Nebo prigušeno naguranim oblacima. Vrućina teška. Triespetšest ko jedan. Skretanje desno među nagurane kuće pa kroz kapiju. Drven krov sasušen. Kamen u zidovima još jak. Tvrda izlokana staza do napuštene tamnocrvene zgrade. Nekad gimnazija. Pokošena trava među debelim stablima. Zidine tvrde. Bršljana po njima. Nekoliko auta do ulaza. Dolje grad. Gradić. Ulica s prodavnicama školom uredima policijom bankom parkom. Eno šparkase. Kuća po brijegu. Ka sjeveru i zapadu polja. Bez kraja. Šljiva u hiljadama postrojenih. Kolovoz. Stolovi restorana umorni na suncu. Desetak gostiju u hladu. Ko iseljenici neki. U kuli kuhinja u prizemlju. Žena otamo da je desno. Njeno desno. Miris nemaštovite a ispržene hrane potežak. Drvene stepenice. Gore izloženog kiparstva iza stakla. Bilajac. Ibrahim. U maidinom skenu zapis o njegovom radu kao vijest iz komune. Pečatom označen datum. Dvadesetprvi august šezdeset osme. Do kipova slika. Oči blage. U ruci pero. Mlad. Strmi basamaci u visinu kule. Gore otvorena vrata. Dvije sobe s brojevima na vratima. Žena s alatom za čišćenje. Drugo zaključano. Dolje na uzvisini cijev topa malterisana u kamen. Velika žutoplava zastava isprana. Držač u stalnom škripanju. Kamene stepenice ovdje nikakve. Trojica alpinista u namještanju konopa. Dolje džamija do kapije. Pred njom ljudi. Džuma. Maida na ljubičastoj aplikaciji da je sve dogovoreno. Gugl jedva kroz mlitav signal državnog preduzeća. Državno oružje za hapce. Hlad u parku. Ploča u spomen partizanima. Kapija ka zapadu još veća. Iza ograde džamije ljubazni domaćin. Adil. Bilajac. On će do efendije po ključ. Kamen u ogradi topao. Trijem svježe bijel s obje strane. Tamnozelena na ulaznom portalu. Cvijeće i drveće u kamenom reljefu nad vratima. Gore na zidinama aplinista oko bršljana. Skoro kiša. U parku dvojica dječaka. Ozbiljan mladić u crnom s ruksakom tiho selam pa pored nišana na klupu. Zagledan u hranu u plastičnoj kutiji. Adidaske mu crne s bijelim linijama. Ko da je iz daleka. Drugi s ručnikom na klupu sa zapadne strane. Iz telefona mu muzika iz daljine neke. Na kapiju čovjek šezdesetih. Efendija. Huskić. U džamiji svježe. Zidovi debeli. Valjda slavonske neke cigle. Boje na zidovima. Blago zelena. Sivoplava. Crvenkasta. Narandžasta. Oslikana stabla šljiva. Trešanja. Ko da je čempres. Cvijeća. Jedno do drugog u stotinama detalja. Stabla. Grane. Plodovi. Slova. Ukrasi. Svaki na svom mjestu. Svaki smirujući. Kupola u bojama i oblicima a ko u potezu. Žuta na crtežu nježna. Ko roza do zelene. Narandžasta pitka. Svaki pokret brižno izveden. Sedam prozora pod kupolom. Pa ispod po dva na sedam mjesta. Sunce blago kroz visoka okna. Dupli prozori s obojenim staklom. Bifor. Vitraži u bojama. Obojene smislene metafore prolaza na ljepši svijet. Na tamnozelenim drvenim stubovima tamnocrveni ukrasi. Svaki svoj svaki na mjestu na stranama stubova. Na musandri amfore u ćokovima još bliže. Zvučno. Adil dolje samouvjereno poziv u spas. Hajde u vjeru hajde u spas. Glas blago nazad od zidova. Efendija da je ovdje trideset sedam godina. Sad u penziji. U građevinskom odboru. Devedeset sedme naka donacija prekrečila sve u bijelo i premalterisala gradaščevićeve boje. Njegove šljive. Njegove trešnje. Njegove harfove pastelnih boja. Njegovu odanost. Njegovu slobodoumnost. Zapušila amfore. Zatrla snagu i ljepotu. Maida i restauratori brižno skidali kreč. Pa kako je profesor čengić usmjeravo nanovo huseinovo. Možda jedina sačuvana džamija u bošnjačkom fazonu. Je li se ovaj posljednji bosanski zmaj u svojoj trideset trećoj godini umirući u daljini sjećo ovih crteža. Po ibrišimoviću sjećo se snijega. Ibrišimoviću što se sad na boljem svijetu sjeća svoje kuće u žepču. Da je huseinu još jednom bilo vidjet snijeg kako pada. To nešto ostalo u duši u predsmrtnom trenu traženo i nađeno u braći i vezirima. Tom našem najzanemarenijem romanu punom snage i ljepote. Samo pogovor nazvan građa za pripovijest ibrišimovićeva velika pobjeda u načinu i samosvojnosti. Dah života većeg od pukog življenja. Boja svijeta u magnovenju. Gradaščević u mladosti zida stakleni haman dvorac i kopa čardak na vodi a umire otrovan i izdan čekajući dalje progonstvo. Tren kad se učinilo da će na zlom stupu kod sarajeva pobijediti redovnu sultanovu vojsku ojačanu kojekakvim rizvanbegovićima u priči jedinstveno ispjevanoj tren je približavanja nekoj neostvarenoj povijesnoj mogućnosti. Nekom samosvojnijem putu koliko i ljepoti dostojanstva u gledanju smrti. On piše još osamdesetih dvadeset pet godina mučeći se s građom da bi se na kraju prepustio ritmu i istini rečenice. Pjesme. U sjećanju mi kako osamdeset devete il neke u kariranoj košulji govori da je za roman dobio dva prosječna lična dohotka. Po bjelinama izdanja iz devedesete moj rukopis. Nečitak. Pisano devedeset šeste. U trenu pisanja još bliskih živih za dvatri stola. Označeno u knjizi i… htio već u prvom naletu da nađem smrt; … smrt kojoj sam otvorena lica hrlio kosila je druge oko mene… ali treći konj lipsa poda mnom i ne obaziruć se više ninašta stanem se probijat ka središtu bitke… udarim još jednom nadljudskom snagom sasma bezumno sam sebe da skršim… pogledajte se vičem onima u sebi, iziđite iz mene, kad sedmi konj pade poda mnom, oba moja mlađa brata me, na trenutak, u hipu napustiše… vojska karahamdipaše se svijala, mrvila, ugibala… nekoliko hiljada mojih ljudi vrtjelo se u krug i tako naizmjenično tuklo… da mi je samo jednom vidjet snijeg kako pada, rekoh fidahiću… osjećo sam da ću past ondje i umrijet i da nikad neću dospjet ni do beograda a kamoli do carigrada ali ne bi, dođoh na mjesto suđeno mi da ne propustim svoj smrtni čas…
Skoro dvjesto godina tišine. Bauljanja. Sad ni snage za još polja šljiva sve gore do save. Škole sindikalne štamparije papira za medicinske sestre. Krankenšveste. Krankenšvesteland. Za vrijedne sluge po njemačkim staračkim ostavljalištima isluženih nemoćnih ostavljenih. Il naprosto starih i samih. Gradaščevićevog dostojanstva i snage rijetko igdje. U ogromnosti svijeta od ovih zadnjih bosanskih brda pa sve do okeana i sibirskih šumovitih pustinja. Ovuda narod umrtvljen neznanjem neshvatanjem strahom nebrigom. Treba pjesma ko ova nedžadova i posvećenost ko maidina da zguli dosadu nebrigu neznanje sa zmajevih boja. Do snage. Za pjesmu treba nekakvog čuda. Onog nečeg teško uhvatljivog. Trena pameti i osjećajnosti. Iskustva. Sabranosti a hrabrosti. Pokretanje hoće rješenje. A ono nije u nekakvom političkom fatalizmu nit misticizmu. Evo u telefonu desetina obojenih amazonovim bojama paragrafa one rođene ruskinje a najveće najiskrenije najuvjerljivije slaviteljice američke slobode i poduzetništva. Alise zinovjeve. Ajn rend. Sve o filozofiji bez truni filozofiranja. Osmrtnica za konzervativizam. Rekvijem za čovjeka. Čovjekomrsci. O anatomiji kompromisa. Zlato i poduzetnička sloboda. Svaki od dvadeset četri ogleda na mjestu a o istom. O slobodi. Tom jedinom uvjetu da pamet rijetkih izvuče uspavanu masu. Slobodi od idiotskih pravila. Od činovnika. Od portira. Od sedamdesetak posto doprinosa na plate. Od federalnih taksi na zahtjevima za potvrde neophodne za isplatu zarađenog. Od zaturenosti u dugoj vlasti seljačkih filozofa. Milicionera. Eno onih iz jedne novije interesne organizacije predvođene kućnim poltronom jednog hvališe. Sad ta ulizica s papirom škole za preskakanje kozlića laka za vidjet. Al kozlić teško da preskoči. Jak doduše u puuzanju po minderima. Najčešćoj disciplini ovdašnjoj zadnja tri desetljeća. Zarađena jedino potvrda za preskakanje čitanja. Tu uspješan. Nijedne još pročitane. On kae lideriše. Iza njega jedan hinjav režimski izvršilac pa masa budala. Sve do one nekakve oblajhane debele opštinske hajkače. Pa do nje nekakva mahalska hinja slične građe. Ko da je različitog doduše spola. Teško popamtit sve gluperde prikradene iza leđa čekajući kakvu zgodu za sebe. Samo ih s nekog obližnjeg stovarišta provincijskih kompleksaša s pravom štampanja diploma autobus kroz pamet tražeći koješta pa bježeći. Ko ne čita ono malo vrijednog kolkogod teškog za nać meta je tuđe gluposti. Pored vlastite. Politika ipak filozofija. Ne šuplja skolastika. Ne terminologija. Ne napričavanje vračanje glupiranje. Neophodna u svojoj istinitosti jednostavnosti ljekovitosti. Potrebna ko voda al teška za nać. Privreda samo posljedica pameti nametača zakona. Skroooz jednostavno. Svak za sebe u poduzimanju. Onda ko za šta hoće. Samo dobrovoljno. Il briga za druge postane izgovor za teror žandara i pisara. Sva pomoć razumijevanje podrška samo kroz slobodno državnim oružjem nenametnuto. Tamo gdje je napisano zamagljeno nije istinito. Evo u pedeefu ivana ilinja. Putinu navodno stalno na stolu ukoričen. Duboko a pogrešno. Tom sedamdesetak godina mrtvom ideologu bijele rusije unatoč svoj nemaloj načitanosti pameti iskustvu ipak rješenje u mistici vlasti. Bez one blagosti i širine one pohvale slobodi zapamćene kod berđajeva. Pet puta ilinja čeka hapsila a gestapo protjero iz berlina tridesetih a on opet za nekakvu mističnu državu. Koja je u stvarnosti milicija i gulag. Da bi ga danas jedan čekist držo pored kreveta tražeći smisao u nasilju i zatvoru. Možda baš ovu knjigu od čeke do gestapoa. Kagebeovskih svjesnih i nesvjesnih izvršilaca ovuda masa. Oni protiv aprilskog paketa. Ovi za podjelu. Ovi neki šatro za građane. Ovi za poreze. Ovi što ne znaju. Što viču da nisu zvijeri da nisu krivi da im život baš ništa nije dao. Do svijetlih boja i zmajeve snage ipak je put. Pamet. Najjednostavnija i najbesplatnija stvar svijeta. A to najlakše uvijek najteže. U tri rečenice svakom shvatljive. Al te tričetri teške za nać. Ko vratit boju na huseinovoj džamiji.