispod stijene. Postrojeni auti ispod nadstrešnice s druge strane druma. Onda prazno skoro pusto minutima. Eno kuća u samoći po brdima. Tamo iza panela skupljača svjetlosti apartmani štali od s mjerom složenih kontejnera ko u jednoj od mojih nezasitih zamisli. Okrenuti razmaknutim širokim razelenjenim obroncima nepoznatih imena. Dalje na sjeverozapad. Kamion pristojno u stranu na uzbrdici pa manja kolona brže. Žuta tabla prozor rama. Kružni tok. Desno dalje bugojno donji vakuf. Lijevo prozor tomislavgrad. Na ulazu konzum. Neuvjerljiv ako ikako otvoren. Lijevo u kućama i zgradama u nizu prva isplavljena svijetloplava fasada s tablom hercegovačka banka dd. Iznutra žena zagledana ispred sebe smeđu duguljastu saksiju. Namjesto banke zaboravljene ko pokušaj samouprave i antejelavić oprezan negdje po zagrebačkim parkinzima malo skladište cvijeća i zapakovane zemlje. Naslagane u stroj zgrade s dvatrisprata. Sedamdesetak godina stare naslonjene na umorne socijalističke i skromne postkomunističke. Estetika mrzovolje. Suzuki sporo glavnom a skoro i jedinom ulicom pored crkve pa opet kružnim gore pored punog parkinga pa nazad desno na prazno mjesto ispred niza jugoslovenskog tipa nastambi s fasadnom ciglom i nerijetko ustakljenim balkonima. Pristojno očuvane. Dolje kafić. Samoposluga baković. Čovjek do mene potrepštine u poveliko dostavno vozilo s reklamom svog devet kilometara od grada a hiljadu od briga dalekog posjeda. Odličnog za odmor. Ja pješke pored ohrndane davno napuštene škole učenika u privredi pa provirivši u papirnicu pod firmom knjižara ka trgu s crkvom. Plava povelika. Škola s dvije table nerazaznatljive mi s ove tačke. Stanica policije skromna. Ulica kralja tomislava. Desno uska sinjska. Zastave države kantona općine. Općina nova. Narandžasta ko plastificirana fasada s plavim obrubima oko prozora. Iznutra žena s papirima. Skoro prazno. Petak. Podne. Staklenasta zgrada uprave hidrocentrale. Na spratu ko dva štafelaja. Žut prošaran crvenom opekom dom kulture. Ispred visoko zastave. Jedna vojničkizelena s ukrštenim puškama i tri slova. Jedna trobojka sa šahovnicom i jedna ljubičasto plava s četvrtinom pod šahovnicom donjom polovinom s rukom što drži sablju i lijeva gornja četvrtina spomenik. Ispod zastava imena. Nedavno ostavljeno cvijeće. Zaključana vrata desno na ulazu a lijevo mala pošta i eronet. Do croatia osiguranje i kladionica. Gore napušteni prostori. Nekoliko naguranih auta. Preko ulice restoran mondeo. Kafa pizza roštilj. Troje za stolom do. Ispred stara žena s crnom maramom u traženju pravednijeg svijeta. Nevoljko i nezadovoljno u pruženih pola marke pa dalje. Još jedan za sto do. Jedan u trenerci hnkrama posmatrajući lica. Žena pokrivena ljubičastom maramom iz zaustavljenog auta prema pošti. Iza malog parka nekoliko velikih a praznjikavih kuća. Ulica nikole šopa. U otvorenoj avliji iza razvaljenih vrata struhle stolice. Stvari zatečene iza zida i srušenih vrata u osipanju. Čovjek u parku zagledan u telefon. Gore na brdu kula. Iz vremena one ruke s općinske zastave. Od džamije trojica četvorica. Džuma. Ljekarna otvorena. U dvorištu povelike kuće pripreme za svadbu. Dvije djevojke u ukrašavanju. Do njih čovjek u kolicima. Žena iz kuće kratko iza prozora u mene pa unutra. Džamija pod brdom. Gore neka nezavršena građevina. Vamo ulica vitomira lukića. Od njegovog napornog dosadnog usiljenog ispraznog romana hodnici svijetlog praha kakoli nijedne u meni zapamćene rečenice. Ni slike. Al dva stiha navedena i u mojoj ranoj priči. Mrtvi dolaze s jugovinom svi mrtvi i dragi naši. U njegovoj ulici ovdje tabla partizanima. Dalmatinskim hercegovačkim crnogorskim. Operacija bijelo. Raščuvena u našem djetinjstvu ko bitka za ranjenike. Ustvari njemački Fall Weiss. Iz sad škole djeca. Parkiran mali autobus. Nad ulazom tabla. Država entitet kanton. Lijevo škola marka marulića. Desno alije isakovića. Od škole dalje betonskom stazom namjesto ulice. Lijevo brijeg i stepenice. Kuće desno tihe povelike. Jorgovan do ograde. Iris. Maslačak. Jaka povisoka trava. Prazna ostava. Velika sređena bijela kuća s tamnosivim detaljima i sivom metalnom ogradom skladna. Na mjestu. Ko da je svijet oko nje pravljen. Prilaz joj odozgo. Odmjerena garaža i pomoćni objekt. Do ograde čovjek s makazama za šiblje ljubazno da ima prolaz odma tu naprijed pored stadiona. Ispred gola ugažena gruba ogoljena zemlja. Okolo po terenu inekako trava. Betonirane tribine. Na pomoćnoj zgradi ispisano hnkrama. Na ulici svatovi. Švicarski beemve iks tri ako nije pet. Velika tojota kombi. Ko da je cirih na maloj tablici. Domaći reno. Beogradski golf. Dubrovački pasat. Hrvatska zastava. Sirene stalno. U knjižari dvije gospođe. Fascikle papiri olovke. Nema knjiga za čitanje. Ima biblioteka. Eno tamo u domu kulture ulaz stepenicama iza pošte. Kola bez šećera marka četrdeset kod bakovića. Vala. Među čokoladama i runolist. Isti omot ko onda. Suzuki na kružnom desno. Plakat s plavom pozadinom ramska narodna stranka. Još jedan baković u kući. Cesta ka tomislavgradu među razmaknutim gorama. Sunce bliže zapadu iza zelenih gromada. Auti rijetki. Dolje zeleno široko jezero. Lijevo po logici bez gugla pravo pred samostan. Mladić u vozilu kosilici sa slušalicama. Crkva kamena pitoma naprijed. Časna u razgovoru s mlađom ženom prema ramskoj kući mira naslonjenoj na crkvu. Plakat na dva jezika s obavještenjem i mapom. Do parkinga okrugla prizemnica. Iznutra gospođa ljubazno o šćitu. Pet maraka obilazak. Po policama nacionalno naglašeni suveniri zastave relikvije. Uredno vani. Kamen smirujući. U crkvi veliki mural s dominantno plavom. Do oltara dvije časne u razgovoru sa ženom djevojkom i muškarcem s repom iza duge brade. Postavljen sintizajzer. Svježe unutra. Ispred zgrade u tradicionalnom fazonu s malim prozorima klupe u hladu. Voda mirna na desetak metara ispod zida. U muzeju otvorena vrata. Nikog. Drveni stubovi i stepenice. Dolje lutke. Ljudi u narodnim nošnjama zaustavljeni u radu. Ko zabrinuti. Izloženi alati. Gore fauna. Dva ljuta vuka. Raširenih krila nadvijen orao. Do njega mirna sova. Gavran okrenut zidu. Jelen ko iznenađen. Medvjed nepomirljiv. Čagalj ko u prolazu. Vjeverica zastala. Lisica do ježa. Zaustavljeni al nesmireni. Ispred crkve oni svatovi od maloprije. Na podzidu nemal spisak stradalih u onom ratu. Žrtve komunističkog terora. Dvije sređene djevojke u analizi okrenute jezeru. Ja na klupu u hladu. U jezeru mali otok. Naprijed ka sjeveru ko da je brana. U operaciji bijelo navodno tito zanoćio tu u samostanu. U sobi broj sedam. Pritisnuti sa zapada sjevera juga satjerani do neretve jedva dalje. Most srušen da ne bi četnici kao njemački podizvođači prešli na ovu stranu a poslije nekako spretno odlučno nemajući kud partizani na istok. Među planine. Već u maju nova operacija. Swarz. Crno. Tamo ohohoo iza onih brda. U klancima ledene sutjeske. Obje operacije kod nas zvane ofanzive posljedica nagađanja o iskrcavanju angloameričkih trupa na jadran. Churchillova ideja. Tad je njegov savjetnik u partizanskom štabu william deakin svjedočeći partizanskoj muci i hrabrosti po bespućima crne gore i istočne bosne pomogao engleskom premijeru prelomiti da četnike ostavi u bespućima povijesne zbiljnosti. Makar kolko je do njega. A bilo do njega. Iskrcavanje na jadran na pameti mu i četrdeset četvrte. Plan s lošinja na zapadnu obalu istre pa ljubljanskim bazenom na beč i dalje gore. Preduga linija snabdijevanja il nešto drugo pa ni to ne bi. Njegova zamisao indirektno određujuća vjerovatno za razvoj rata ovdje. A time i za nas rođene trideset godina kasnije. Taj nesmireni fanatik hrabrosti rođen u kući s tristo soba svojim nepokolebljivim stavom i o slobodi i dužnosti usmjerio svijet. Bez zazora kroz greške i padove od galipolja preko iluzija o socijalističkim budalaštinama do prvog borca protiv hitlera. Bez kategoričkog možda. S više napisanih strana nego šekspir i dickensa skupa. S pročitanom masom toga. Nečitanje nije puka lijenost nego notorna glupost. Samouvjeren samosvojan doličan velikom carstvu sa simboličkom vlašću kralja a izabranom vladom. Njegova zarazna odlučnost prijemčiva njegovoj zemlji. A onda i svijetu. Proljeća četrdeset pete on traži od generala plan operacije oslobađanja poljske. Od crvene armije. S engleskim i poljskim trupama uz američku podršku i u njegovoj projekciji s hiljadama njemačkih zarobljenika potčinjenih sad engleskoj komandi. Zgađen staljinizmom i staljinovim lažima a dužan poljskoj armiji pod svojom komandom. Generali napravili plan. Eno ga makar uslikanog u arhivi. Operation unthinkable. Nezamislivo. Bilo ipak previše i maršalima i svijetu. Naše mučenje s identitetima državom neuspjesima pritiscima podjelama nemalo određeno i izravnim i okolnim jakim utjecajem staljinizma. Taj dah slobode govora poduzimanja privatnog vlasništva kao nastavka postavke o čovjekovom vlasništvu nad svojim tijelom i životom još stidljivo ako ikako shvaćen kod nas. Možda bi engleski prodor s jadrana kroz ova brda četrdeset trećečetvrte riješio posljedično i to. Njegovo rano shvaćanje važnosti aviona vjerovatno ključno odredilo mogućnost britanaca da se odupru luftvafeu četrdeset prve. Njegova još onomad jasna slika osavremenjivanja brodova omogućila da mornaricom pretrčavaju okeane. Posebno slobodno u drugom dijelu rata riješivši torpedima uboutove. Njegova inicijativa pretvorena u specijalne snage slavni esejes kojim do danas teško da ima premca. Njegova načitanost i sposobnost uvjeravanja nezanemariva u uključivanju amerike u rat. Njegov gospodski odnos prema vlasti neusporediv i za današnje gladeže. Na pameti mi jutros oni nekakvi šuftovi u parlamentima što će kao u penziju. Daj im kao tridesetak hiljada nake otpremnine maksuz za to. Onda preksutra taj jado izašo iz penzije pa mu daj onu istu stolicu i redovnih para po onoj osnovi. Nikakve vlast pare nema nego uzima tuđe pa daje svojima. Seljačka. Churchill i u posljednjem jurišu britanske konjice u sjevernoj africi. Čitan danas u shvatanju staljinizma kao još jedne manijakalne varijante kolektivizma moj je drug. I za njega ikakva kontrola nad privredom ili štampom ipak išće svoj gestapo. Bez otvorenog tržišta nema ni slobodnog naroda. A to nije budžetskim fondovima potplaćivat. Eno duge liste besramnika što ih je kantonalno ministarstvo kulture zakitilo da se fino igraju a ne diraju u vlast. A svakako nemaju šta reć. Fol pisci filmadžije umjetnici. A baška redovno plaćani dosadnjaci po školama. Ološ po ministarstvima. Općinama. Sportski klubovi škole fudbala za djevojčice skijanja pravilnog hodanja negledanja u telefon. Milione u ništa potpisuju i mahalski narodnjaci kancelarijski titosti gradski bezveznjaci. A đe su one prije štetočine. Ovi ovdje u svom niko ih ništa ne pita. Nema više ko. Oni tamo hapci zaštićeni srednjovjekovnim pjesmama. Sve po pravilnicima za to skrojenim. Nema kraja a početak se zaboravio. Eto ih tamo. Kriv churchill možda za pretjerano gađanje drezdena. Ovaj englez je prije i iznad svega mjera hrabrosti i pameti. Slobode. Najrjeđeg spoja u svemiru.
foto: Dženat Dreković/NOMAD