Sunce nad zelenilom. Juli. Desetak kilometara od velikog prozora na petom spratu planine. Trebević lijevo. Jahorina pravo. Treskavica desno. Klanac željeznice između. Ispod prozora dolje ulica. Nad njom drvored. Trideset sedamosam godina mu. Autobus ulicom lijevo ka jugoistoku. Ostavljen skuter do klupe. Vruće. Čovjek s dvije kese preko semafora ka dvospratnicama. Iza niskih zgrada ravna cesta ka istoku i zapadu. Po njoj prašina. Avion na pisti u zalijetanju. Zvuk prodorno nad poljem. Mašina sastavljena u radionici za popravak bicikala sad u svojoj naprednoj formi samouvjerena nad ravnicom ispod igmana pa kroz nebo ka zapadu. Pokrenuta aristotelovom pameću. Tri decenije od onog osjećaja tjeskobe. Zatvorenosti u zgradama. Tim kokošinjcima za ljude. Smrti po ulicama. Podrumima. Prepreka bornim kolima i snajperskim i mitraljeskim mecima ruske proizvodnje onomad tamo prema trolejbuskoj stanici. U jedno ljeto legionari pod svijetlim šljemovima u zelenim uniformama s kratkim puškama zvanim famas tu na vrućini. Do njih mala visoka borbena kočija peugeotove proizvodnje. Tada razna vozila malom ulicom između zgrada dalje preko piste pa uz planinu na jug. Sad na stanicu žuti trolejbus izmajstorisan u bjelorusiji. Toj živoj staljiniji. Pokretni simptom nesposobnosti za shvatanjem nekakve vlasti gladne pohvale. A kamoli mijenjanjem. A gdje su tek vlaščurine prije. U vozilu narod umoran od nemišljenja. Sretan u nezadovoljstvu makar zbog džabnih vožnji. Vožnji od ničega ka ničemu. Od nošenja rodnih listova i potvrda o stažu i ovjerenih izjava i potpisanih biografija u europass formatu i uvjerenja o državljanstvu ne starijih od šest mjeseci za poslove u školama. Konkursi u toku. Liste na vajberima. Ova ovolko a ona onolko bodova. Jedna drugu tužibabaa za po boda. Na poslovima podučavanja o poštenju i pameti. Ozakonile gluperde pokvarenost. Nula četrnest po svakom mjesecu upisanom na nekakvom državnom zbrajalištu nemoći bezvoljnosti utučenosti. Nula nula šest za nešto drugo. Nula petnest po mjesecu za nešto treće. Ako je ovo a nije ono onda ovolko. Stotine certificiranih nevoljnika spetljane u čvoru šutnje bodovanja podmetanja zavisti. Propisala vlastohlapljiva bezveznjakuša a prihvatilo neko udruženje korisnika državnih zaštita. Pare od trećih nepitanih. To je liječenje karcinoma šećerom. U trolejbusu dolje kroz staklo zagledani umorni ljudi. Na klikdva na ekranima bi im se ispisale riječi pojašnjenja i oslobađanja. Al taj klikdva težak. Ogroman. U kući tišina. Na polici knjige iz osamdesetih. Među njima i onaj valjda najsaosjećajniji pisac povijesti. Njen najsvjesniji sapatnik. Na zaslon tad sken stare dugo nečitane vlastite pjesme. Iz ljeta devedeset šeste. Dana zanosa i snage. Vedrine. Mladosti tek načete. Pisaćom mašinom otkucano pjesma zabranjenom krajoliku. Unutra mooožda poneki zarez i poneki glagol viška. I svježina otporna na godine. Ljeto bez kraja. Napisano samouvjereno gledam ga kroz prozor nepomičnog. ko sliku na zidu. prema njemu vodi ulica s nizom tankih stabala. i stane. dalje ne može. ja mogu po prilici dokle i ona. Od pjesme do danas tren. U tom trenu masa slika. U životu otvaranje svega pa i primicanje tog krajolika na jugoistoku. Ljubičastoplavi ram bicikla ostavljen na balkonu za sat bi bio i bio je masu puta u zelenilu gledanom s prozora. Nema zabrane. Sve tamo do izvora na livadama gdje se sabiru dvjetri planine pa i dalje. Do potoka s jedva vidljivom pastrmkom zaokupljenom muhama. Podjela ipak još negdje. Ko samo smetnuta s uma. I sad spremna nova. Granica. Barikada. Nacrtana okačena u nekoj milicijskoj stanici. Vidljiva u ukrajinskoj ravnici snimanoj s letjelica bez ljudi. Ovdje još moguća. Nadvijena. Osjećaj snage ipak jači. S jutjuba stara pjesma. Little piece of you little piece in me. Tad upamet da je u drugoj pjesmi iz ljeta devedeset šeste neosviješten odgovor na ovu. Iza prozora bila je amerika. Ovdje iza prozora plavetnilo. U njemu zelenilo. Unutra na tamnocrvenom kauču godinama prazno.
foto: Dženat Dreković/NOMAD