Cesta široka ka zapadu. Autoput. Na istoku iza njih doboj. Blaga brda. Zelena jaka na sve strane. Crveni japanski auto sa stosedamdeset sedam skoro stoosamdeset osam hiljada kilometara ujednačeno na stotridesetstočetrdeset. Izlaz prnjavor ispisano ćirilicom na displeju više puta. Dalje u naletu ka sjeverozapadu. Škoda fabija na stodvadesetak iza njih u desnoj traci. Pola jedanest. Juli. Petnesti. Dvije hiljade dvadeset prva. U staklu odsjaj njegovog lica. Bore gušće oko očiju. U bradi neka linija srednjovječnosti. Skoro starosti. U tijelu još snage. Još žeđi za ljetima. U vlastitom licu lice oca. Pred očima neko ljeto ovuda nekuda u poljskom fijatu prepunom stvari. Sedamdeset sedmaosma ako nije deveta. Kvar s hlađenjem motora negdje tu oko prnjavora. Neko susretljiv od pomoći skoro usputno. U banjaluci više nikog svog. Troje na grobljima oko sarajeva. U njemu sve češće i jače kao hladna okrepljujuća voda ispod tuša ujutro misao da to nije nit može bit sve. Taj tren. Žarko ljeto u očima. Sunce u beskraju neshvatljive daljine bezbrižno. Još pred njim do te zamišljene bilijardekolkoli godina. Tad će nestat sjaja. Nestat crvenog džina. I ovog obilnog nesputanog zelenila oko ceste ka zapadu. I zapada i istoka. Četrdesetak kilometara do cilja autoput dalje ka sjeveru. Svift na stariju cestu pa prema gradu. Vruće. Oni ka jugu kroz gužvu pa svježe asfaltiranom cestom ka zapadu. Potkozarje desno. U daljini planina. Blaga. Do nje brežuljci. Drveće razraslo. Uz cestu kuuća. Skupih. Ograđenih. Praznih. Napuštena poneka. Raštrkanih. Crvenkasta oguljena metalna tabla na autobuskim stajalištima uz put. Kao da su i onda bila takva. Žuta tabla s jednim imenom u dva pisma taman kad je metalni guglov glas najavio skretanje desno za šest stotina metara. Kozarac. Desno mala čaršija. Ispred škole parking. Na telefonu dvije narudžbe. Pa još dvije. Mostar zenica skenderija solin. Iza ograde škola u nekoj nijansi crvene. Izgažena trava oko neodržavanih klupa. Raspust. A godina je labavih časova. Godina raspusta. Godina i po. Oko betonskog spomenika ulica u kružnom toku. Iz polukružnih betonskih blokova spomenika metalni šiljci. Unutra desetine prezimena i stotine imena. Avdagić. Alić. Bahonjić. Balić. Bašić. Alagić. Arifagić. Jakupovići. Hamdija. Rasim. Safer. Nihad. Zuhra. Islam. Emir. Ramo. Mujkanović. Murčehajić. Mujić. Pjanić. Sivac. Mujić. Marošlić. Mahmuljin. Matrić. Pobijeni devedeset druge. U ljeto. S desne strane u masi prezimena jedno hercegovačko. Gatačko. Jusuf. Doktor. Amidža jednoj poznatoj ženi. Raščuven i hvaljen u cijelom kraju. Ubijen tog ljeta. Negdje bačen. Ukopan godinama kasnije. Ko ostavljen. Ko prežaljen. Djeca mu valjda negdje na kvarneru. Oko svog zapretena. Nekolicina ovdje u svojoj priči ispred kafane. Dvije žene ispred mjenjačnice. Ulicom sa sjevera crveni sportski porše. Ko ferari. Škodin džip norveških tabli. Mercedesov kupe suv. Norveška. Novija stambena zgrada u nijansi narandžaste. Stanovi iza spuštenih roletni. Stara ohrndana zgrada desno do ulice. Jedan nepopravljen stan na zadnjem spratu. Dalje naprijed. Jedna munara lijevo. Malom ulicom pješke ka njoj. Dvorišta. Bez prolaza. Ispred jednog razrasla lavanda. Kuća prazna. Ko američka. Spuštene roletne. Tamnocrvenog cvijeća do ograde. Nazad pa prema drugoj munari. Švicarski polo sporo. Švicarski mercedes. Bečke table na pasatu. Domaće na onom poršeu. Knjižara behar. Zatvorena. Spuštene roletne. Na vratima obavijest o zajedničkoj dženazi dvadesetog jula. Prekoputa u starinskoj samostalnoj kući s društvenim prostorijama u prizemlju neki endžio. Žene. Pomirenje. Ispred džamije s dvije munare malo hlada. Stari nišani ogrubjeli. Klupa u komadiću sjene starog drveta izraslog iz crvene zemlje. Mutnička džamija. Iz vremena ko fočanska. Lista pobijenih devedeset druge na kamenu poduga. Palislamovića nekoliko. Iz blizine veseli glasovi. Kupalište. Visoki šareni tobogani. Glasna muzika. Na vratima restorana nekoliko imena uslikanih pjevača. Nekakav hakala među njima. Ovdašnji halid. Haaanka. Još neki pod nadimcima. Sunce jako. Pola dva. Suzuki na kružnom nazad pa preko ceste za prijedor ravno poljem. Desetine raštrkanih kuća. Jedna ko iz dinastije. Zatvorena. Polja zelena. Poleglog klasja. U ravnici žuto bilje. Ko da je žito. Navigacija ih naprijed još četri kilometra. Desno škola. Izgažena trava. Zatvorena ograda. Jedna prodavnica s kantom za smeće u crvenoplavobijeloj šemi boja. Reklama za pivo u žutoj. Neka izblijedjela zgrada. Valjda zadružna. Velika za mjesnu zajednicu. Polegla žica ograde oko povelikog komada zemlje zaokruženog putem udesno. Ko poznat a nikad viđen ovako. Sa zapada lokalni kombi prijevoz. Skoro prazan. Naprijed pruga. Zgrada željezničke stanice. Na pruzi desetak ukotvljenih zahrđalih teretnih vagona. Crvena zemlja. Tiho. Stanica mrtva. Pruga u drijemežu. Vozova za prijedor i dalje zagreb niotkud. Bosnaekspres onomad. U šest i dvadeset iz sarajeva u poladva u zagrebu. Napola u maglaju. Tamo jaka celuloza. U stanici neki radnik. Ne mičuću sa stolice da je logor bio tamo naprijed dvjestopedesetak metara ka kozarcu. Kao da mu je stanica kuća. Bezvoljan. Do pruge visoko rastinje oko makadamskog puta. Ko stvoren za bicikl. Krajolik iz nečijeg neopisanog haklberifinovskog djetinjstva. Iza ograde skladne kuće mercedes francuskih tablica. Djevojka na klupi na ljuljanje. Domaćin s alatom zagledan ispred sebe.
Kakoooo je. E. Izvoli. Kako se živi. Evo gura se. Šta tražite. Ono što je bilo. Koje. Ono devedeset druge. Gdje je bio logor. E ti tu je tu iza te ograde. Ovo. To. Tamo su bili ljudi. Bile žice. U onoj zgradi i školi i tu po polju. Aaaa. Pa nema nikakva oznaka. Šta ja znam. Nema. Tu ti je to.
Livada prema napuštenoj zgradi. Desno betonski spomenik. Čuvarima logora. Iz škole tišina. Do puta kombi nekakve stolarije. Sunce jako. Ko da je vrh ljeta. Cvrčci. Ovaj djelić zemlje najbliže suncu. Sad jasno da je izgladnjeli čovjek bio tu uslikan. Fikret. Engleski novinar pred logorom hvatajući četničke prvake seljake na folove komplimenata i blefova da ga puste. Biva da opiše i njihovu stranu. I opiso. Tamo u zgradi i u školi tad mučilište. Ubijanje. Silovanje. Pod jasnim svjetlom dana dovedeni iz svojih nedalekih kuća tu. Zatečeni pa zatočeni. Pobijeni. Otjerani. Pa zaboravljeni. Na taj račun hiljade tutnjale s torbama para po svijetu. Po zagrebima dijelili parepozicijepapirevlastčast. Zaboravljali jesu li u americi il saudiji blebećući o tuđoj muci. Gordo bježeći. I ubijanja po brdima istočne bosne ih zatekla devedeset druge. Pa opet devedeset pete dok su puzali po minderima grabeći vlast i pare. U pamet među prvim neki šatro general negdje u tuzli. Novinarka daanaa ga zatiče dok pijan peca ribu u bazenu nemajući pojma ni šta se dešava nit mu pada na pamet šta uradit. Tad su ti takvi s nekim raspojasanim medicinskim sestrama osnivali fakultete za kozmetologije. Il defektologije. Da ljančure budu profesorice. Eno tih posljedica tamo odakle su jutros ovi zagledani u polje pred njima. Ipak bilo i tad onih hrabrih uvjerenih upornih spremnih sposobnih. Inače se ne bi moglo od muke živjet. Od osjećaja poniženosti. Nemoći. Čekanja šeste flote. Ovisnosti o drugim. Skoro dobacili do ovdje u zadnjim minutama. Da nije trener bio pospan nametnuti meč se mogo skroz dobit. Baš tu na ovoj stanici. Ko da je i sam jedan od sad u polje zagledanih osjetio blizinu ovog mjesta do sad neviđenog negdje pedesetak kilometara južnije tad. I tad ko i sad najviše tupih. Onih što ne vide ne čuju ne znaju ne mogu. Trava mirišljava iza labave ograde. Divljeg cvijeća. U dvorištu škole ćirilo i metodije pusto. Natpis ćirilicom. Okolo polja. U njima trnje.