foto: Dženat Dreković/NOMAD

Ovčina: Čovjek koji nije htio shvatit

Ulica pješačka uska do jutros neviđena neosviještena. Ciglanska. Stiješnjena. Sklonjena. Dvjetri stare kuće s dvorištima. Iza ograde u travi spomenici. Na njima rijetka prezimena. Austrougarsko sarajevo. Prestarili nadgrobnici. Eno jedan noviji. Tamo pomalo smiješan nakićen grob silvija strahimira kranjčevića. Spomenik ko baš za kakvog strahimira a ne za jedinog kojeg onaj prvak zagreba u plivanju savom na desetpetnest kolkoli kilometara prije sto godina stavlja pored namaštanih bogumila i skoro izmišljenog slavenofilskog zanesenjaka pjera križanića u jedino što je u njegovoj književnoj tradiciji vrijedilo. I to u ponekom skoro slučajno ponesenom stihu. To malo puno. Nije kranjčević dočeko onu neku čekanu. Da dođe nekad iznenada u prekrasne noći ljetnje. Odozgo dovikivanje s fudbalskog treninga. S pomoćnog terena. U mom sjećanju na ovakve dane sredinom osamdesetih česma ispod razgranatog drveća tad starog groblja lav nad novim teniskim terenima od šljake. Bez plastičnih linija. Da je tad ko sad svega dostupnog. Gledljivog. Pristupačnog. Pojašnjenog. Za ujednačeno predvidljivo bacanje kao kačenje lopte iznad lijevog ramena. Za okret lijeve šake poslije laganog bestrzajnog ispuštanja lopte u visini očiju. Za usklađen a postepen okret kukova leđa ramena nadlaktice podlaktice zgloba šake. Zapešća usmjerenog u dolazeću loptu. Opuštene ruke kao biča koji slijedi pokrenuto tijelo. Kao lanca sa snagom u zadnjoj karici. Obrtnog momenta iz okreta dijelova tijela. Da je tad došlo odnekud sabranosti ko sad promislit. Da je sad osvijetlit magle današnjice iz nekog trena budućnosti. Da je onda ko sad samopouzdanja. Sad ga previše a prekasno za to. Mada nepomiren da je to prošlo. Unatoč tačno pedeset skupljenih sunčanih ljeta. Tačno danas. Tačno meščini nekad oko podneva ko sad. Ko da nijedno od tih ljeta nije odživljeno u punoj snazi i ljepoti. Na ekranu čestitka banke. Noćas jedna iz mjesta neraskidivo svezanog za djetinjstvo. Al nije  prošlo za ovaj sport pisanja. Najbolji i najteži. Bez izgovora. Bez ograničenja tijelom vremenom terenom. Bez termina. Bez ikog da spriječi i ikog da pomogne. I ikog drugog krivog. Nije prošlo ni za svakodnevno vježbanje. Da je tad bilo pameti dala bi više snage. Naspram sadašnjih dostignutih gomilanjem stotinjak hiljada sklekova bilo bi ih u mene ugrađenih oko dva miliona i sedamsto hiljada. Sunce nad spomenicima visoko. Trava iskošena. Kod teške kapije ljudi. Unutra u sjeni desetine. Ispod križa u nekoj prostoriji sanduk. Nad njim ime. Marko. Vešović. Četrdeset peta dvijehiljade dvadeset treća. Dvije hiljadite kao da je u srednjoj muzičkoj učenica bila i ivana. Markova kćer. Ja joj sad saučešće predstavljajući se. Muhamed i ja onda u sjenu u stranu. Od pijace buka razuzdanog nezaustavljivog nemilosrdnog ljeta. Jedna poznata mi žena u crnini tugujući danas za markom s kojim je hodajući gradom i grobljem tugovala godinama unazad. On za ženom. Ona za sinom. Milica. U masi i košarkaški trener boško. I njemu na licu čestitost. Masa sve veća. Muhamed i ja ko i skoro svaki dan svježe o svemu. O onim danima strasnog čitanja dana. U danima prvo vešovića. Poslije njegova strana nazvana zapisi iz sveske s modrim koricama. Šef dana pećanin u svojoj pristojnosti skroman među ovim skromnim svijetom okupljenim oko ovog preskromnog pravednika. Meni u sjećanju jasno kako mi je bilo u pameti u vrijeme nestajanja dana da zaimam pa naručim takvu kolumnu samo za sebe. Da piše šta mu naum padne. Bio je to blog prije bloga i tviter prije tvitera. Samo bolji milion puta. Sočan. Nesputan. Nezaustavljiv. Nemilosrdan. Narod kroz vruće podne između spomenika. Među viđenim poznatih ko nepoznatih a nepoznatih ko poznatih. Duvači tišinu. Ljudi puno oko groba pa do mene samo zvuk zemlje po kovčegu. Sunce jako u moju zelenu vojničku kapu. Na pomoćnom još utakmica. Svirači fala. Profesor s filozofskog jedva otamo uz pomoć nekog dečka. Pop u crnom među narodom bez riječi. Čovjek u kolicima nedaleko. Do njega strpljivo žena. Jedan iz politike iz onih vremena. Nijedan iz ovih. Nema pet dana da mi kroz pamet da je dugogodišnji đilasov neshvatljivo prijatelj a nesmireni guslarski prvak hajkanja lasno moguće jedna od njegovih mnogobrojnih uhoda. I ko da je vešović to negdje napiso. Da je taj inače bio žbir. Nisam načisto. Pa da je provjerit s njim. Mada ga nikad nisam čestito upozno. Ima možda godinaipodvije da mi se učinilo dosta rano ujutro dvatri puta da ga vidim kako izlazi tačno iz aerodromskog naselja. Ko iz svijeta mog djetinjstva. Prvo mislio pričinilo mi se. Drugi put vidim ga jasno s torbom zapućenog ka trolejbuskoj ispod dobrinjskog merkatora. On ko on. Živ živcat. Zanesen. Pomislio da nije počeo puno ranije i puno šire hodat naspram dotad predvidljive mi rute ka ovom groblju alipašinom. Ko da je dvaput dnevno znao ić. Nezaustavljiv. Odan. Beskompronisan. Onda mi almin kaplan reko da je ustvari preselio u aerodromsko. Baš u akifa šeremeta. U ulicu u kojoj su mi likovi lako progovorili a slike iskrsle jer sam je davno u doba svježine svijeta zapamtio. Sedamdeset osme. Devete. Jednu ulicu dalje u franca prešerna doselio ne znajući tad a načuvši poslije da je oko tog malog stana bila ko neka lista. Na listi i vešović. Tad i on ko i moj stari zaposlen u ilidžanskoj srednjoj školi. I još jedan kojeg je vešović poslije opleo zbog uloge u miloševićevom režimu. U mom sjećanju u nekoj predratnoj televizijskoj emisiji nadahnut duhovito govori kako je neđe nekako nabaso na onog vukobratovića pa iščitavo tražio provjeravo utvrdio tvrdo pa ukoričio neodoljivo neosporno da je taj tad hvaljeni genij skoro tesli ravan ustvari beskrupulozni prepisivač. Čovjek je čovjeku vukobratović. Otad vukobratovića stotine. Hiljade. Cijeli univerziteti novi. Stari fakulteti. Ne samo nekad za šprdačinu držani nekakvih političkih nauka već sad i stoput gorih. Defektologija odbrana javnih uprava psihologija saobraćaja kozmetologija komunikologija uslužnih biznisa koještarija kojekuda. I ovuda akamoli onuda. A malih vukobratovića i tamo gdje je i sam vešović predavo. Akamoli drugdje. Ministarstva bi se cijela sad pod ovom jednom polupismenom patološki nenačitanom kao posljedici prirodne tuposti a iškolovanom bijednom lažljivom pojavom kao predstavnice jedne milicionerske frakcije nasljednice druge notorne lopovskodoušničke interesne organizacije mogla nazvat ministarstva vukobratovića. Doušnika. Lažova. Lopova. Bezveznjaka. Histeruša. Malo je vešovića da ih samo nabroje akamoli svakom bar zasluženu stranicu ismijavanja posveti. Da zna da se tako obrađen imo rašta rodit. Zatečen ratom i smrtnom presudom ovom narodu i ovom gradu piso je ljekovito a živio hrabro onako djelujući nesposoban za preživljavanje. A tvrd u čestitosti ko malo ko. Ko đilas. U mom zamišljanju je zbog strasne i nesebične nesračunate nedozirane istinoljubive srčane rječite hrabre pravednosti zavrijedio makar dobru kuću u zaprimjerprimjera ulici kralja tomislava a namjesto toga stigla ga je samoća neizbježna pravednicima i istinoljupcima. Nepokolebljiv ispiso stotine strana ne žaleći truda o seljačkoj slabosti proždrljivosti vlastohleplju slavohleplju koja je je odvela u nepojmljivo zlo najnotornijeg i njemu najpoznatijeg otih. O svim tim rašama pa onda i buraniji noša i ješa. A i ovdašnjim abduselambegovima. Lažovima. A oni kako nas je kroz usta onog madžara učio taj s bistrika čija majka ovdje negdje ukopana čeka uskrsnuće lako ubijaju. Taj što je u lik abduselambega stavio živo ko da ga svak zna sve svjetske kukavice i lažove. I da je to stavio u kakvog drugog s drugim imenom i porijeklom valjalo bi al eto stavio u ovog a ima ga more takvog svugdje a ne samo i ne specifično ovdje. Malomalo usred dana mi nešto vešovićevo kroz pamet. O onom samoubici njegovom nekadašnjem drugu za kojeg je ne časeći časa napiso da je strado od zločinačke ruke. O tome da je zdrav glup i da ne bi svog čira ni bolesti nizašta dao. Ono kad mu neko poslije rata reko da treba nekog meščini banjalučkog šufta književnog bezveznjaka shvatit u njegovom kukavičjem mudrovanju a vešović na to neću da shvatim. Nije davo popusta na postupanje. Oko groba još ljudi. Puno a malo. Zavrijedio je jedno cijelo sarajevo na sahrani. A došlo je samo ono vrijedno. Ovaj tren je kraj njegovog pakla. Četvrtog. Prvi djetinjstvo drugi rat treći ženina bolest četvrti život bez nje. Kraj njegove izrečene čežnje i žali za životom ne ovim što je prošo već onim što nije ni došo. Dugo sam zamišljo da ga onako zanesenog zahodanog negdje sretnem pa ga ovako njemu nepoznat obavijestim da je na pravi put svom ocu izišo. Ocu kojem je rijetko odličnu pjesmu sabravši u njoj muku takvog djetinjstva uputio. Bila nekad u čitankama meščini za šesti. Možda je moje učiteljovanje imalo opravdanja zbog te pjesme. Možda bi me drukčije fulila. Po mom nesigurnom sjećanju ovako ocu lovcu oširokom lik ne pamtim glavu su mu vrlo davno odrubili na čiviji gunj ga čeka ja staso na nebu bi savaota dohvatio dozivam ga da zađemo nroz gustiše i kurjaku po kurjaku trag zatremo

dvadeset prvog augusta dvijehiljade dvadeset treće

Damir Ovčina

Ovčina: Ko sam ti ja
Ovčina: Afrika
Ovčina: Polja trnja
Ovčina: Godine trnja
Ovčina: Dubina
Ovčina: Brdo orlova
Ovčina: Bosnaekspresom
Ovčina: Zlato
Ovčina: Patton
Ovčina: Djelić tebe
Ovčina: Boje zmaja
Ovčina: Danijela ozme
Ovčina: Galipolje
Ovčina: Ko je taj njegoš
Ovčina: Tebece
Ovčina: Azov
Ovčina: CVII
Ovčina: Doba pleha
Ovčina: Šest za CVII